Ovih dana, poslije svega, konačno sam se vratio i nekim aktivnostima koje me iznimno vesele. Jedna od tih "veselih aktivnosti" svakako je i čitanje dobrih knjiga. No, prije toga u veleposlanstvu smo morali odraditi i parlamentarne izbore. Na našu veliku sreću broj glasača u Albaniji je neznatan. Nema ih više od dvadesetak. To su, uz naše osoblje veleposlanstva, nekoliko svećenika i časnih sestara, jedan izgubljen poduzetnik, nešto naših eksperata u europskim institucijama…

Uglavnom, jedna takva opuštajuća situacija itekako nam je odgovarala, jer smo uspjeli izbjeći sve one nepotrebne i zamarajuće političke rasprave koje su proteklih dana kontaminirali politički prostor u Hrvatskoj. Ovdje smo bili na sigurnome. Nismo se morali boriti sa svim onim mnogobrojnim ideološkim utvarama koje u golemim količinama proizvodi hrvatski politički idealizam, koji priznaje samo svoje žrtve i koji izvan tog okvira nije u stanju suvislo razmišljati. Volio bih kada bi me netko demantirao. I ovaj novi hrvatski politički pokret, koji se, by the way, ne samo lažno predstavljao, nego je otvoreno zastupao ruske financijsko-političke interese. No i prije su u hrvatskoj politici postojali oni kojima su imperijalni interesi Moskve bili mnogo važniji od interesa vlastitih građana, pa su tako i krajem 19. stoljeća u hrvatskom Saboru sjedili zastupnici koji su otvoreno priželjkivali "ruska/kozačka kopita" na Markovom trgu! Povijest ima jednu lošu osobinu - voli se vraćati u svojim (naj)lošijim varijantama!

Doduše, prije samih izbora morali smo odraditi i sve one nužne tehničko-političke radnje bez kojih nije bilo moguće privesti kraju naše prvo, a kako stvari stoje [1] možda, i posljednje predsjedavanja EU-om. Bez tih dosadnih, ali nužnih radnji, nije bilo moguće na jedan elegantan način, što će reći sa stilom, predati europsku štafetu sljedećem u tom rotirajućem nizu. I kako mi predstavljamo posljednji element u tom sretnom europskom nizu, njegovu 27 kariku, što se za koju godinu od silnoga rotiranja više i neće primijetiti, mi smo tu europsku štafetu predali simpatičnom njemačkom kolegi, iza čijeg se pristojnog diplomatskog smiješka krije sva ona poslovična njemačka ozbiljnost i posvećenost onim aktivnostima koje u "Satu njemačkog", veliki njemački pisac Siegfried Lenz opisuje kao "radost dužnosti". Naravno, sve te tehničke aktivnosti, koje su bile determinirane "koronaatmosferom", nisu mogle proći bez nekoliko kurtoazno protokolarnih fotografija u prekrasnom vrtu njemačke rezidencije u Tirani. U takvoj ljepoti hrvatski diplomati još uvijek ne mogu uživati, jer ovu doziranu ljepotu i primjerenu raskoš, prije svega, omogućava njemačko bogatstvo i moć. Moćno njemačko gospodarstvo! Mi o svemu tome možemo samo sanjati.

