U Beogradu se podignula velika bura nakon što je Crna Gora najavila podržavljenje sve crkvene imovine kojom trenutno raspolaže Srpska pravoslavna crkva sagrađene na njezinu ozemlju prije 1918., što je prvi korak uoči obnavljanja crnogorske pravoslavne autokefalije.

Iz krugova bliskih vodstvu Srpske pravoslavne crkve već su se mogli čuti glasovi kako je riječ o "ukrajinizaciji" u Crnoj Gori, aludirajući na nedavno obnavljanje Pravoslavne crkve u Ukrajini, odnosno njezino crkveno i političko osamostaljenje u odnosu na Rusku pravoslavnu crkvu.


Naime, crkvena birokracija u Moskvi, u potpunom dosluhu s onim što radi i snuje njezin stvarni šef Vladimir Putin, ne odustaje od svog prava da uređuje crkvene prilike u zemljama istočne Europe. Ono čega se pribojavaju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi jest puni blagoslov obnavljanju autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, nasilno ukinute 1920. voljom Aleksandra Karađorđevića, koji bi mogao stići iz Carigrada iz ruku gdje se nalazi sjedište ekumenskog patrijarha Bartolomeja. Srbe posebno uznemiruje činjenica da bi do obnavljanja crnogorske autokefalnosti moglo doći u godini u kojoj su naumili proslaviti 800. obljetnicu navodnog stjecanja vlastite crkvene samostalnosti koju ozbiljni povjesničari poput Ilariona Ruvarca smatraju povijesnom laži. Problem je u tome što Srbi još uvijek misle da su "herrenvolk" Balkana.


Svjesni da baš ništa ne može spriječiti Crnogorce da ponovno steknu svoju autokefaliju, jer se odluka o tome donosi u Podgorici i Istanbulu, iz Beograda su se odlučili na udarce ispod pojasa, niječući samo postojanje Crnogoraca kao nacije i Crne Gore kao države. Trbuhozborac srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, njegovo ime je Nikola Selaković, rekao je da je Crna Gora "klasična srpska država, u kojoj i dan-danas, nakon svega, živi 31 posto Srba". Dodao je kako je poznato da se Crna Gora "od svog postanka, kao država, dičila srpskim identitetom". Glavni tajnik Srpske napredne stranke Jovan Palalić istaknuo je kako je "istina da su identitet i povijesni razvitak Crne Gore srpski". Optužio je crnogorske vlasti da slijede "srbomrzilačku ideologiju" te da bezočno "proganjaju i srpsku crkvu, narod, njegovo pismo, kulturu i tradiciju". Pomahnitali nacionalist mlađeg naraštaja, koji inače obnaša i mjesto dopredsjednika Socijalističke partije Srbije na čijem čelu je Ivica Dačić, Predrag Marković je ustvrdio kako je "nakana Podgorice da zatre srpstvo i iskorijeni srpsku tradiciju u Crnoj Gori" te za vlasti u Podgorici rekao da su "nadmašile najveće neprijatelje srpstva - ustaše i kosovske borce za neovisnost". Obnovu crnogorske autokefalije usporedio je s osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve 1942. u režiji ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Rekao je kako Srbi u Crnoj Gori ‘‘imaju gori status nego u Hrvatskoj kada su u pitanju pristup javnim službama i druga manjinska prava‘‘, što je jedan od rijetkih komplimenata na račun Hrvatske pristigao iz Beograda u posljednjih 30 godina. Hvala, Predraže, i živ nam bio! Javio se i profesor s Pravnog fakulteta u Beogradu Bojan Milisavljević koji smatra kako je "takva odluka suprotna pravilima međunarodnog prava" te dodao da je "pravo na imovinu zajamčeno međunarodnim aktima". Naravno, sve je to magla, slična onoj kojom se u Osijeku zaprašuju komarci, koja bi trebala sakriti činjenicu da Crna Gora i Crnogorci imaju suvereno pravo uputiti svoju molbu u Carigrad kako bi obnovili svoju crkvenu samostalnost.


Zanimljivo da sve rasprave oko toga imaju li Crnogorci pravo na crkvenu samostalnost kada je riječ o srpskoj javnosti bez obzira je li riječ o učenim pravoslavnim klericima ili nacionalističkim političarima namjerno zaobilaze činjenicu da je u Crnoj Gori prije njezina nasilna "prisajedinjenja" 1918. postojala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva.


Zahvaljujući crnogorskom novinaru i publicistu Vladimiru Jovanoviću na internetu je dostupan preslik izvornog dokumenta Ustava Svetoga Sinoda Kneževine Crne Gore iz 1904., u kome u prvom članku piše da "Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne, svete, katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatama i u kanoničkim ustanovama sa svima drugim pravoslavnim avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati do vijeka". Nakon srbijanske okupacije 1918. odmah je ukinut Sveti Sinod Kraljevine Crne Gore. Likvidirano je baš sve što je podsjećalo na crnogorsku samobitnost, a kralju Nikoli Petroviću je njegov rođeni unuk Aleksandar Karađorđević zabranio povratak u zemlju, prisvojivši djedovu imovinu. Bio je to bezobzirni obračun s crnogorskim identitetom o kome se sada u Beogradu mudro šuti. Trebalo je proći čak dvije godine da se u Beogradu osnuje "Avtokefalna Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca", a ukaz o njezinom osnutku potpisala su dvojica laika, "naslednik prijestolja" Aleksandar Karađorđević i "ministar vera" Svetozar Pribićević. Povelju o crkvenoj samostalnosti Srpska crkva dobila je 1922., i to tek kada je tadašnjem carigradskom patrijarhu plaćeno milijun i pol švicarskih franaka u ime izgubljenih crkvenih prihoda. Važno je reći da je to bio jedini tomos u srpskoj povijesti jer je onaj koji je navodno priskrbio arhimandrit Sava Nemanjić bio "fake news" kako bi se to danas reklo. Jovanović u svome tekstu na portalu AntenaM podsjeća da je naziv Srpska pravoslavna crkva ustanovljen tek 1929. tijekom šestosiječanjske diktature.


Na tim temeljima je nastao mit o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njezinoj imovini u Crnoj Gori. Riječ je o približno 650 crkava i samostana, od kojih je najvrjedniji manastir sv. Vasilija Ostroškog kod Nikšića. Iz Beograda se već mogla čuti pobožna, ali i kriminogena ideja da se moći (relikvije) ovog pravoslavnog svetca "prebace" negdje u Srbiju, a Crnogorcima ostavi prazni samostan, kada već toliko inzistiraju na crkvenoj imovini. Nakon Makedonaca koji su to učinili na inicijativu svojih komunističkih vlasti još 1967., Srpsku pravoslavnu crkvu kao jedini preostali relikt Karađorđevićeve Kraljevine Jugoslavije napuštaju i Crnogorci, svjesni da bez crkvene neovisnosti neće imati mira od svetosavskog klerikalnog bullynga iz Beograda.