Prije nego što vidimo ijedan kadar The Zone of Interest, redatelja Jonathana Glazera (Sexy Beast i Under the Skin), možemo osjetiti sveobuhvatnu narav zla. Kako se riječi The Zone of Interest pojavljuju na ekranu, ubrzo ih obavija tama, nestaju u crnom, u iskrivljenoj noćnoj mori i proganjajućoj glazbi Mice Levija. Prije samog početka filma Glazer nas baca u grozničavi teror, pripremajući nas za svoj idiosinkratični pogled na priču o holokaustu - piše Ross Bonaime, čiji prilog za collider.com, uz neznatno skraćenje i prilagodbu, prenosimo u ovom broju Magazina.

Kad nam Glazer prvi put pokaže kuću Höss, čini se da je vrlo malo toga neuobičajeno. Ali ta kuća dijeli zid s Auschwitzem, i dok se obitelj Höss ponekad čini idiličnom, uvijek nas se podsjeti što se događa s druge strane tog zida. S jedne strane tog zida pokušaj je domaće normalnosti, a s druge neki od najgorih zločina uopće ovjekovječenih u ljudskoj povijesti. Rudolf Höss (Christian Friedel iz Bijele vrpce) zapovjednik je Auschwitza, a on i njegova supruga Hedwig (Sandra Hüller) potječu iz malog mjesta i sada imaju dom iz snova, zajedno s nekoliko djece i šačicom židovskih žena koje rade u njihovoj kući.

Glazer, koji je također napisao scenarij, vrlo labavo utemeljen na istoimenoj knjizi Martina Amisa, priču o obitelji Höss namjerno čini svjetovnom. Hedwig pokazuje svojoj majci svoj prostrani vrt, koji se, kako možemo vidjeti, proteže duljinom cijele zgrade s druge strane zida, a Rudolfov posao uključuje nalaženje učinkovitijih načina da se riješi stotine tijela dnevno. Bez obzira na to što obitelj Höss radi, agonija s druge strane tog zida prožima dan za danom.

Glazer čini iznenađujuće učinkovit izbor da nam nikada ne pokaže što se zapravo događa u Auschwitzu, i, iskreno, ne moramo ni vidjeti ono što su nam bezbrojni drugi filmovi pokazali. Glazer zna da smo tu priču već vidjeli, a kao gledatelji mi svoje iskustvo s tim pričama unosimo u ovaj film, koje popunjava praznine koje nam on ne pokazuje. Rezultat je izbor koji je uznemirujući više nego što bi nam film mogao vizualno prikazati.

No "Zona interesa" uvijek nas podsjeća na ono što se događa na suptilan i krajnje otvoren način. Dok pratimo obitelj Höss, neprestano čujemo pucnjeve, a svaki od njih vjerojatno odnosi još jedan život. Iako je kuća Höss počela ignorirati te neugodnosti, svaki je hitac potres za publiku. Kad odluče prirediti vrtnu zabavu, zajedno sa švedskim stolom i bazenom, možemo vidjeti dim iz vlakova koji se vije iznad njih. U kombinaciji s Levijevom uvrnutom, uznemirujućom i rijetko korištenom partiturom, The Zone of Interest zvučni je šok - čak i kada se svijet na površini može činiti normalnim.

Ipak, čak su i Glazerova otvorenija spominjanja onoga što se događa uznemirujuća sama po sebi. Jedna posebna snimka prikazuje nekoliko Hedviginih cvjetova dok čujemo krikove od kojih se ledi krv, sve dok ekran ne postane potpuno crven, što završava neočekivanim povratkom u stvarnost - kao da dobivamo samo malu dozu panike i straha zbog onoga što se događa na udaljenosti od nekoliko metara. Glazerov pristup u tim veličanstvenim trenutcima posebno je moćan pretkraj filma, jer Rudolf ima nešto što se čini kao trenutak samosvijesti, sličan završetku nevjerojatnog dokumentarca Joshue Oppenheimera The Look of Silence, spojenog s vizijom onoga što će se dogoditi sa svim njegovim teškim radom.

Na neki način Glazerov pristup Amisovoj The Zone of Interest prilično je sličan načinu na koji je adaptirao Under the Skin Michela Fabera: skidajući duh priče do njezine gole biti i pričajući tu priču prvenstveno kroz dojmljive vizualne elemente. Na način na koji je filmom Under the Skin secirao znanstvenofantastičnu priču, Glazer naglašava ono što znamo - da je "Zona interesa" priča o holokaustu, pokazujući nam da čisto zlo nije nužno uvijek veliko i impozantno, nego može biti prilično banalno i svakodnevno.

U adaptaciji romana Martina Amisa Glazer ovu priču svodi na čisto zlo koje je izviralo iz te knjige, tamu koja je prodrla u svaku stranicu i kroz svaki postupak likova. Glazerov stav daleko je apstraktniji od Amisove priče, dopuštajući nam da osjetimo tu rastuću napetost bez davanja prioriteta priči ili liku. U biti, Glazer nam sugerira isto ono što i Amis u svojoj knjizi, ali bez previše izravnog govora o samom zlu.

Iako nam Glazer prikazuje "normalan" svakodnevni život obitelji Höss, i dalje osjećamo da je neki horor pred vratima - doslovno i figurativno. Tomu su uvelike pridonijele suzdržane izvedbe Friedela i Hüllera, koji žive danima svjesni utjecaja koji imaju na ljude oko sebe i moći kojom raspolažu. Gledali smo bezbroj filmova o holokaustu i Glazer zna da ta iskustva nosimo sa sobom u "Zonu interesa". Ne pokazujući nam što se događa preko zida, u ovu priču unosimo svoje prošlo znanje iz drugih filmova, a to nedostatak znanja čini još više proganjajućim i zastrašujućim. Čujemo pucnjeve i povremene krike, a znamo što se događa jer smo te strahote već vidjeli. Iako reagiramo na svaki podsjetnik što se događa s onu stranu zida, način na koji Hüller i Friedel mogu obavljati svoj posao a da se i ne trgnu pokazuje zlo u njima, koje nam Glazer ne mora posebno naglašavati, ono se vidi i osjeti. Friedel i Hüller posebno su izvrsni u predstavljanju te ideje, jer su u stanju prikazati dojam straha čak i kada ne rade ništa izravno monstruozno. Jednostavno ih njihova prisutnost i prihvaćanje situacije u kakvoj se nalaze čini divljim, monstruoznim, zlokobnim...

Glazer i snimatelj Łukasz Żal (Hladni rat, Ida) snimaju The Zone of Interest uglavnom danju i uz prirodno svjetlo, još jednom prikazujući ovaj dom kao mir sreće, što samu pripovijest čini još mučnijom. Danju se lako sakriti, no noću je nemoguće izbjeći plamen koji neprestano gori u tami. U noći nam Glazer daje male tračke nade koristeći se filmom u negativu da preokrene priču i pokazuje nam kako čak i najmanji, ali još uvijek neizmjerno opasni pokušaji da se borimo protiv tlačitelja nikada ne dopuštaju da nada potpuno ugasne.

Zona interesa, kao i filmovi Šaulov sin ili Bijela vrpca prije toga, pronalazi načine da nastavi pričati te važne priče, ali to čini na posve jedinstven način. Glazerov film uklapa se u njegov poseban stil, razbijajući žanr i radeći s kosturom koji je ostao kako bi došao do srži onoga što te priče čini tako uznemirujućim. (Ova je recenzija izvorno bila dio izvještavanja o Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu 2023. na collider-com.)