Magazin
SVI NAŠI LOGORI

Kronika mračnog doba: Jedna golootočka priča
Objavljeno 9. siječnja, 2021.
SVETLO U TAMI, ILI TAMA BEZ SVJETLA: ROMAN “KAD JE NINA ZNALA” DAVIDA GROSSMANA

Možda je planetarno poznati književnik Danilo Kiš bio na dobrom putu da na nekom od naših jezika napiše knjigu/tekst "Što je ostalo od Golog otoka. Svjedok i arhiv" [1]. Naime, poslije "Grobnice za Borisa Davidoviča", poslije "Časa anatomije", "Enciklopedije mrtvih", dokumentarnog filma "Goli život" [2]…, sve je ukazivalo na to da je upravo tema logora, kao i svih njegovih derivacija, postala i njegovom opsesivnom temom.

I on, uostalom kao i mnogi drugi europski intelektualci (A. Camus, H. Arendt,), nije više mogao ignorirati surovu činjenicu da je povijest 20. stoljeća, između inoga, i povijest (i naših) logora. Još se nekako može razumjeti, ali ne i opravdati, stav M. Krleže da mu je, u nekim "vunenim vremenima", bilo neugodno otvarati logoraške teme, temu Golog otoka…, jer je u tridesetim godinama uredno prešutio postojanje logora u Sovjetskom Savezu, gdje su stradali i mnogi njegovi prijatelji. Tek kada se u 70-im godinama pojavila knjiga K. Štajnera "7000 dana u Sibiru", naša akademska i ina javnost morala se, konačno, suočiti i s tom dobro čuvanom komunističkom tajnom.


OLOVNA VREMENA

Doduše, u 80-im godinama prošloga stoljeća, kada je u ondašnjoj Jugoslaviji "golootočka" literatura postala komercijalnom robom, Danilo Kiš nije želio sudjelovati u toj komercijalizaciji, posvemašnjoj prostituciji te bolne teme [3]. Ali, kada se prilikom jednog boravka u Izraelu, 1985. godine, sastao s nekoliko žena iz bivše Jugoslavije i kada je čuo logoraške priče Eve Panić i Dženi Lebl, čvrsto je odlučio od njihovih potresnih priča sačiniti dokumentarni film [4]. I to je nekoliko godina poslije, unatoč ozbiljnoj bolesti s kojom se sve vrijeme borio, i učinio. U suradnji s redateljem A. Mandićem. Nažalost, samu premijeru filma nije dočekao, jer je u međuvremenu umro.

No, njegov film o sudbini dviju žena koje su slučajno i Židovke [5] zainteresirala je i Davida Grossmana, koji će, u nekim drugim vremenima, također razgovarati s Evom/Verom Novak u romanu. Taj susret književnika i Eve rezultirat će knjigom "Kad je Nina znala" (Fraktura, 2020.), u kojem će se pratiti (ne)sretna sudbina Eve/Vere, rođene krajem 1918. godine, i to od harmoničnog života u bogatoj židovskoj obitelji u Čakovcu, velike ljubavi i udaje za srpskog vojnika/seljaka, Radoslava Panića/Miloša u romanu, odlaska u Srbiju početkom Drugog svjetskog rata u kojem su joj u holokaustu stradali roditelji, priključenja partizanskom pokretu, preko svih (ne)snalaženja u onim konfuznim političkim previranjima neposredno poslije rata, koji su kulminirali dramatičnim sukobom Tita i Staljina, što je dovelo i do (samo)ubojstva supruga koji je bio optužen da su mu bliski stavovi iz Rezolucije Informbiroa, da mu je Staljin bliži od Tita. I još dalje, sve do njezine svjesne i bolne odluke kada je na prijedlog istražitelja, koji joj je nudio slobodu, ali pod uvjetom da se odrekne mrtvoga supruga tako što će reći da je on doista bio "narodni neprijatelj", ona ipak odabrala odlazak u zatvor, u logor, jer nije mogla pristati da se samo tako odrekne voljenog, ali već mrtvoga supruga. Bez obzira na to što se tom "suludom" odlukom, zapravo, odrekla svoje šestogodišnje kćeri Tijane/Nine u romanu, pa umjesto na slobodi završava na Golom otoku/Grguru, da bi po izlasku s robije odlučila napustiti Jugoslaviju i otići u Izrael, u jedan kibuc, gdje će ući u novu emotivnu vezu, ali ne više onako strasnu kao s Radoslavom/Milošem, gdje ni ovaj novi brak, nova obitelj, nova okolina, ne rješavaju njezine trajne nesporazume s kćerkom Tijanom/Ninom…

APOLOGIJA SJEĆANJU
Zanimljivo da će tek njihov zajednički povratak/izlet na "mjesto zločina", na Goli otok, i na baku, i na kćer, i na unuku djelovati katarzično, pa ćemo svjedočiti o iskrenom pomirenju majke i kćeri. Doduše, do tog pomirenja ne bi došlo bez asistencije unuke koja je prošla sličnu traumu, jer ono što je Eva/Vera učinila Tijani/Nini, to isto učinila je i njezina majka Tijana/Nina; u jednom trenutku, jednostavno je odlučila napustiti vlastitu kćer i bez ikakvog objašnjenja otišla je u "bijeli svijet".

