Prije točno dvije godine hrvatska nogometna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji ispisala je najljepše poglavlje svoje povijesti.

Ulazak u finale World Cupa bio je vrhunac jedne sjajne generacije nogometaša i hepiend holivudske priče o njihovu desetljeću muka kroz koje su prolazili u "kockastom" dresu. Ta je generacija rođena u suzama jedne teške bečke večeri kada je na nevjerojatan način u još nevjerojatnijoj utakmici poražena od Turske i ispustila plasman u polufinale Eura 2008. godine. Ta tužna noć na lijepom plavom Dunavu dugo je poput zlog proroka pratila Modrića i prijatelje.

Zapravo, nikada do Rusije ta generacija nije bila miljenik božice Fortune. U praskozorje Eura 2008. ostali su bez sjajnog strijelca Eduarda kojemu je birminghamski mesar Martin Taylor ugorzio cijelu sezonu, kasnije su se čeličili na poremećenim odnosima HNS-a i dijela navijača, igrali bez publike, na poljudskoj svastici, ispadali s velikih natjecanja na čudne i bolne načine, a nakon odlaska s kormila reprezentacije oca te generacije Slavena Bilića živjeli su s raznim eksperimentima HNS-a na izborničkoj poziciji i bili su korak do toga da im se zalijepi etiketa gubitnika. U međuvremenu su imali svijetlih trenutaka jer su pobjeđivali sve najjače europske reprezentacije osim tih vražjih Francuza koji su ih čekali u moskovskom finalu 15. srpnja 2018. Ključna stvar u tom njihovu pohodu do finala zapravo se dogodila deset mjeseci ranije kada je nakon kvalifikacijskog remija s Finskom (1:1) u Rijeci ozbiljno kompromitiran sam plasman u Rusiju, što je gubitkom posla platio dotadašnjih izbornik Ante Čačić. HNS se odlučio instalirati na tu pozciju Zlatka Dalića, što će se kasnije pokazati kao pun pogodak. Dalić je u kratkom vremenu uspio vratiti poljuljano samopouzdanje u reprezentaciju, ali što je još važnije, uspio je kroz utakmice s Ukrajinom i kasnije u dodatnim kvalifikacijama s Grčkom izgraditi simbiozu reprezentacije i navijača, što je uvijek bilo jako pogonsko gorivo za Vatrene. I tako je Dalić poveo svoju četu u Rusiju, a sve ostalo je legenda. Tih ruskih dana ne samo da ih je voljela domovina već su stekli naklonost cijelog svijeta. Svijet voli pobjednike, pjeva Colonia, ali svijet još više voli kada netko običan napravi neobične stvari, a Hrvatska je prije Mundiala u Rusiji na globalnom planu ipak bila samo obična reprezentacija iz tamo neke "male zemlje za veliki odmor".

Ipak, već te drame u kvalifikacijama trebale su biti znak kako će se u Putinovu dvorištu dogoditi nešto posebno. Na sličan način na SP-u smo se plasirali i 20 godina ranije kada je prva velika generacija našeg nogometa predvođena Ćirom Blaževićem, Bobanom, Šukerom i društvom osvojila treće mjesto. U Rusiji su sa smiješkom odgovarali na pitanja o toj "zlatnoj generaciji" koju su na kraju uspjeli zasjeniti.

U skupini su razvalili Argentinu i pobijedili Nigeriju i Island te prvi put na SP-u u drugi krug ušli s maksimalnim učinkom. No onda se opet u sve pokušala upetljati Fortuna. U eliminacijskom dijelu turnira išli smo najtežim putem koji je postao - epski. U sve tri utakmice morali su se vraćati iz rezultatskog minusa. Upao im je jedan "krumpir" protiv Danske na početku osmine finala, a Rus Černišev i Englez Tripper zabili su golčine kakve se rijetko viđaju na startu četvrtfinalne i polufinale utakmice. No tada je ta Hrvatska već bila itekako očvrsnula. Vratila se iz tih zaostataka, Dance i Ruse riješila nakon jedanaesteraca, a Engleze u produžetku. Iz tih susreta ostat će zapamćena čudesna mirnoća Ivana Rakitića prilikom izvođenja ključnog penala i Mandžukićev fakinski "winner" za pobjedu u produžetku protiv Engleske. Tada su već svi bili ludi za - Hrvatskom. Uopće nema dvojbe kako su igrači bili u debelom "crvenom" na tjelesnom planu, ali željezna volja i neslomljiv karakter odveli su ih do - finala. A tamo jednostavno nije išlo. Sreća, umor, argentinski sudac Nestor Pitana, previše toga bilo je protiv Hrvatske te večeri na Lužnjikiju. I opet su se uspjeli vratiti nakon nesretnog autogola Mandžukića kojim je Francuska povela, ali više od toga nije išlo. Pitana je dosudio kazneni udarac koji je izazvao brojne polemike u nogometnom svijetu, ali je i slomio moral naše reprezentacije. Izgubili smo to finale, a pola svijeta je plakalo s nama. I nebo se nakon njega otvorilo, a slika koja će ostati zauvijek urezana u pamćenje bio je razočarani pogled u prazno kapetana Luke Modrića. Bio je to pogled pobjednika, čovjeka koji je proglašen najboljim igračem SP-a, ali je ostao bez konačne nagrade - titule svjetskog prvaka. Svejedno, postali su heroji nacije, a generacijama koje dolaze letvicu su podigli itekako visoko. Hoće li je neka nova generacija uspjeti preskočiti? Zašto ne, s Hrvatskom je sve moguće, da parafraziramo jedan stari navijački poklik "mi smo luđaci, možemo biti i prvaci!" To je jedna od stvari koju smo naučili u tih nezaboravnih 30-ak ruskih dana. Uostalom, nakon trećeg mjesta u Francuskoj 1998. mislili smo kako je to neponovljivo, pa se dogodila Rusija.

Nasljednicima ruskih junaka ostalo je nešto osvojiti. I da, konačno pobijediti tu Francusku koja nam je dvaput uzela san o tituli svjetskog prvaka.