Sport
HRVOJE SEP

Kada prođe opasnost,
pitanje je tko će se usuditi
organizirati velike evente
Objavljeno 6. travnja, 2020.
Poluteškašu iz Vrbanje krajem ožujka propao je meč u talijanskoj Veroni

Ovoliko vremena nikada u životu nisam proveo kod kuće. Supruga i ja smo zamijenili uloge s obzirom da ona ne radi od kuće pa ja cijelo vrijeme provodim s kćerkom. Svaki dan treniram, dobio sam četiri-pet kilograma, ali sve je u mišićnoj masi. Dosta i čitam kako ne bih morao gledati vijesti, a najviše mi leži humor i zafrkancija na cijelu ovu situaciju - opisao nam je u kratkim crtama svoju situaciju hrvatski boksač Hrvoje Sep.

Sudionik Olimpijskih igara u Riju de Janeiru u poluteškoj kategoriji nakon nastupa na najvećoj sportskoj priredbi, potpuno se posvetio profesionalnoj karijeri. U kojoj trenutno ima omjer od 11 pobjeda bez poraza.

Meč u Veroni
Krajem ožujka u talijanskoj Veroni je trebao boksati najozbiljniji meč u svojoj profi-karijeri. Suparnik mu je trebao biti Ukrajinac Sergej Demcčenko, boksač s 37 profesionalnin mečeva. Naravno, još početkom prošlog mjeseca bilo je jasno kako neće biti ništa od ulaska u ring.

- Bio sam u kontaktu s talijanskim promotorima i organizatorima sve do kraja veljače. Kada je kompletna priredba bila otkazana, tražio sam mogućnost boksanja na nekoj drugoj priredbi u nekoj drugoj zemlji koja dotada nije bila pogođena toliko koronavirusom. Čak je bila i jedna opcija nastupa na priredbi u Crnoj Gori. Otišao sam u Berlin, gdje sam odrađivao sparing-treninge i čekao što će se dogoditi. Međutim, kada se počelo otkazivati sportski događaji diljem Europe, 12. ožujka odradio sam posljednji sparing-trening, a dan poslije vratio se kući - pričao je Sep.

Taj petak 13. ožujka mnogi sportaši spominju kao polaznu ili svoju završnu točku nakon koje je sve stalo.

- Nisam uopće praznovjeran, međutim, za mene je taj petak 13. zapravo bio sretan. Naime, 14. ožujka tko se vratio iz inozemstva morao je u karantenu. Ja sam to izbjegao, međutim, kako je virus već prijetio odlučio sam se sam izolirati, što manje dolaziti u kontakt s prijateljima, poznanicima i obitelji.

Na selu poseban režim
Jeste li nakon povratka stigli možda kod svojih u Vrbanju?

- Taj dan kada sam se vratio iz Berlina došao sam samo na kratko u Vrbanju kako bih preuzeo automobil jer sam ga tamo ostavio. I tada nisam se zapravo nikome javljao niti obilazio baš kako bih što manje dolazio u kontakt s drugima.

Kako je ljudima na slavonskom selu živjeti sada u doba korone?

- Osjeti se i tamo kako je drukčija situacija. Isto se čeka u redovima u trgovini. Iskreno, moj otac koji ima automehaničarsku radnju i cijeli život radi u njoj, njemu se vjerojatno život nije bitno promijenio. Međutim, evo od sestre kćerka malo izašla van iz kuće vidjeti se s prijateljicama i odmah su im prišli ljudi iz civilne zaštite upozoriti da se ne smiju grupirati i kako se moraju pridržavati socijalnog razmaka.

Probali smo se odmaknuti od aktualnih ovozemaljskih tema i prebaciti priču na boks. Ono što se događalo prije pandemije. U hrvatskom boksu "duhovi" su opet oživjeli. Minute stranice i redove u medijima punili su sukobi u Hrvatskom boksačkom savezu.

- Ja sam osobno protiv bilo kakvih sukoba. Nisam za to da se stvari rješavaju svađom i nisam tip koji će se rado posvađati. Međutim, dogodila se situacija koja se trebala razjasniti i raščistiti, a to je tko treba predstavljati Hrvatsku na olimpijskom kvalifikacijskom turniru. Ma, iskreno razmišljam kako je takvo stanje i svađe čak pomoglo našem boksu. Dosta nas je bilo u medijima. Mislim kako nikada prije nije toliko zanimanja privuklo ovogodišnje Prvenstvo Hrvatske kao sada. Čak su postojali prijedlozi i ideje da se organizira borba između naša dva superteškaša u Areni Zagreb, pa neka se onda odluči tko će ići na Olimpijske igre. To bi po meni bilo najpravednije, sigurno jako dobro i za boks da se to i realiziralo.

