Pojedini analitičari influencersku scenu u širem i užem smislu povezuju s celebrity fenomenom posljednjih godina. Stoje li te usporedbe, ili je teza nategnuta - pitali smo doc. dr. sc. Davora Ljubimira, umirovljenog profesora sa Sveučilišta u Dubovniku?

- Prevedeno na stariju verziju hrvatskog jezika, neki od onih koji društvenu pozornicu raščlanjuju na sastavne dijelove povezuju ljude koji se trude utjecati na druge s naglašenim pridavanjem važnosti slavnim osobama. Engleska terminologija sugerira da se radi o novoj pojavi, drukčijoj od svega što se ranije viđalo. No, je li doista tako? Nije li vlastita proslavljenost, ili bar povezanost s nekom već slavnom osobom, oduvijek bilo nešto što potencijalno povećava utjecaj na druge? Nije li se upravo za tim spojem posezalo već tisućama godina, u religijskom, svjetovnom, umjetničkom, ili pak vojnom okruženju?

Nisu li, npr. Buddha, ili Isus, putem svojih javnih nastupa nastojali doći na glas i postati slavni, kako bi, kao onodobni influenceri, privukli k sebi što više sljedbenika, followera? Nisu li se njihovi sljedbenici misionari, ili svećenici, pozivali na njih kao već slavne i poznate, kako bi privukli nove followere? Zar nisu nečemu sličnom težili već Hamurabi i Hatšepsut, pa Cezar i Napoleon, Wagner i Picasso, Matija Gubec i Stjepan Radić, njihovi sljedbenici ili obožavatelji i nebrojeni drugi ljudi od ambicije i akcije?

Dakle, nezavisno od kulturalnog konteksta i ideja, ili vrijednosti kojima su bili vođeni, moglo bi se općenito kazati da je uska povezanost slave i utjecaja stara bar koliko i pisana povijest.



Koje su zapravo sličnosti, a koje su razlike između influencera i celebrityja?

- Da bi se uspješno utjecalo na druge nije nužno biti slavan, a niti uopće težiti za slavom, ili držati do onih proslavljenih. Svima su poznati primjeri samozatajnih i skromnih ljudi od duha koji su baš tim osobinama privlačili druge. Ali ipak, čini se da je ljudskoj psihi svojstvenije povezivanje sjaja, glamura, raskoši i bogatstva s idejom autoriteta kao izvorišta utjecaja. U toj procjeni složio bih se s Williamom Jamesom, osnivačem američke psihologije, koji u knjizi Raznolikosti religioznog iskustva detaljno i nijansirano razlaže subjektivne doživljaje religioznosti diljem svijeta, i upravo to konstatira.

To su, izgleda, davno prije njega shvatili ne samo napadno okićeni vračevi i šamani, nego nadasve institucionalizirani influenceri koji se - paradoksalno - pozivaju na "celebrityje" skromna držanja i preziratelje bogatstva, ali već stoljećima svoj autoritet i utjecaj temelje prije svega na raskošnom sjaju katedrala i hramova, relikvija, odora i rituala. Jer, sveci asketi i pustinjaci ipak se nisu pokazali dovoljno uvjerljivima većini ljudi, baš kao ni siromasi puni vrlina, u usporedbi s razmetljivim svjetovnim moćnicima, ili glamuroznim idolima.      

Danas, kad se ta dimenzija društvenog života tehnološki popularizirala i udaljila kako od religioznosti tako i od elitizma sa stilom, kad se, posve u skladu s "demokratiziranim" širim društvenim kontekstom dirigirano profilirala i drastično profanirala, treba li se čuditi tome što je u ime djelotvornosti utjecaja na druge gotovo iščezla svaka pomisao na mjeru i ukus, na etičnost, na bilo kakvu hijerarhiju vrijednosti, itd.? Ili možda tome što, ne od jučer, moćni influenceri iza scene ciljano kreiraju i promoviraju kojekakve, čak nakaradne celebrityje, a zapravo njima podređene, javno eksponirane influencere nižeg ranga, od predsjednika država do estradnih zvjezdica i ekstremnih perverznjaka?

Dokle, taj i takav "spoj narcisoidne prezentacije" može ići? Hoće li se urušiti sam po sebi, ili neće?

- Kad bi ljudi ostali prepušteni sebi, naime, čovječnosti na koju smo naviknuli, mislim da bi bilo umjesno zapitati se prije svega o granici podnošljivosti tog srozavanja svih dimenzija ljudskosti, o mogućnosti zasićenja beskrajnim trivijalnostima i neukusom, zavaravanjima i samozavaravanjima, izljevima taštine i narcisoidnosti, dakle o mogućnosti emocionalnog preokreta, pa onda i urušavanja tog trenda.