A upravo su u taj vrt, 2. srpnja 1990. godine, u velikom broju provalili očajni i bijesni građani Tirane. Iako je u to vrijeme Berlinski zid već bio srušen, tadašnji komunistički režim u Albaniji i dalje se ponašao sukladno filozofiji "alsob"/"kao da" se tako što nije dogodilo. Ali i građani Albanije željeli su živjeti kao i sav ostali normalni svijet, u društvu u kojem će se ideje kao što su sloboda, pravda, jednakost..., svakodnevno prakticirati, pa su i ovim "upadom" u tuđa veleposlanstva tih dana imali namjeru na jedan brutalan način podsjetiti svoju nešto zaboravnu vlast da bi bilo poželjno kada bi i u Albaniji došlo do nekih malo ozbiljnijih promjena u društvu. Jedan model vladanja/upravljanja odavno se istrošio. Svima je bilo jasno da je demokracija jedina poželjna alternativa. Iako je Enver Hoxha već nekoliko godina bio mrtav, njegov je duh i dalje vladao albanskim društvom. Očito je da njegovi nasljednici nisu znali, na pravi način, pročitati znakove koji su se već duže vrijeme moglo vidjeti na albanskim ulicama, gradskim trgovima… Nije im bilo jasno da u onim njihovim suhoparnim partijskim dokumentima odavno više ne stanuje autentični život. Život je, kao i obično, bio ipak negdje drugdje! A upravo na tu očiglednu činjenicu građani su morali podsjetiti svoju nešto zaboravnu i šlampavu vlast, koja osim svojih benefita ništa drugo nije bila u stanju vidjeti. Budući da ta vlast nije bila sklona promjenama, ništa nije naučila, čak ni iz svih onih tuđih negativnih iskustava, tuđih povijesnih lekcija; bilo je samo pitanje vremena kada će im se to neznanje vratiti kao bumerang. Kako je ta vlast uspjela prespavati i pad Berlinskog zida, i slom komunističke ideologije…, onda je bilo nužno da ih netko probudi iz tog dubokog zimskog sna. A svako zakasnjelo buđenje uvijek se odvija na isti način; ono je moguće jedino tako što će vlast sve te užasne lekcije morati "utvrditi" u vlastitoj kući, u Albaniji.

Stoga je posvema razumljivo što su građani krajem lipnja i početkom srpnja 1990. godine provalili u nekoliko europskih veleposlanstava. Očito da im se vrt njemačke rezidencije, riječ je o objektu u sklopu njemačkog veleposlanstva, ponajviše dopao, pa se na tom relativno malom prostoru, početkom srpnja skupilo njih, vjerovali ili ne, tri tisuće! Naime, taj broj uredno su evidentirali njemački diplomati. A postoje i fotografije i videozapisi koji svjedoče o tim dramatičnim zbivanjima. I poslije tih "upada" građana u tuđa veleposlanstva u Albaniji više ništa nije bilo isto kao prije toga. Građani su dobili politički azil i njih više od 30.000 ubrzo je napustilo Albaniju. No, ni ta činjenica, odlazak većeg broja građana, nije spasila režim od pada. Već krajem godine, ovaj put uz asistenciju studenata i posljednji komunistički režim u Europi morao je priznati historijski poraz pred bolnim zahtjevima građana za boljim i pravednijim životom, za svim vrstama slobode. Oni su, zapravo, s malim zakašnjenjem, sudjelovali u istoj onoj revoluciji [2], koja se koju godinu ranije odigrala u zemljama istočne Europe. I kod njih je tranzicija jednako bolna! Nikada dovršen proces. S mnogo žrtava!

I to nije bilo sve. Morali smo dati i nekoliko kraćih izjava za medije u Europskoj kući, u kojima smo pokušali sublimirati sve ono što je u proteklom vremenu Hrvatska učinila za europski narativ [3], a još više o onome što smo sve planirali učiniti, ali zbog poznatih okolnosti, pandemije i potresa, nije bilo moguće učiniti. Jedna od naših želja prilikom preuzimanja predsjedavanja Vijećem EU-a bila je snažna Europa u svijetu punih izazova. Još jednom se pokazalo kako svijet jezika (ah, ta Julija Kristeva i njezine teze), može vrlo lako, preko noći, postati i naša (surova) stvarnost. Otvoreno smo prizivali život u svijetu punom izazova, i onda nam se tako što i dogodilo! Neki virus, u kratkome roku, uspio je promijeniti cijeli svijet. Bojim se da je riječ o nepovratnoj promjeni: virus in fabula!

Jedan od načina da se, bar nakratko, pobjegne od te zastrašujuće i uznemirujuće vizije svijeta jest čitanje dobrih knjiga. Jedna od tih dobrih knjiga je i knjiga "Nesvrstana pisma (2009-2019)" (Meandarmedija, 2020.), koji su zajednički napisali Branko Čegec i Miroslav Mićanović.

