Globalno poznati i popularni C. W. Gortner američki je autor historijskih fikcija ‘’The Last Queen’’, ‘’The Confessions of Catherine de Medici’’ (i ovaj roman preveden je na hrvatski jezik), ‘’Spymaster Trilogy’’, ‘’The Romanov Empress: A Novel of Tsarina Maria Feodorovna’’, koja je na hrvatski jezik prevedena kao ”Carica Romanovih”, u nakladi zagrebačkog Lumena.

Romani tog autora prevedeni su na više od 20 svjetskih jezika, a ozbiljni kritičari svrstavaju ga među deset najboljih pisaca povijesnih romana. A da su posve u pravu na najbolji nam način potvrđuje ovaj roman o (nesretnoj) sudbini Romanovih. No u središtu priče nije posljednji ruski car Nikolaj II., nego njegova majka Marija/Minnie/Manja Fjodorovna Romanov. Marija Fjodorovna Romanov bila je danska princeza, kći danskog kralja Christiana IX., rođena 1847. godine.

Treba reći da joj se starija sestra Alexandra udala za Edwarda VII., budućeg kralja Velike Britanije i cara Indije, a njezin sin, odnosno nećak Marije, kao George V., također je bio kralj Velike Britanije, a njihov brat Vilhelm postat će kralj Grčke, i to kao Georgios I. Svi oni dio su ove sjajne priče o kraju jedne dinastije koja je više od 300 godina vladala Rusijom. Nikoloj II. vladao je od 1894. do 1917. godine, kada je bo prisiljen abdicirati. Iduće godine, u ljeto 1918., boljševici (Lenjin) odlučili su pobiti cijelu carsku obitelj, cara, caricu Alexandru i njihovih petero djece, četiri kćeri i sina, koji je od rođenja bolovao od hemofilije. Ta bolest pratila je, manje-više, sve muške članove njegove obitelji s majčine strane, pruske princeze, inače unuke britanske kraljice Viktorije, koju je Nikolaj oženio, iako se njegov otac, car Aleksander III., protivio toj vezi jer je mislio da ta veza, odnosno eventualni brak Nikolaja i Alexandre, ne predstavlja jamstvo stabilnosti ruskog carstva. No na samrti je popustio i dao je svoj carski pristanak, pa je tako Alexandra od Hessena i Rajne postala ruska carica Aleksandra Fjodorovna.

Odnos između Nikolaja i Alexandre jedna je od vječnih tema novije ruske i svjetske povijesti. Naime, njihov odnos bio je, u najmanju ruku, čudan. Nikolaj je uglavnom cijeli život slijepo slušao svoju ženu, bezgranično joj je vjerovao, nije imao snage da joj proturječi, pa čak i u onim situacijama kada ga je ta žena koštala njegova dostojanstva svojom neopreznošću jer pisma koja je pisala svom ispovjedniku Dimitriju Rasputinu, koji je ovaj u pijanstvu izgubio, novine su, na veliko veselje ruske javnosti, objelodanile:

“Ne želi ovo slušati”, Aleksandra počne oštrim tonom. “Vi (carica Marija Fjodorovna, svekrva, op. Z. K.) htjeli ste ga prognati otkako ste čuli za njega, ali Vi ne znate ništa. Ništa. Prošlog je mjeseca, kada smo išli u Nikijevu (suprug, car Nikolaj II., op. Z. K.) vojnu bazu u Mogilevu, Alekseju je udarila krv na nos. Počelo je još u vlaku, a dok smo stigli u bazu, on se bio onesvijestio. Nismo mogli zaustaviti krv…”. Glas joj je zapeo u grlu, one spremne suze već su joj navirale na oči. “Mislili smo da će umrijeti. Ali naš je prijatelj (Dimitrij Rasputin, op. Z.K.) došao čim sa ga pozvala i krvarenje je stalo. Želite li ga dalje osuđivati sada kad znate kroz što prolazimo? Želite li nam uskratiti jedinu utjehu koju imamo na ovome nesretnom svijetu?”, piše Gortner na 354. stranici ovog romana.

Marija Fjodorovna jednostavno nije bila u stanju shvatiti vrijeme u kojemu živi, a politički i ini odnosi u svijetu bili su izvan njezina fokusa interesa. Ona je bila ludo patološki zabrinuta za sudbinu svoga bolesnoga sina Alekseja, koji je trebao naslijediti svoga oca. Ali, kao što znamo, tako što se nije dogodilo i ruska/sovjetska povijest krenula je posve suprotnim smjerom. Boljševici su uzeli stvar u svoje ruke i svjetsku, a ne samo rusku, povijest promijenili su do neprepoznatljivosti. Doduše, tih godina propale su i neke druge monarhije, Austro-Ugarska, Njemačka, propalo je i Tursko Carstvo… Jedino je britanska monarhija uspjela preživjeti sve ratove, revolucije, sve dramatične promjene u svijetu. I svi ti, kao i mnogi drugi povijesni detalji prisutni su u ovome romanu. Dati su kroz političko-obiteljsku optiku carice-udovice, Marije Fjodorovne, koja, za razliku od svoga sina, posjeduje i politički i majčinski instinkt, koja mnogo bolje od njega, pa i od svoga muža, cara Aleksandra III., čita dominantne znakove ulice. Ona želi reformirati carstvo. O toj temi vodila je ozbiljne razgovore s ocem svoga muža, Aleksandrom II., koji je bio spreman za ozbiljne političke reforme, ali stjecajem okolnosti, nije uspio preživjeti posljednji pokušaj atentata, pa je njegov nasljednik, njegov sin Aleksandrar III., odustao od reformskog puta.

Umjesto reformi, on je odlučio vladati autokratski naivno, misleći da se problemi u ruskom društvu mogu riješiti represijom. Doduše, ako je vjerovati C. W. Gortneru, i ponašanje Marije Fjodorovne bilo je vrlo promjenjivo. I ona se vrlo često kolebala između reformi i autokracije. I to je posve razumljivo jer i ona nije mogla svaki put nadvladati određene procedure, protokole, običaje… Uglavnom, vrsna knjiga koju zbog opisa suptilnih obiteljskih odnosa, kao i svih onih uobičajenih intriga na dvoru i ruskom visokom društvu, treba svakako pročitati.