Once upon a time... dok još postojaše okupljanja ljudi na mjestima koja smo isprva zvali plesnjaci pa diskači, a onda ih, nakon što je trebalo doskočiti državi, koja nikad nije voljela takva mjesta i dodatno ih je oporezivala, preimenovali u noćne klubove, ljudi su slušali plesnu glazbu. Isprva je to bio Chubby Checker pa ga je zamijenila Donna Summer, a onda su došli dečki s kacigama zvani Daft Punk. Ukratko, to bi bila evolucija plesne glazbe u najgore napisanoj rečenici ikada objavljenoj u bilo kojem mediju. Uglavnom, u jednom intervjuu uoči objavljivanja njihova hvaljenog i Grammyjem nagrađivanog albuma "Random Access Memories" Thomas Bangalter, iz već spomenutog Daft Punka, izjavio je kako je prestao konzumirati ecstasy jer mu je sva glazba, bez obzira na to koliko loša bila, zvučala odlično.

Slušajući Australce Dealers Of God i njihovo dvosatno ludilo od albuma zvano "Visions Of Fuel", u kojemu se spajaju psihodelija, nadrealno, apstraktno, melankolično, sarkastično, humorno, avangardno, letargično, gorko-slatko i razigrano, neprestano su mi na pameti bili albumi kolektiva imenom Clouddead, jer zvučali su mi neodoljivo slično. Glazbenici okupljeni oko ideje kako bi najbolje bilo glazbu stvarati pod očiglednim utjecajem narkotika, jer, tako sam negdje pročitao, u takvom stanju svaki zvuk onda ima smisla, a svaki sempl, poput recimo nekog proglasa Davida Attenborougha o izumiranju životinjskih vrsta, savršeno se uklapa uz zvukove dječjih igračaka za uspavljivanje. Ili što bi Christopher Walken rekao "MORE COWBELL". No, s druge strane, jednom kad sjednete na taj tricikl zvan "Visions Of Fuel" i krenete pažljivo otkrivati sve te slojeve glazbenih i utopijskih ideja, u kojemu otk(v)ačeni Australci kradu na sve moguće strane, siguran sam kako ćete se nakon dvosatnog mahnitog putovanja osjećati kao da vas je izbacila poplava. A onda nakon što dođete k sebi, ponovno ste spremni za novi zaron.