Ali, ako uzmemo u obzir transhumanističku agendu, koja nije samo mrtvo slovo na papiru, a čiji je javno proklamirani cilj "poboljšati" čovjeka, naime osloboditi ga dosad iskušavane nesavršene, zahtjevne ljudskosti, putem izravnog daljinskog povezivanja mozga s tehnološki izazvanim podražajima, onda, ovisno o vlastitom iskustvu ljudske naravi, možemo navijati za ili protiv takvih najavljenih korjenitih zahvata u naš um i u našu duševnost. Drastične neuroplastične preinake već se sve jasnije posvuda osjećaju, znanstveno elaboriraju, ali u javnom životu i u medijima, uz časne izuzetke, uredno ignoriraju. Gotovo svi, po inerciji, i kad govore o budućnosti, barataju predodžbom čovjeka "stare normalnosti", koja iz dana u dan, ali ipak ne baš posvuda na planetu, i ne baš bezuvjetno, sve više zastarijeva i ima sve manje oslonca u realnosti. Naletom "nove normalnosti" bitno su uvjetovana i zbivanja na javnoj sceni, pa ih je promašeno promatrati neovisno od unutarnjih preinaka nas samih.



Nedavni međuizbori za američki Kongres iznova su demonstrirali moć "političke celebrity reklamokracije" društva spektakla. Pojedini kandidati nisu prezali ni od usluga celebrity scene, pri čemu su neki i sami celebrity medijske figure, poput dr. Oza. Možemo li na temelju tih američkih, a i drugih sličnih primjera, nadasve iz svijeta zapadnjačke demokracije, govoriti o političkom celebrity fenomenu trećeg desetljeća 21. stoljeća?

- Možemo tu pojavu i tako nazvati, premda je to bio posve predvidiv iskorak u kontinuiranom korištenju sličnih raspoloživih sredstava za postignuće zacrtanog cilja. Poslije otprilike stotinu godina institucionalnog proučavanja ljudskog mentalno-osjećajnog sklopa, ponajviše u nehumane svrhe, bilo bi pravo čudo kad se, osobito u politici, ne bi koristila i sofisticirana dostignuća tih istraživanja. Celebrity fenomen ne bih ubrojio među njih, on je samo pokazatelj stopljenosti politike sa svim aspektima života, pa i sa show businessom. Čini se da su zabavljači naroda, a i oni koji su "poznati po tome što su poznati", shvatili da je uputnije aktivno pomoći političarima da pobijede na izborima, nego stajati po strani ili, npr. pjevati politički nepodobne pjesme, pa proći kao John Lennon ili Michael Jackson. Prigodno se pozabaviti politikom i pritom biti nagrađen(a), mnogima je privlačnija opcija od one da radiš što hoćeš, pa da se politika prigodno pozabavi tobom. Nije baš u trendu ginuti za ideale u ovim nihilističkim vremenima.

Treće desetljeće ovog stoljeća, sudeći prema općepoznatim najavama s visokih instanci i po nedavnim globalnim zbivanjima, nije i neće biti prepušteno "spontanosti društvenog razvoja". Brojni planovi i agende koji se baš na njega odnose, imam dojam, ne ostaju bez makar podsvjesnog negativnog odjeka u dušama ljudi. Sve jaču spregu celebrity industrije i politike možda treba tumačiti kao bučnu, disonantnu, ali i zavodljivu masovnu uspavanku do konačnog ostvarenja transhumanističkog distopijskog sna. Potom bi takav cirkus postao posve suvišan. Eto, nema mu traga ni kod Huxleya ni kod Orwella.

Uz tzv. celebrity politiku, postoji i celebrity populizam. Trump je već dokazao da je u tome majstor, a sad na scenu iskaču i neki novi akteri koji svoje obožavatelje predstavljaju kao narod, a korištenje pozadine iz celebrity svijeta kao dokaz jedinstva s narodom. Vaš komentar?

- Teško mi je zamisliti celebrity politiku bez primjesa populizma. Impression management, ili upravljanje dojmovima, važno je političko oruđe ne samo u demokracijama. Neposredno prije izbora, i to posvuda, svi političari su navodno jedno s narodom, pa uporno koriste zamjenicu "mi", pri čemu se ne naziru granice njezina opsega. Poslije izbora, nekim čudom, narod postaje "oni", a ono "mi" se opsegom znatno suzi. Predstavljanje ljudi iz svijeta slavnih kao reprezentativnih predstavnika naroda tek je sitna podvala u toj neprestano ponavljanoj predstavi.

Istina je iz tog miljea odavno protjerana, a preostao je dobar ili loš teatar. Ili možda samo jedan od njih… (D.J.)