Još se uvijek sjećamo okultnog nošenja relikvija iliti moštiju mitskog srpskog cara (zapravo, kneza) Lazara po Vojvodini, Srbiji, Bosni i Kosovu 1988. - 1989. u organizaciji Srpske pravoslavne Crkve te kako smo prošli u ratu koji je na taj način najavljen. Pravoslavni simboli kod Srba, bili oni vjernici ili pak ateisti, spadaju među najvažnije točke nacionalnog identiteta i najviše vrednote za koje su spremni ginuti pa čak i drugoga ugroziti bez ikakvog pitanja.

Oni koji to znaju brižljivo manipuliraju političkim pravoslavljem upravljajući zavedenim masama prema unaprijed zamišljenom obrascu. Posljednjih tjedana u ne tako davno gotovo posve ateističkoj Crnoj Gori uzavreli su srpstvo i pravoslavlje. Od Božića po julijanskom kalendaru crnogorskim gradovima odjekuju koraci ljutitih, ali mahom suzdržanih prosvjednika koji traže ukidanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti prema kojemu bi sva imovina Srpske pravoslavne Crkve u toj zemlji nastala do 1918. trebala pripasti državi. Dio je to nastojanja da se Srpska pravoslavna Crkva osnovana 1920. prema želji autoritarnog kralja Aleksandra Karađorđevića istisne iz Crne Gore kako bi njezino mjesto zauzela autokefalna Crnogorska pravoslavna Crkva koja je nakon jugoslavenskog ujedinjenja voljom beogradskog režima likvidirana. Onaj tko poznaje nacionalno svjesne Crnogorce dobro zna kolika je to trauma za njih s obzirom na činjenicu da je 1918. zabranjen i sami spomen Crne Gore kao zemljopisnog pojma. No, to nije sprječavalo brojne Crnogorce da postanu udarna šaka novog režima. Poznato da je velikosrpski terorist i vođa "Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu" Puniša Račić koji je 1928. smrtno ranio šefa hrvatske oporbe Stjepana Radića i ubio još dvojicu hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu podrijetlom bio Crnogorac. Prije dvije i pol godine crnogorski domoljubi su hladnokrvnom ubojici u njegovom rodnom selu podigli i spomenik koji je srećom nakon intervencije Zagreba uklonjen.

Nitko nije ni sanjao da će crnogorski Srbi koji čine 29 posto stanovništva u toj zemlji kao i svi oni Crnogorci kojima ide na živce višedesetljetna vladavina korumpiranog crnogorskog moćnika Mila Đukanovića svi kao jedan ustati u zaštitu "srpskih pravoslavnih svetinja". Već duže od mjesec dana povorke ljudi oboružanih crkvenim zastavama i ikonama, nedužno nazvane litijama, obilaze Crnu Goru uzvikujući: "Ne damo svetinje!" S obzirom da sudionici ovih izvrsno zakamufliranih političkih prosvjeda koji sebe predstavljaju vjernicima i nisu baš nekakvi poznavatelji nabožnih pjesama njima se često zalomi i pokoja nacionalistička poput "Od glave Zete do grada Spuža/ Krvavi lanac vojske se pruža…" koja sadrži i stihove od kojih se ledi krv u žilama: "Pritisli Srbi turske livade/ Turcima u Spuž zadaju jade./ A serdar Vule s visoke kule/ Džeferdar pali, kukaju bule…". Ova junačka crnogorska pjesma iz vremena "istrage poturica" završava stihovima: "Udrite braćo, srpstvo je naše!" Sličan slučaj je i s himnom kosovskih junaka "Hriste, Bože" koja je bila prisega Jedince za specijalne operacije, zloglasnih Crvenih beretki, kojom je zapovijedao Milorad Ulemek zvani Legija, aktivni sudionik srpske agresije na Hrvatsku. Takozvani vjernici i nju rado pjevaju tijekom litija. Ipak, nama je zapela za uho još jedna uspješnica koju uglas izvode litijaši. Riječ je o pjesmi "Sini jarko sunce s Kosova" sa stihovima: "Od Kruševca, Prizrena, Cetinja,/ Dubrovnika, Knina, Nevesinja,/ Sa Avale, Lovećna i Šare,/ kliče srpstvo, ustani Lazare".

Predvodnik ovog masovnog bunta koji bi trebao ozbiljno zabrinuti vlasti u Podgorici je arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović) poznat po svom prgavom karakteru i vatrenom srpstvu koje ispovijeda. "Ovdje je uskrsnuo narod", "Dolje Vlada", "Povijest mi daje pravo da Đukanovića nazivam izdajnikom", "Treba ići do Kristove pobjede", "Dogodio se narod", to su samo neke od njegovih zapaljivih izjava. Amfilohije ne skriva namjeru da potakne svjetinu kako bi svrgnula Đukanovića. Za njega Crna Gora i Crnogorci ne postoje. Amfilohije je prije nekoliko dana izjavio: "Ovo nije narod koji podupire podjele, ni jezične, ni nacionalne, ni bilo kakve druge nego je probuđeni narod i njegov glas se mora čuti, sada kada se oslobodio od straha". Arhiepiskop će ostati upamćen po tome što je 1991. i 1992. u cetinjskom manastiru ugostio Željka Ražnatovića zvanog Arkan, još jednog Crnogorca koji je ostavio duboki trag u hrvatskom kolektivnom sjećanju, te je tijekom rata u Bosni davao punu potporu onome što je ondje činio Radovan Karadžić, Crnogorac rodom od Šavnika.

Pravoslavna pobuna u Crnoj Gori izvrsno je odjeknula u Beogradu odakle stižu glasovi ohrabrenja. Okupivši "Srbe iz regiona" (moramo priznati ondje po prvi puta nismo vidjeli Milorada Pupovca) na hitan izvanredni sastanak srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je poručio da će im Srbija pomagati "više nego ikada". Samo dan prije izjavio je kako neće dopustiti da se "netko iživljava nad srpskim narodom". Da vjetar zapravo puše iz Beograda, a možda i Moskve govore izjava poglavara Srpske pravoslavne Crkve patrijarha Irineja (Gavrilovića) da je "narod spreman braniti svoje svetinje, ako treba i životom" kao i glasna potpora ruskog patrijarha Kirila (Gundjajeva).

Da se nešto ozbiljno zakuhava u Crnoj Gori pokazala je naizgled nevina najava dolaska srpskog patrijarha Irineja u Podgoricu 29. veljače kako bi na ulicama toga grada predvodio litiju (procesiju) u povodu blagdana sv. Simeona Mirotočivog. Njemu bi se trebao pridružiti i patrijarh ruske pravoslavne agenture u Ukrajini Onufrije Berezovskij sa četvoricom svojih episkopa. Varate se, ako mislite da je riječ o nedužnom ekvivalentu Šimunova u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku koje organizira Šima Jovanovac sa svojim tamburašima. Posrijedi je poprilično eksplozivna smjesa koja bi mogla litijašku gomilu uputiti na zauzimanje parlamenta, vlade i televizije. Čini se da je netko zamislio pravi pravcati “pravoslavni puč” u Podgorici s pjevanjem i pucanjem. Tko ne vjeruje da u svemu Rusi imaju svoje prste neka pronađe crnogorsku internetsku stranicu koja prikazuje Amfilohija u društvu ruskog špijuna Ljeonjida Pjetroviča Rješetnjikova iz 2016. godine, snimljena neposredno uoči neuspješnog pokušaja državnog udara u Podgorici.