Dječja prostitucija i trgovina bijelim robljem teme su nove HRT-ove serije "Šutnja", čija se autorska ekipa ovih tjedana nalazi u Osijeku, gradu u kojem se odvija glavnina radnje, gdje se snimaju scene za prvu sezonu, koja bi trebala biti završena u listopadu ili studenome. Prema romanima Drage Hedla, ovu potresnu priču režira Dalibor Matanić, a uz glumačka imena kao što su Goran Bogdan, Leon Lučev, Darko Milas, Sandra Lončarić i Kseniya Mishina, ulogu će ostvariti i studentica glume i lutkarstva na osječkoj Akademiji Jona Zupković. Kćerki poznate osječke glumice Tatjane Bertok-Zupković u povodu toga postavili smo nekoliko pitanja.

Kada si se počela zanimati za glumu?

- Još kao dijete znala sam što želim, u leksikonima bih na pitanje: "Što želiš biti kad narasteš?" uvijek jasno odgovarala: "Glumica ili veterinarka". Veterina je otpala čim je desetogodišnja Jona shvatila kako za veterinu nije dovoljno samo voljeti životinje. Gluma je ostala. Kako i ne bi kad sam i prije negoli sam izišla iz trbuha bezbrižno šetala scenom HNK-a lagano se koprcajući u maminom trbuhu. Zahvaljujući majci i ocu, koji je svojevremeno vodio kazalište Joza Ivakić u Vinkovcima, kazalište je nekako prirodno provirilo iz mene, pratilo me i razvijalo prije osnovne škole, poslije osnovne i srednje škole, pa i sada.

Što za tebe, kao studenticu, znači angažman u seriji "Šutnja" sa zvučnim glumačkim imenima i cijenjenim redateljem kakav je Matanić?

- To je svakako velika prilika da steknem nova iskustva i dokažem sebi da mogu iskoračiti iz sigurnog prostora kazališne pozornice. Nikad ne znaš gdje ćeš se i s kim uhvatiti u koštac u ovome zanimanju. Ekipa sa snimanja je divno ugodna, svi su predani svome poslu, ekstremno su organizirani i ne propuštaju mjesto pogreškama. Moja je partnerica u većini scena Sandra Lončarić, i moram priznati da je prilično dobro dijeliti kadar s nekim velikim poput nje. Osim što je znam kao izvrsnu glumicu s golemim iskustvom pred kamerama, Sandru poznajem još od malena, što je pripomoglo opuštenome radu bez napetosti ili treme. Morala sam zbog sebe držati određenu dozu odgovornosti i svaki zadatak striktno pratiti, ali uz redatelja kao što je Matanić samo bi se mrtav čovjek mogao osjećati ukočenim. Također mi je drago zbog mojih starijih kolegica s fakulteta, Hane Schönfeld i Magdalene Živaljić Tadić, koje su mi kolegice i u scenama.

Što nam možeš reći o svojoj ulozi u seriji? Koliko je lik kojeg utjelovljuješ sličan, odnosno različit od tebe?

- Neki subjektivni osjećaj govori mi da Višnja, osim što je mlađa, nije toliko drugačija od mene. Razmišljala sam kako bih se ja ponašala u situacijama u kojima se ona nalazi i zaključila da nismo toliko daleko. Ona je strašno uplašena i oprezna, što reflektira njezina bahatost i drskost. Mislim da dijelimo jednu dozu snalažljivosti i stav kud puklo da puklo. Razlika između Višnje i mene okolnosti su odrastanja koje djeluju na karakter osobe. Te okolnosti su više-manje zadane, ali vjerujem da sam uspjela pronaći mjesta za maštanje unutar lika.

Kakva je atmosfera na snimanju?

- Matanić je osoba koja će uvijek naći mjesta za šalu i način kako stvoriti opuštenu atmosferu na setu. Atmosfera je, dakle, opuštena, ali profesionalna. Ne volim se žaliti. Moja je baka znala govoriti: "Šuti di si, ni za di si nisi!", i ta me je rečenica uvijek držala prizemljenom, i koliko je moguće racionalnom. A sada objektivnije, radna je atmosfera za poželjeti, sve se radi prema planu, sve je organizirano. Ljudi na setu, od snimatelja do rekvizitera, u svakom trenutku znaju što rade i zašto rade. Iako to nije priča koju će pratiti ova serija, način i pristup istoj govore mi da će "Šutnja" biti sjajna.

Koje su ti najdraže serije i koje glumce posebno voliš?

- Kad mi se postavi pitanje o najdražoj seriji ili filmu, u istoj sekundi zaboravim sve što sam ikada pogledala. Kada pratim seriju, vjerno je pratim, zato ih ne gledam toliko mnogo, a neke od tih kojima sam vjerna su "Sharp Objects", "Peaky Blinders", "Game of Thrones" i "Killing Eve". Nisam pretjerano ograničena žanrom, ali krimidrama itrileri najviše mi pozornosti oduzmu. Glumice koje posebno volim su Cate Blanchett, Blake Lively, Jessica Chastain, Anya Taylor-Joy i Noomi Rapace.

Kako zamišljaš svoju glumačku budućnost? Privlači li te više kazalište, televizija ili film?

- Ne volim razmišljati previše unaprijed. Predviđanje budućnosti samo nas odvraća od trenutka. Sigurna sam da ću raditi, a vrijeme će reći gdje. Imam ambicije probati sve. Kazalište ima posebnu živost koju film nema, dok film ima finoću koja katkad kazalištu nedostaje. Toliko toga treba vidjeti i iskusiti. Odluke će doći. Ili neće. Kako god - složit ću se.

U kojoj ti mjeri olakšava to što je tvoja mama glumica bogatog iskustva?

- Uvijek postoje dvije strane medalje. Od malena sam učila o glumi od nje. Nakon predstave šetala bih scenom, propitkivala zašto je i kako njezina uloga takva. S te strane mogu reći da olakšava. S druge strane, moja je majka netko tko je u ovom poslu duže od mene, a k tomu radi kao profesorica na Akademiji na kojoj studiram. Pokušavam uvijek nalaziti svoju originalnost u stvaranju. Ako i postoji neka glumačka linija u našim genima, mama i ja smo dvije različite scenske ideje. Zahvalna sam što imam svakodnevnu priliku učiti, i što imam nekoga tko me usmjerava. Neizmjerno sam ponosna što se tako talentirana, predana, organizirana i profesionalna glumica našla u ulozi moje majke.

Kako provodiš slobodno vrijeme, i što ti najviše nedostaje iz "normalnog" svijeta?

- Glavni mi je hobi oduvijek bila gluma, a popratni sadržaji joga, trčanje, crtanje, kiparstvo i slikanje. Najslađa mi je aktivnost u slobodno vrijeme putovanje, koje je sada gotovo nemoguće. Novčanik, mobitel, ključevi... Idem. Ah, maska. Vraćam se. Voljela bih vratiti vrijeme u kojemu nisam morala trideset puta dobro razmisliti kakva će situacija biti, što je otvoreno, a što nije, i hoće li me ljudi kamenovati ako kihnem u tramvaju. Kazališta su prazna, tramvaji su puni. Koncerti otkazani, crkve slave. Osjećam se ugroženo, jer svoje dvadesete provodim izolirana od ljudi i svijeta.