Budući da živimo u vremenima [4] kada gotovo nitko više ne piše pisma, onda ova knjiga stvarnih pisama dvojice prijatelja djeluje, u najmanju ruku, neobično. Gotovo čudesno! Ova pisma, naime, svjedoče da osim svih onih koji isključivo komuniciraju kratkim SMS-ovima, ili, pak, nešto dužim, ali jednako brzim mail-porukama, još uvijek postoje i oni pojedinci koji i u pisanju pisama pronalaze iznimno zadovoljstvo. Štoviše, radi se o dvojici prijatelja koji, kao što će se iz ovih njihovih pisama i vidjeti, o samoj ideji mišljenja (političkog, poetskog, teorijskog…), imaju gotovo istovjetne stavove, što nužno ne mora značiti da je riječ o istomišljenicima koji se gotovo svakodnevno viđaju na kavi. A to redovito kvartovsko ispijanje kave u donjosvetičkom Konzumu, radnim danom u 9.30, nije ništa ino nego mjesto gdje njih dvojica razmjenjuju i bistre svoje poetsko-političke i ine ideje. No, bit će da im ni taj svakodnevni ritual nije dovoljan, pa onda u onom vremenu "poslije" jedan drugome pišu pisma. Doduše, nisam siguran, ali čini mi se da to njihovo dopisivanje ne ide preko onih standardnih pisama koje primamo u bijeloj, ili plavoj omotnici, ovisno o sadržaju, s adresama i primatelja i pošiljatelja koje nam uz mirovine, telegrame, obavijesti o neplaćenim računima, kaznama za krivo parkiranje, donosi dobro znani kvartovski poštar, već da se u slučaju "nesvrstanih pisma" ipak radi o pismima u e-mail formatu! Što je i razumljivo, jer poslije svih naših negativnih iskustava s Hrvatskom poštom (ali i nekim drugim poštama u regiji), ne možemo niti zamisliti koliko bi vremena trebalo da pismo, koje je poslano iz Sarajeva, Gunje, Istanbula, Cetinja, ili Murtera..., stigne do Zagreba. Stoga nema potrebe inzistirati na formatu. U cijeloj je ovoj priči bitno da postoji elementarna potreba da se misli izrečene na kavi, usputnim razgovorima, dodatno elaboriraju, pojasne…

Upravo ta iskonska potreba da se nešto potvrdi, dokaže, približi…, jamči da žanr "pisanje pisama", ima budućnost, odnosno da može preživjeti i u ovim vremenima koja su kudikamo sklonija nekim drugim vrstama komunikacije.

Kako su i B. Čegec i M. Mićanović mojih godina, onda i s te strane imam mnogo razumijevanja za njihov odnos prema vladajućim znakovima vremena. "Pametni telefoni" i sve ono što uz njih ide, nije u potpunosti i naš svijet. I oni, baš kao i ja, pokušavamo se prilagoditi novoj tehnologiji koja aktivno sudjeluje i u stvaranju novih, kako kulturnih tako i političkih paradigmi. Očito da nitko od nas nije zbog toga nešto previše sretan, ali jednako tako svjesni smo da nije moguće ići protiv struje. Doduše, to svjesno pristajanje na neka druga pravila igre naše "nesretne svijesti" kompenziraju povećanim stupnjem nostalgičnih raspoloženja. Kao i sve nostalgije, tako i ove, pjesničko-političke, posvema su bezopasne, jer u njima odavno više nema nikakvog revolucionarnog zanosa. I te nostalgije, na ovaj ili onaj način, sudjeluju u očuvanju postojećih političkih i inih odnosa. Doduše, to nas kao protagoniste ne čini nešto previše sretnima, ali odavno smo, vjerojatno zbog naših pristojnih godina, odustali od bilo kakve radikalnije ideje, od bilo kakvog ostvarenja nekog utopijskog projekta.

