Bez obzira na novi sastav institucija Europske unije, uključujući i nove čelne ljude EU-a, koje smo dobili nakon provedenih izbora u svibnju, ukupna "slika stanja" pokazuje da se na političkoj sceni Europske unije i dalje odvija sukob snaga nacionalnih suverenosti država članica i sila koje pod svaku cijenu pokušavaju Uniju pretvoriti u nadnacionalnu federalnu tvorevinu. Dakako, u korist geoekonomskih i geopolitičkih probitaka najmoćnijih država članica predvođenih Njemačkom i Francuskom.

U jednom takvom, joši širem svjetskom kontekstu, knjiga dr. sc. Marte Zorko pod naslovom "Geopolitika i teritorijalnost" (Biblioteka Polemos, nakladnik Jesenski i Turk, 2018.) po mnogo čemu je aktualna i nakon godinu dana od njezina objavljivanja. Ili, kako je to zapisao prof. dr. Zoran Kilibarda, "po aktualnosti i atraktivnosti problematike kojoj je posvećena, po informativnoj vrijednosti sadržaja koji je u njoj izložen, po tome kako je sadržaj strukturiran, kao i po načinu interpretiranja prezentiranih činjenica i kritičkim opservacijama predočenih stanja i trendova u vezi s razmatranom problematikom, knjiga predstavlja nesumnjivo značajan doprinos obogaćivanju fonda znanstvenih saznanja iz područja političke geografije i geopolitike."

Uzimajući u obzir širu geopolitičku slike Europe, ali i svijeta, pa i našeg okruženja, Srbije, Balkana... kakav je u tom kontekstu, ako se tako može reći, sadašnji položaj Republike Hrvatske? Stekli smo ugled u misijama NATO-a, u UN-u, sad vidimo i u EU-u...

- Geopolitički položaj Republike Hrvatske još uvijek je dvostruko (po)graničan. S jedne strane predstavljamo vanjsku granicu projekta koji obuhvaća gotovo čitav kontinent, a s druge strane granicu neintegriranog prostora koji ima niz vlastitih specifičnosti, ali i dubinskih izazova, iako je strateški predviđen za integraciju u budućnosti. Iz činjenice kako je RH članica EU-a, ali ne i Schengenskog ugovora, proizlazi ta dvostruka graničnost u položaju. Naime, dijelimo istovremeno sigurnosne izazove Unije čija smo članica, ali i one koji proizlaze iz neintegriranog prostora u susjedstvu.

Možete li to malo šire pojasniti?

- Nalazimo se u formaciji ambivalentnog frontijera koji ima dvojnu ulogu: jednu prema EU-u, drugu prema inklinirajućoj regiji iz koje proizlaze neposredni izazovi kojima se ostale članice mogu, ali i ne moraju baviti. Ambivalentan, jer interesi EU-a i Balkana mogu biti komplementarni, ali i ponekad suprotni s obzirom na ostale sile koje pokušavaju ostvariti svoju poziciju na Balkanu. Posebice gledamo li samo pojedine sfere - primjerice energetiku. Na taj način RH dijeli dvostruke izazove, ali ima i odgovornost aktera u balansiranju vlastitih potreba i onih Unije, imajući na umu i odnose moći u vlastitom susjedstvu.

Upravo će taj balans doći do izražaja za vrijeme predsjedanja EU-om (Vijećem EU-a, od 1. siječnja 2020.), kad će RH imati mogućnost staviti teme od vlastitog interesa na europsku agendu. S druge strane, otvorena pitanja Unije imaju svoju vlastitu dinamiku koja će određivati mogućnost otvaranja specifičnih tema - ovdje prvenstveno mislim na Brexit. Postalo je izvjesno kako je to proces koji iznimno opterećuje EU. Također, pitanje sigurnosti, granica i migracija tema je koja se našla u svim strateškim dokumentima Unije u posljednje vrijeme i vjerujem kako će se tu RH dobro snaći tijekom svoga predsjedanja jer smo pokazali uspjehe i stekli dobru reputaciju u sigurnosnom sektoru.

Što će biti s proširenjem EU-a, napose zemljama iz regije?

