Piše: Draško CELING

U The Guardianu je ovih dana objavljen članak u kojem se tvrdi da je Središnja obavještajna agencija (CIA) iskoristila posjet Louisa Armstronga afričkoj državi Kongo učinivši od crnog trubača Trojanskog konja. Slavni glazbenik se našao u Africi kao dio zajedničkih nastojanja američkog State Departmenta i tvrtke Pepsi-Cola u promicanju zapadnjačkih vrijednosti i nezdravih potrošačkih navika.

Bilo je to vrijeme snažnih previranja u spomenutoj afričkoj zemlji koja se netom oslobodila pogubne belgijske vladavine. Zapravo, život pod Belgijcima bio je pravi raj u odnosu na strahovladu koju je prije toga uspostavio jedan od najgorih vladara novije povijesti belgijski kralj Leopold Drugi. Dotični nasilnik kriv je za smrt nekoliko desetina milijuna nedužnih Kongoanaca. Uspoređuju ga sa Staljinom i Hitlerom. Pod pritiskom međunarodne javnosti država Belgija morala je 1908. oduzeti kraljev osobni feud Kongo, velik kao skoro cijela Europa, kako bi završio teror koji je suludi i kriminogeni vladar uspostavio. Blagostanje koje su Belgijci uspostavili neovisni Kongo nije nikada više dosegnuo.

U trenutku gostovanja Louisa Armstronga u Leopoldvilleu (danas Kinshasa) Kongo je bio mlada država čiji je prosovjetski premijer Patrice Lumumba bio svrgnut. Vođeni strahom da će golemi Kongo koji leži na rudama prijeći u ruske ruke, Amerikanci su organizirali državni udar u kome je Lumumba skinut s vlasti i okrutno ubijen. U bivšoj Jugoslaviji režim je organizirao masovne prosvjede na ulicama brojnih gradova u kojima je slavljen Lumumba, a proklinjan njegov politički neprijatelj Moïse Tshombe, a beogradski prosvjednici su fizički nasrnuli na veleposlanstvo Kraljevine Belgije. Kasnije je Čombe u Osijeku postao česti urbani nadimak, a gimnazijski profesor u Slavonskom Brodu prozvan je Lumumbom. Bili su to prvi veći prosvjedi u policijski strogo nadziranoj komunističkoj Jugoslaviji, još od vremena krilatice “Zona A, Zona B, bit će naše obadvije” i Tršćanske krize. Naravno, sve je to bilo orkestrirano i izrežirano, bez ikakvog učinka na situaciju u Kongu i svjetsko javno mnijenje.

Agenti CIA-e iskoristili su Armstrongov posjet pobunjenoj kongoanskoj pokrajini Katangi kako bi se ondje infiltrirali i snimili situaciju prije nego što je Washington počeo vući poteze. Dolazak Louisa Armstronga u Leopoldville bio je tolika senzacija da je u Kongu na trenutak prekinut građanski rat. Moskva je Armstrongov posjet Kongu nazvala planiranom “diverzijom”. Njegovom koncertu nazočilo je deset tisuća ljudi. Američki mediji su Armstronga prozvali Ambassador Satch. Na udaljenosti od samo jedne milje zatočeni Lumumba čekao je svoj tragični kraj, sukladno zamislima i naputcima CIA-e. Samo dva mjeseca nakon odlaska Louisa Armstronga iz Leopoldvillea 35-godišnji Lumumba pogubljen je u Katangi, a u tome zločinu sudjelovali su i Belgijci. Sve ove podatke iznijela je britanska povjesničarka Susan Williams u svojoj knjizi “White Malice: The CIA and the Covert Recolonization of Africa”. Ona je napisala još zanimljiviju knjigu “Spies in the Congo: America’s Atomic Mission in World War II” u kojoj govori kako su se američki obavještajci tijekom Drugog svjetskog rata u belgijskoj koloniji Kongu prije Nijemaca domogli tamošnjeg uranija i dopremili ga u Sjedinjene Države koje su upravo od te rudače napravile svoje atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki.

Nakon povratka u Ameriku Louis Armstrong snimio je album “The Real Ambassadors” koji sadrži skladbe istoimenog mjuzikla u kome između ostalih nastupaju čuveni vokalni trio Lambert, Hendricks & Ross, pjevačica Carmen McRae, pijanist Dave Brubeck i altovski saksofonist Paul Desmond. Na temelju snimaka načinjenih na koncertu u glavnom gradu pobunjene Katange 1994. objavljen je Satchmov postumni album “Elizabethville Concert”. Taj grad se danas zove Lumumbashi u čast svrgnutog premijera ubijenog u blizini. Louis Armstrong nije bez razloga nazivan veleposlanikom.

Zamisao američkog State Departmenta bila je poslati diljem svijeta crnačke glazbenike kako bi oni putem glazbe ispripovijedili prihvatljivu priču o Sjedinjenim Državama i njezinim vrijednostima. Zapravo, trebalo je na vrhuncu Hladnog rata uvjeriti svjetsku javnost kako je rasna segregacija s one strane Atlantika sovjetska propaganda. Zanimljivo da je ovom turnejom bio obuhvaćen i Zagreb. Godine 1956. glasoviti trubač be-bopa Dizzy Gillespie nije samo nastupio u Zagrebu, nego je i osvanuo na fotografiji koju je snimio glasoviti kritičar jazza Marshall Stearns. Slika prikazuje Dizzyja Gillespieja i Nikicu Kalogjeru kako se frajerski voze na motorkotaču registracije H-1966. Kada je autor ovih redaka vidio tu fotografiju u knjizi “Hrvatski jazzisti” Stjepana Brace Fučkara, koju je prethodno dostojno predstavio u Glasu Slavonije, zamolio je pisca knjige da mu je ustupi kako bi o njoj napisao tekst. Čuveni DJ s Radio Zagreba prezrivo je odbacio tu mogućnost. No, nekoliko tjedana kasnije o toj turneji glazbenika jazza The New York Times je objavio poduži tekst, a među illustracijama našla se i zagrebačka fotografija Dizzyja Gillespieja. Tako je i nastao tekst o gostovanju američkog trubača i skladatelja u Zagrebu, a zahvalni sugovornik bio je pjevač i zabavljač Stjepan Jimmy Stanić koji je na tom povijesnom koncertu svirao kontrabas zamjenjujujući kolegu iz Amerike koji je ozlijedio ruku.