Ali to ih, Čegeca i Mićanovića, ne sprječava da tu i tamo, u nekom od svojih pisama ne konstatiraju tu (o)tužnu činjenicu. B. Č. čini to na nešto eksplicitniji, a M. M. na jedan sofisticiraniji način. No, u konačnici, i jedan i drugi pristup, ostaju unutar one (pra)stare konstatacije - čemu pjesnici u oskudnim vremenima! Meni se, pak, čini da nije toliko problem u samim pjesnicima i njihovim različitim pristupima istim temama, koliko je to problem samih vremena koja su, očito, više ili manje, uvijek podjednako oskudna, i kao takva neprijateljska prema bilo kakvoj ideji ljepote, dobrote, pravednosti!

Moram ovdje konstatirati da sam na mnogim mjestima uživao u opisima novih-starih prostora, u introspektivnim opisima njihovih stanja, u načinu kako ne samo doživljavaju ono "drugo", nego kako to "drugo" i sami konstruiraju. Možda je šteta što u ovim pismima nema nijednog trača, nijedne negativne objekcije o nekom pojedincu, kolegi… Nema nikakve sumnje da su i jedan i drugi svjesni da je većina naših problema strukturalne naravi. Pojedinci su tu nevažni. Oni se uvijek, prije ili kasnije, uklope u postojeće odnose.

[1] O budućnosti EU-a još uvijek se ne usudim razmišljati jer, između ostaloga, imam na umu i onu pjesmu "Povratak", D. Cesarića, u kojoj se na vrlo jasan način govori o krhkosti ljudskog znanja: "Tko zna, nitko ništa ne zna, krhko je znanje…", pa je u moru, svojevrsnoj inflaciji, činjenica, permanentnoj proizvodnji lažnih vijesti…, sve moguće, od povratka nekih starih, političkih ljubavi, nekih već političko-vojnih kombinacija, saveza, bratskih ljubavi…

[2] U tekstovima T. G. Asha, ni na jednome mjestu ne spominje se borba albanskih disidenata. Kolonijalni diskurs ovoga teoretičara slijep je za muku zemalja "trećeg svijeta". T. G. Ash, baš kao i F. Engels, o albanskom narodu ne misli najbolje.

[3] Uvijek se sjetim moje drage bake Angeline, koja me je naučila da ljudi planiraju, a dragi Bog odlučuje! Tako smo i mi, s mnogo optimizma i nade konstruirali naš europski narativ. Ali, sve ono što se u međuvremenu dogodilo, na što i nismo mogli nešto previše utjecati, bilo je toliko surovo, a da je od svega ostao samo jedan lijepi, nerealizirani san o hrvatskoj ideji Europe!

[4] Prije su mladići išli u vojsku, pa su bili prisiljeni pisati pisma svojim djevojkama, roditeljima, prijateljima… Jednako tako, i naši gastarbajteri nisu kući slali samo njemačke marke, nego su svojim bližnjima, tu i tamo, znali napisati i pokoje pismo, čestitku za rođendane… Neki me uvjeravaju da su neke službe redovito čitale takva pisma! U nekim ranijim, renesansnim vremenima, hrvatski pisci međusobno su izmjenjivali pisma u kojima su objašnjavali svoje poetike, svoje viđenje stvarnosti, politike… Jedan je čak pisao i neka urotnička pisma koja i nisu bila baš nešto previše draga ondašnjoj, nenarodnoj vlasti. Neki, pak, drugi (T. Mann, A. Camus…), obraćali su se vlastitoj i/ili tuđoj naciji. Bilo je i onih koji su iz zatvora (V. Havel) pisali svojim suprugama, dok su neki drugi, kao npr. P. Matvejević, pisali vlastima da oslobode te koji su se stjecajem nesretnih okolnosti našli u zatvorima. Vjerojatno je bilo kudikamo više onih koji su potajice pisali vlastima da u svojim aktivnostima budu još stroži, jer s neprijateljima društva ne treba imati milosti. Duga je i bogata povijest ovog iznimno zanimljivog žanra. Nema nikakve dvojbe, Hrvati vole ovu formu izražavanja, što uostalom i ova knjiga dodatno potvrđuje.