Čitajući Češljugara Donne Tartt, knjige koja je osvojila Pulitzerovu nagradu, dugo sam se osjećao prevarenim. Naime, vrlo često neke knjige budu toliko hvaljene, u ovom slučaju i nagrađivane, da je možda bolje ne upustiti se u njihov svijet, jer je kritika vrlo često bolje napisana od nje same. A onda negdje pred sam kraj autorica romana progovara kroz svoj glavni lik o ovisnosti i opsjednutosti umjetnošću i tih nekoliko predivno napisanih rečenica spasilo je cijelu našu zajedničku epopeju koja je trajala cijeli jedan travanj.

 

Gledajući Češljugara John Crowleyja, neprestano sam očekivao taj ushit koji sam doživio pred kraj romana, ali nije se dogodio. Iako su moja očekivanja bila na minimumu jer je već glumačka postava dala naslutiti kako bi se stvari mogle oteti kontroli. Primjerice, Nicole Kidman istu ovu ulogu, brižne žene, odigrala je identično bar pet puta u posljednjih deset godina. Rezultat je razočaravajuća drama, koja samo površno uspijeva zagrebati ispod površine priče o odrastanju, dok je cijeli svemir, onaj o moći i utjecaju umjetnosti na čovjeka, ostao netaknut. Pa možda upravo zbog toga film izgleda ovako lažno i prijetvorno, jer bez pozadine ili bar površnog (u)poznavanja njegovih likova, gledajući djecu kako raspravljaju o Beethovenu, gledatelj se osjeća prevarenim. Umjesto toga dobili smo puno nepotrebnih kadrova, a zanemarena je ona najvažnija karika svakog iole dobrog filma, a to su njegovi likovi. A sve to popraćeno je soundtrackom gdje svaku ključnu scenu prati Radiohead. No o čemu se u filmu zapravo radi? Trinaestogodišnji Theo, koji sad kao već odrastao priča svoju priču, jednoga je dana s majkom posjetio Metropolitan Museum of Art gdje se u tom trenutku našao terorist bombaš koji među ostalima ubija i njegovu majku. Zbunjen i u šoku, u sveopćoj strci Theo bježi sa slikom koju je njegova mama najviše voljela - "Češljugarom" nizozemskog slikara Carela Fabritiusa, a koja sljedećih godina postaje njegov teret i blagoslov.