Izraelskom uhodi Jonathanu Pollardu koji je špijunirao Sjedinjene Države u korist vlade u Tel Avivu, zbog čega je proveo u zatvoru čak trideset godina, u Izraelu je priređen veličanstveni doček. Dobrodošlicu mu je izrekao osobno premijer Benjamin Netanyahu, a on je sam po izlasku iz zrakoplova učinio papinsku gestu, kleknuo je na pistu i poljubio izraelsko tlo. Za svoju bivšu domovinu, ili barem državu u kojoj je rođen, bivši američki obavještajni činovnik Jonathan Pollard je izdajnik jer je odavao njezine osjetljive vojne tajne drugoj zemlji, a za Izrael, koji ga je angažirao i još pri tome dobro plaćao, ovaj čovjek je nacionalni junak. Sve bi ovo bilo logično kada to ujedno ne bi bila priča o dvjema prijateljskim i više nego savezničkim državama, ali i o osjetljivoj i krajnje nezgodnoj temi dvostruke lojalnosti nekoga tko je istodobno Amerikanac rođenjem, ali i još veći manjinac u srcu, točnije američki Židov.

Mediji u Izraelu su Jonathana Pollarda i njegovu suprugu Esther dočekali s ushitom kao nove useljenike (olim) u Izrael. Otuda i uobičajena gesta ljubljenja svetog izraelskog tla u zračnoj luci "Ben Gurion", nedaleko Tel Aviva. Prema svemu sudeći, Izraelci su iznimno ponosni na svog sunarodnjaka koji je visokom cijenom platio odanost ideji izraelske države i njezinim interesima. O važnosti onoga što je Jonathan Jay Pollard simbolički i stvarno učinio za Izrael govori činjenica da mu je priređen gotovo državnički doček, a doživio je i tu čast da mu je osobnu iskaznicu na "Ben Gurionu" osobno uručio izraelski premijer Benjamin Netanyahu. U Tel Aviv je doputovao privatnim putničkim zrakoplovom u vlasništvu američkog bogatuna Sheldona Adelsona, poznatog po uspješnom biznisu s kockarnicama, ali i najvećoj donaciji nekoj predsjedničkoj kampanji u povijesti Sjedinjenih Država. Naravno, riječ je o potpori Donaldu Trumpu, koji se s Adelsonovih pet milijuna dolara uspješno popeo na vlast 2016. U svojoj zemlji uvelike diskreditirani premijer poradi brojnih korupcijskih skandala, zbog čega mu se već neko vrijeme drma stolica, Benjamin Netanyahu nije slučajno osobno dočekao Pollarda kao izraelskog nacionalnog heroja. Naime, u vrijeme izbijanja ovog špijunskog skandala, Netanyahu je služio u Washingtonu kao izraelski veleposlanik. Nije isključeno da je znao sve o Pollardovoj uhodničkoj aktivnosti, a, tko zna, možda je njom i osobno upravljao.

Bez obzira na to da saveznički Izrael u mnogim aspektima uživa simbolički status 51. američke savezne države, naročito kada je riječ o vojnim i sigurnosnim pitanjima te izdašnim donacijama u novcu i oružju, činjenica da je Tel Aviv potkupio američkog građanina zaposlenog u vojnoj tajnoj službi kako bi on uhodio za Izrael, razbjesnila je Amerikance. Bilo je to najveće zahladnjenje u međusobnim odnosima još od 1967. kada je izraelska vojska s mora i iz zraka napala američki vojni brod USS Liberty u međunarodnim vodama nedaleko egipatske obale i pri tome pobila 35 članova njegove posade. Nakon što je uhićen 1985., Jonathan Pollard je za svoj izdajnički čin osuđen na doživotnu kaznu zatvora, no odslužio je samo trideset godina. Njegova tadašnja supruga Anne Pollard zbog pomaganja suprugu dobila je pet godina zatvora. Tijekom istrage je otkriveno da je Izraelu dostavio više desetaka tisuća tajnih dokumenata, a CIA je u svome izvješću ustvrdila kako je Jonathan Pollard "izvrgnuo opasnosti važne američke obavještajne i vanjskopolitičke interese". Ne treba zaboraviti da je Pollard trgovao s američkim vojnim tajnama tijekom Hladnoga rata.