Roman "Kad je Nina znala" ispričan je iz perspektive unuke Gili. Ona je ta koja nam pripovijeda tužnu povijest svoje obitelji, ona je ne samo komentator svih tih tragičnih i užasnih događaja, nego nam ona pokušava sva ta zbivanja učiniti razumljivijim: "Tuvia Bruk bio mi je djed. Vera je moja baka. Refael, Rafi, R, zna se, moj je otac, a Nina - Nina nije ovdje. Nine nema", zapisat će u svoju bilježnicu Gili, pripovjedačica ovoga romana Davida Grossmana [6].

Ovaj roman svojevrsna je apologija "sjećanju", jer bez te ljudske osobine da pamtimo, naši životi bili bi još apsurdniji. Da sjećanja vraćaju nadu najbolji je dokaz upravo roman "Kad je Nina znala"! Nema nikakve dvojbe da je u pitanju iznimna ljudska sudbina koju nije moguće samo tako izmisliti, pa nas uopće ne mora čuditi što je ta sudbina toliko fascinirala i Danila Kiša i Davida Grossmana. Jedan je o njoj snimio dokumentarni film, a drugi je napisao sjajan roman koji predstavlja svojevrsni homage ljubavi i obitelji. Svim velikim književnicima ove institucije nešto znače, shvaćaju njihovu iznimnu važnost i ne pomišljaju na njihovu totalnu dekonstrukciju, samo zato što su takvi književni postupci trenutačno u modi. Obiteljske tajne koje određuju živote, velike odluke i njihove često tragične posljedice te ljubav postavljena na nedodirljivi pijedestal, tkivo su od kojeg je načinjen ovaj sjajni roman Davida Grossmana, bez ikakve dvojbe jednog iznimno mudrog pisca.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
U 80-im godinama prošloga stoljeća, Danilo Kiš nije želio sudjelovati u komercijalizaciji Golog otoka, posvemašnjoj prostituciji te bolne teme...
Roman “Kad je Nina znala” ispričan je iz perspektive unuke Gili. Ona je ta koja nam pripovijeda tužnu i tragičnu povijest svoje obitelji...
Kad se Danilo Kiš prilikom boravka u Izraelu 1985. sastao s nekoliko žena iz bivše Jugoslavije čuo je i sumorne logoraške priče Eve Panić i Dženi Lebl...
POUČNE FUSNOTE: Putovi mraka uz poneki svijetli trag
[1] Upravo jednu takvu knjigu, “Što je ostalo od Auschwitza? Svjedok i arhiv”, napisao je talijanski filozof Giorgio Agamben. Riječ je o knjizi u kojoj se, s jedne strane, ukazuje na temeljnu obrađenost činjeničkog materijala o toj beskrajnosti ljudskog zla, ali da, s druge, pak, strane, izostaje svako, pa čak i ono elementarno razumijevanje etičke i političke dimenzije te beskrajnosti! Doduše, veliko je pitanje ima li uopće smisla tražiti bilo kakve racionalne odgovore na pitanje zašto je, u nekim vremenima, uopće bilo potrebno ljude masovno uništavati, ubijati, mučiti…?