- S druge strane, bilo bi dobro da se ova prilika iskoristi i za smirivanje situacije u susjedstvu i europeizaciju čitavog zasad neintegriranog prostora. Vjerujem da je priča o Brexitu negativno utjecala na potencijalne politike proširenja u budućnosti te da bi trebalo posljedice nezadovoljstva ili "nestrpljivosti" preduhitriti pozitivnim mjerama prema potencijalnim novim članicama. Strategija proširenja iz 2018. donosi dva nova uvjeta za članstvo, oni su bilateralno rješavanje postojećih sporova, te voljnost građana za članstvo. Iz toga je vidljivo kako je EU svjestan dosadašnjih propusta prilikom primanja novih članica, te da će članstvo, pogotovo ako razmotrimo susjedne zemlje, biti teško dostići. Kako god, bilo bi dobro da se to ne odrazi negativno na stavove građana o EU-u i da ne dođe do zaokreta prema nekim drugim strateškim igračima u regiji jer bi to moglo dodatno radikalizirati i raslojiti već sada kompleksnu geopolitičku sliku na Balkanu.

Smatram da bi RH trebala iskoristiti svoje predsjedanje za stvaranje proeuropskih stavova u regiji, pa makar ne i u okvirima politika proširenja u ovoj fazi. I to ne zato što to za RH ne bi bilo dobro, uklanjanje pritiska s RH kao vanjske granice svakako bi umanjio rizike vanjskih sigurnosnih izazova s našeg teritorija, već zato što EU trenutno nije spremna za bilo kakve vidove proširenja i to jasno pokazuje. Stoga su nužni mehanizmi kojima bi se fokus regije zadržao na EU-u bez obzira na te činjenice.

Kad smo kod EU-a, izbor Pejčinović Burić i Šuice, ali i Maje Markovčić Kostelac i Ivane Maletić na važna mjesta u EU institucijama svakako je velik uspjeh Hrvatske na međunarodnom planu, konkretno Europske unije?

- Smatram da se ovdje radi o uspjehu snažnih žena u politici kojih itekako nedostaje i na domaćem planu, ali i u EU institucijama. Iako o stvarnom uspjehu možemo govoriti tek kad ova imenovanja pokažu rezultate, od promoviranja RH do njezina potencijalnog boljeg pozicioniranja među članicama.

S obzirom na sadašnji pojačan ugled i utjecaj Republike Hrvatske u Europskoj uniji, može li se zaključiti da smo nakon šest godina napokon postali punopravna članica EU-a?

- Unija funkcionira u nekoliko krugova interesa te je teško govoriti o "pravom" članstvu ili ne. Ono je svima formalno u svim ili određenim ugovorima, a ostalo je stvar moći, pozicioniranja i iskorištavanja vlastitih prednosti. Članice su važne ili manje važne, ovisno o čitavom nizu faktora (ekonomija, veličina teritorija, dužina članstva, količina inicijativa, geografske blizine/udaljenosti od problema, savezništava s ostalim svjetskim silama), ali i resora (dobro snalaženje, resursi, ljudski resursi, predvođenje u određenim politikama). Ta se igra moći mijenja iz dana u dan. Tako da se na uspjesima ne treba uspavati i svoju poziciju treba graditi svakodnevno.

Ako smo u EU-u postali cijenjeni, što je s "ostatkom" diplomacije RH, s veleposlanicima u svijetu, vidimo da tu ima dosta problema (skandal s RH diplomatkinjom u veleposlanstvu u Berlinu...). Dugim riječima, kakva nam je diplomacija u širem smislu, ne samo ona u Bruxellesu i Strasbourgu?

- Mi smo još relativno mlada država i gradili smo svoj diplomatski aparat gotovo od nule. Ima tu još jako puno prostora za napredak.

Što će nam donijeti predsjedanje Europskim vijećem od 1. siječnja 2020.? Hoće li nas dočekati i problem Brexita, između ostalog, ali i napeti odnosi EU-a s Rusijom, problem migracija, sigurnosti...?

- Iako sam već djelomično odgovorila na ovo pitanje, možda je dobro zaokružiti cijelu priču s nekoliko top-tema koje će zasigurno obilježiti naše predsjedanje: posljedice Brexita, odnosi u i prema susjedstvu te pitanje sigurnosti, granica i migratornih procesa. Na pitanja vezana uz Brexit i njegove posljedice nećemo moći utjecati jer je to top-tema na razini Unije, bez obzira na naše predsjedanje. Vidjet ćemo hoće li naše susjedstvo biti u fokusu i na koji način bi bilo dobro da utječemo bar u smislu inzistiranja na proeuropskoj orijentaciji, dok je u resoru sigurnosti, granica i migracija, geografski položaj Hrvatske presudan u činjenici da se ta tema neće moći zaobići. (D.J.)