Mnoge je iznenadilo Pollardovo objašnjenje kako je uhodio Sjedinjene Države iz razloga "rasne obveze" (racial obligation) prema Izraelu. Sličnim argumentom poslužila se i njegova prva supruga Anne Pollard, koja je rekla da je špijuniranje Amerike bila njihova "moralna obveza kao Židova" i da uopće ne žali zbog toga. Zanimljivo, Jonathan Pollard je za svoje prekomorsko domoljublje bio dobro plaćen u novcu i dragocjenostima. Čak je i svoju suprugu Anne zaprosio dijamantnim prstenom dobivenim kao nagrada za obavještajne tajne koje je dostavio Izraelu. Termin "rasne dužnosti" (racial duty) nije neuobičajen kada je riječ o Afroamerikancima i njihovim političkim uvjerenjima, koja su sve do pojave Donalda Trumpa bila rezervirana za poslovično glasovanje za američke demokrate. Ipak, u nevjerojatnom pučističkom jurišu na američki Kongres koji je u srijedu orkestrirao američki predsjednik na odlasku nismo se baš nagledali Afroamerikanaca. Naime, oni su pokazali puno više građanske i političke mudrosti od "bijelog smeća" (white trash) koje je odlučilo obeščastiti najviše zakonodavno tijelo u zemlji što je sebe doživljavala bastionom liberalne demokracije.

Pollardov izdajnički čin špijuniranja vlastite domovine, odnosno osjećaj rasne dužnosti prema Izraelu, naštetio je ugledu židovske zajednice u Sjedinjenim Državama koja svojim znanjima, sposobnostima i marljivošću uvelike pridonosi američkom boljitku. Židovski doseljenici, pristigli u Sjedinjene Države uglavnom iz Poljske i Ukrajine, stekli su predodžbu odanih građana koji se nakon izbijanja afere Pollard moraju braniti da ne sjede na dvije stolice. Afera Pollard kao da je svojevrsni antipod aferi Dreyfus, koja je uzdrmala francusku i svjetsku javnost lažnim optuživanjem francuskog časnika da je bio uhoda neprijateljske strane.

Židovi su prilično utjecajni u Sjedinjenim Državama, naročito kada je riječ o politici i pravosuđu. Primjerice, Pew Research Center je 2014. iznio podatak kako se u američkom Kongresu nalazi tri puta više Židova (6 posto) nego što ih je u općoj populaciji (1,9 posto). No, isto istraživanje pokazuje da su američki katolici, kao najbrojnija skupina u Kongresu, za trećinu zastupljeniji ondje (31 posto) nego što ih stvarno ima u američkom društvu (20,8 posto). Poseban fenomen u politici Amerike su evangelički kršćani koji zdušno podupiru izraelske interese i strateške ciljeve na Bliskom istoku. Kao najodaniji prijatelj Izraela pokazao se Donald Trump čija je kćer Ivanka konvertirala na judaizam, a on se sam trudio svim silama pomoći Izraelu da se dodatno etablira u svojoj regiji sklapanjem prijateljstva i savezništva s više arapskih zemalja.

Cijena takve politike je hermetična izolacija okupirane Palestine, koju je Izrael ostavio na cjedilu kada je riječ o nabavci cjepiva protiv koronavirusa. Nakon što su višestruko deklasirani vojnim i političkim uspjesima američko-izraelske koalicije te napušteni od svojih arapskih rođaka i muslimanskih prijatelja, Palestinci sada mogu mirne volje poumirati od virusa. Jonathan Pollard se u pravom trenutku vratio kući kao sretan čovjek i nacionalni junak, znajući da je njegov životna misija ispunjena, bez obzira na visoku cijenu.