Legendarni Neven Bertičević je nakon jednog, ne sjećam se kojeg, otvaranja Olimpijskih igara napisao kako "ne zna što može biti dobro što traje četiri sata. Osim nekih teniskih mečeva i, navodno, seksa"!

Bilo je zanimljivo što će Japanci ponuditi u četverosatnom programu. Kako je sve u ovo epidemiološko vrijeme zamislio Kentaro Kobayashi, glavni redatelj svečanog otvorenja, koji je samo dan prije negoli je izrečena rečenica: "Neka igre počnu", morao podnijeti ostavku jer je prije 23 godine(!) imao neki antisemitski ispad. Zahtjevnu je ulogu imao Kobayashi. Odraditi otvorenje bez gledatelja s puno manje statista. Znali smo što je Japan. Spoj prošlosti i budućnosti. Gejše, samuraji, kreativnost,/iznimna radna etika, uživanje u prirodi i njezino čuvanje. I visoka tehnologija, s kojom više nismo tako fascinirani kao prije desetljeće, ili dva. Jer ona se danas događa gotovo svugdje po svijetu. Danas su i dečki i cure iz Osijeka konkurentni nekom malom genijalcu u Tokiju. Japanska kultura nije nam tako bliska. Ne tako kao, primjerice britanska pop-kultura, a uz koju smo odrasli. Nije ju se moglo zaobići ni u Tokiju. Japanci su izveli Lenonov "Imagine". Pop-kultura bila je light motiv otvorenja Olimpijskih igara 2012. u Londonu, u režiji Dannyja Boylea. Nedavno sam pronašao jednu teoriju zavjere kako je Boyle tada prorekao sve ono što će se dogoditi nekih osam godina kasnije, pa i ovu pandemijsku situaciju. Otvorenje Igara u Londonu bile su plodno tlo za teoretičare zavjere. Jedna teorija je išla tako daleko da su to nazivali "reptilskom zabavom", onih koji vladaju svijetom. Kako sam se tada našao među 80-ak tisuća ljudi valjda "svjetskih vladara" molim da se ubuduće ne zaj… sa mnom! Mnogo bliže od japanske kulture bila nam je i "Djevojka iz Ipaneme", tijekom otvorenja prošlih Igara u Riju de Janeiru. Djevojka iz Ipaneme tada je bila prekrasna Gisele Bundchen, brazilska manekenka supruga Toma Bradyja, jednog od najvećih igrača američkog nogometa svih vremena. I puno nam je draži prizor bio vidjeti gospođu Brady u Riju negoli primjerice Jill Biden kako se gura u loži među uglednicima u Tokiju. Tek da se pokaže tko su stvarni vladari svijeta!

Od otvorenja svih ranijih igara najviše smo pamtili osobe koje su palile olimpijski plamen i način kako je paljen olimpijski plamen. I priča koja se krije iza toga. Prvi put na modernim Igrama olimpijski je plamen upaljen u Berlinu 1936. godine. To je valjda, uz Volkswagen, jedna od rijetkih "preživjelih" ostavština Hitlera. Ako ćemo proglasiti najvećeg koji je upalio olimpijski plamen, onda je to stvarno najveći - Muhammad Ali, u Atlanti ‘96. Gimnastičar Li Ning imao je "hod po Ptičjem gnijezdu" u Pekingu. Paraolimpijac Antonio Rebollo u Barceloni je upalio plamen lukom i strijelom, a Cathy Freeman, australska atletičarka aboridžinskog podrijetla, u Sydneyju je 2000. upalila vatru koja je prošla doslovce kroz vodu. Plamen na "planini Fuji" upalila je Naomi Osaka, tenisačica haićanskog podrijetla, koja je nedavno napustila Roland Garros otvoreno progovorivši o svojoj borbi s depresijom i problemom s javnim nastupom. No, mnogo je više simbolike bilo kod prvog domaćinstva Tokija 1964. godine. Tada je plamen upalio Yoshinori Sakai, rođen 6. kolovoza 1945., na dan bacanja atomske bombe na Hiroshimu. Sakai je umro 2014. godine. Osaka je postala jedna od rijetkih žena koje su upalile olimpijski plamen. Na toj listi velikanki nalazi se i jedna Hrvatica. Sanda Dubravčić, danas Šimunjak, koja je upalila plamen na ZOI-ju u Sarajevu. Gotovo smo sigurni kako će zauvijek biti upisana kao jedina Hrvatica, ili Hrvat, koja je upalila olimpijski plamen. Eto, još prije 37 godina na brdovitom Balkanu jedna je žena "palila vatru". Danas, u duhu rodne ravnopravnosti, prvi put u Tokiju zastave zemalja sudionica na mimohodu nosili su po jedan sportaš i sportašica svake zemlje. Hrvatski stijeg tako je bio u sigurnim rukama "Dubrava rules" Perković-Glasnović. Nisam pobornik nametanja, ali do bilo kakve rasprave oko toga ne bi ni došlo da se ranije o tome vodilo računa. Tko je, primjerice Vijeću Hrvatskog olimpijskog odbora sprječavao da 1992., umjesto Tomislava Čižmešije zastavu na prvim našim igrama u Albertvilleu ponese nešto uspješnija njegova sestra Željka. Ili da je u Riju de Janeiru hrvatski stijeg na otvorenju nosila Sandra Perković, ili Blanka Vlašić?!