Kvalifikacije za Olimpijske igre u Londonu bila je posljednja velika priredba u Europi. Otkazana je prije završetka, a naši boksači i treneri su se vratili kući zaraženi koronavirusom.

- Koliko znam, svi imaju samo lakše simptome. I hvala Bogu da je tako.

Ne brine ga toliko koronavirus nego što će se događati poslije.

- Ne znamo koliko će sve trajati, ali što i kada se stvari počnu vraćati u normalu. Bit će podosta problema. S nama sportašima i oko transporta između zemalja. Tko će se ponajprije usuditi prvi organizirati velike evente? Kada će se uopće organizirati sportske priredbe u Italiji ili Španjolskoj i koliko će proći vremena kada će se ljudi usuditi tamo otići bez problema. Ili primjerice U Švedskoj, koja, koliko vidim ima liberalniji pristup. Što na primjer ako oni steknu imunitet, a mi svi ostali ne. Hoćemo li moći onda nesmetano doći u Švedsku?

Nikog se ne bojim
Na kvalifikacijskom turniru u Londonu pojavilo se i dosta profesionalaca koji su "zamrznuli" karijeru i vratili se amaterskom boksu. Jesi li i ti razmišljao o tome?

- Prvo bih naglasio kako volim više koristiti izraz olimpijski boks negoli amaterski boks. Mislim kako je to precizniji pojam. Naravno, prolazilo mi je kroz glavu. Lagao bih kada bih rekao da nisam razmišljao o tome intenzivno. Međutim, što prevagne. Mi kao profesionalci živimo od novca koji dobijemo za mečeve. Povratkom u olimpijski boks imao bih sigurnost samo tih nekoliko mjeseci, ali samo ako bih se i kvalificirao za Olimpijske igre. I na njima opet morao bih osvojiti medalju kako bih opet nakon njih imao koju godinu sigurnost i osigurao sportsku mirovinu nakon 45. godine. A osvojiti olimpijsku medalju, slažete se, nije uopće lako. Nije stvar nevjerovanju u svoje mogućnosti. Ja se u ovom trenutku ne bojim ni jednoga boksača na svijetu, spreman sam se sa svim boriti. Prije ove krize na treninzima sam imao najbolje mjerne rezultate, kakve nikada nisam ranije imao. Međutim, s druge strane puno toga sam se nagledao. Nije uvijek pobijedio bolji. Postoje i velike nacije koje imaju veće interese. Nije lako pobijediti Kubanca, Britanca, Amerikanca, Rusa ili Nijemca.

Kažu kako je problem promijeniti ili vratiti se na drukčiji način rada. Uspoređuju to kao trening za maraton i sprinterske discipline.

- To je jako dobro pitanje. Postoji nešto što se zove mišićna memorija. Tvoje tijelo je naučilo na jedan sistem rada. Ne možeš sada nešto promijeniti dok si rekao "keks". Vidite i sami. Ne znam točno u postotku, ali dosta je profesionalaca gubilo na tom turniru već u prvom kolu. Naravno, nije to nemoguće napraviti. Međutim, treba ti potpuna promjena pristupa i golema količina motivacije. Volio bih na Olimpijske igre, ali ja sam sad profesionalac - zaključio je Sep.

Krešimir Lacković
Psihološka granica je 40
U veljači je rođeni Vinkovčanin napunio 34 godine. Koliko namjerava trajati u boksu?

- Znam dosta boksača koji su završili karijeru u dvadesetima. Njihov problem je bio što su živjeli spartanski od meča do meča. Samo su se pripremali i živjeli pod posebnim režimom uoči i za vrijeme mečeva. Poslije su se opet opuštali. I onda im se u tijelu događalo, ja to zovem, yo-yo-efekt. Vraća ti se onoliko koliko si dao. Ja sam cijelu karijeru posvećen sportu i pazim na svaku sitnicu. Dobro, imam tu psihološku granicu prije i poslije 40. godine. Nakon 40. mislim kako neće biti smisla ništa forsirati, osim ako bih tada bio na onoj najvišoj razini i borio se za najveće titule. Nismo svi isti. Uostalom, Kličko je u 41. godini s Joshuom odradio jedan od najboljih mečeva u karijeri. Nedostajale su nijanse za pobjedu - kaže “Bombarder iz Vrbanje”.
obiteljski život
NIKAD U KARIJERI OVAKO DUGO IZVAN RINGA
Sep kao profesionalac ima omjer od 11 pobjeda bez ijednog poraza