[2] Ovaj film koji je Danilo Kiš snimio zajedno s A. Mandićem, gledatelji jugoslavenskih televizija mogli su gledati u četiri nastavka, početkom proljeća 1990. godine. Budući da je riječ o vremenu kada je još uvijek postojala zajednička jugoslavenska programska shema, taj film u kojem dvije zatočenice Golog otoka/Svetog Grgura, Eva Panić i Dženi Lebl svjedoče o svojim uzničkim danima na “Titovim Havajima”, bilo je moguće, u isto vrijeme, gledati i na TV-u Beograd, TV-u Sarajevo, i TV-u Novi Sad…, osim gledatelja Televizije Zagreba. Naime, ondašnji urednici te televizijske kuće morali su prije emitiranja filma pitati ondašnje reformirane hrvatske komuniste, na čelu s Ivicom Račanom, što oni misle o “političkoj korektnosti” toga filma. Nakon vijećanja odlučeno je da se taj “subverzivni” film ipak emitira, bez obzira na to što su reformirani hrvatski komunisti imali čitav niz primjedba na traumatičan sadržaj svjedočenja dviju starijih gospođa o svojim užasnim zatvorskim iskustvima. Jer, u pitanju su samo dvije “beznačajne” žene, “obscurepeople” (G. Agamben), koje jednostavno, u nekim vremenima, kako kaže ovaj teoretičar, nije bilo moguće opaziti. No, osim te njihove “beznačajnosti”, hrvatski komunisti mislili su da im se ipak treba omogućiti pravo na priču koju ionako nitko “normalan” ne može u potpunosti razumjeti! Trebalo je samo poslije emitiranja serije vidjeti reakciju upraviteljice logora, koja ne samo što je rezolutno otklonila bilo kakvu odgovornost za svoje nehumane postupke prema kažnjenicama, nego je, i poslije toliko vremena, uvjerena u apsolutnu nepogrješivost stavova i odluka Partije, Tita, drugova… Ona je, baš kao i A. Eichmann, samo izvršavala zapovijedi Partije, a u odluke Partije nije moguće sumnjati.

[3] Ali, isto tako, treba reći da je bilo i onih koji su ovoj temi pristupali krajnje delikatno i koji su ondašnjoj akademskoj javnosti ponudili nekoliko ozbiljnih knjiga, tematema u ondašnjoj periodici… Ovdje prije svih mislim na teoretičara Jovicu Aćina, koji je uredio i tematski (dvo)broj beogradskog časopisa Delo, Književna logorologija, br.4-5/1986, kao i tematski (dvo)broj Književne kritike, Arhipelag Gulag, 3-4/1987. Tu smo se prvi put mogli upoznati s književnim tekstovima autora, koji su na jedan krajnje ozbiljan način pisali o temi logora.



[4] Evo kako je tu situaciju opisao György Konrád: “Čekali smo na dugačkoj terasi pod stubovima, ali je zazvonio telefon i već su ga vodili u neki kibuc gde su pet jugoslovenskih Jevrejki, sve već u godinama, želele da mu ispričaju svoje životne priče. I one su bile na Golom otoku, na tom stenovitom ostrvu-zatvoru u Dalmaciji. Pre nego što umru želele su da svoje priče ispričaju upravo njemu, da bi ih on ispisao, jer su rekle da on to sigurno ume. Danilo uopšte nije želeo da piše o tom ostrvu, jer je smatrao da je to odjednom postala moda. Zbog toga se već nesme pisati o toj temi, sledi inflacija knjiga o logorima. Ali ove žene su ga ipak uzbudile svojim pričama” (G.Konrad, “Danilo Kiš”, u Pismima, 1990., str.70-75.)



[5] Zanimljiv je stav D. Kiša o fenomenu “židovstva”, koji ovaj pisac židovskih korijena, poštujući mišljenje S. Freuda, svodi na “uznemirujuću neobičnost”, koja je već sama po sebi vid oneobičavanja i na književnom planu. Više o tome u njegovom “Času anatomije” (Nolit, Beograd, 1978.)



[6] David Grossman rođen je u Jeruzalemu 1954. Autor je mnogobrojnih beletrističkih i publicističkih djela te knjiga za djecu, prevedenih na trideset i šest jezika. Primio je mnoge nagrade, uključujući francusku Chevalier de l’Ordredes Arts etdes Lettres, njemačku Buxtehuder Bulle, rimsku Premio per la Pace e l’Azione Umanitaria, Premio Ischia - međunarodnu nagradu za novinarstvo, izraelsku nagradu Emet i nagradu Albatros Fondacije Güntera Grassa. Uz književni rad istaknuti je mirotvorni aktivist. Za svoj roman “Ušao konj u bar” 2017. primio je međunarodnu nagradu Man Booker te 2018. nagradu Države Izraela za književno stvaralaštvo. Za očekivati je da D. Grossman u dogledno vrijeme dobije i Nobelovu nagradu za književnost!
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

SKIDANJE MAGLE S POVIJESTI: BRANKO TUĐEN O TITU I TUĐMANU

Što je zajedničko, a što nije dvojici najpoznatijih hrvatskih Zagoraca

2

TEMA TJEDNA: KRIZA KOMUNICIRANJA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA (I)

U teškim vremenima najteže je s ljudima

3

TEMA TJEDNA: KRIZA KOMUNICIRANJA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA (II)

Krkač: S obzirom na pozitivnu ulogu društvenih mreža bit će puno opreza u njihovu ograničavanju