U politici nije dovoljno biti pametan: Glupost je sve češći dekor za populističke scene
Vezani članci
TEMA TJEDNA: HRVATSKA INTELIGENCIJA (II.)
Unatoč tome što se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Smatra se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem.
Toliko o teoretskoj razini, no praksa sugerira da inteligencija 21. stoljeća traži i nalazi nove puteve. Prijeti nam, naime, dominacija umjetne inteligencije, pa se čini da suvremeni humanoidi, ljudska bića budućnosti, neće više uopće morati razmišljati o bilo čemu, da će im se inteligencija svesti na rutinske umne radnje, kao odabrati bolji hambruger ili neku futurističku varijantu kave, piva, vina, što sve ne, u "vrlom novom svjetu" poput onoga u genijalnom crtiću Walle. Doduše, inteligencija nije samo "čudna biljka", nego "čudna boljka", koja bi trebala, bar teoretski, biti božji dar čovjeku, koji je, međutim, već u startu pokazao prijetvornost berući i jedući zabranjenu jabuku u Rajskom vrtu, što je onda imalo pogubne posljedice za inteligenciju u koju je osim humanosti, vjere i dobrote, "usađeno" i "sjeme zla". Takav čovjek, prognan iz raja, kroz tisuće i tisuće godina u svojim je "crnim minutama" pokazivao divovske razmjere gluposti, napose smrtonosnih razaranja (ratova), ali, utješno, i veličanstvenih povrataka iz gliba propasti u novu civiliziraniju fazu obnove i prosperiteta. Zahvaljujući dakako inteligenciji, ljudskom umu, pameti. Uz opasku da pojam PAMET izvorno znači pamćenje (pamtiti), a u širem se značenju primjenjuje na intelektualne sposobnosti poimanja, razumijevanja, rasuđivanja i sposobnost snalaženja u životnim prilikama. Uglavnom se može poistovjetiti s pojmom inteligencija.
GENETIKA I OKOLIŠ
Uzimajući sve u obzir, istraživanja o ljudskoj inteligenciji, njezinim vrstama, urođenim datostima (mozak, um) i stečenostima u kontekstu društvene sredine, u svijetu je sve više. Mnoga su medijski atraktivna, neka isključivo zanimljiva u okvirima znanosti, a ima i takvih koja vode u domenu teorija urota, o čemo ovaj put nećemo. No zato hoćemo, bar spomenuti, neke od vrućih tema vezanih za inteligenciju. Naravno da pritom moramo početi onim notornim - IQ, kvocijentom inteligencije. Tu je svega i svačega, gotovo da se od šume ne vidi stablo, pri čemu bombastične najave da nam IQ pada znatno više nego prethodnih stoljeća mogu dodatno zabrinuti. Nedavno objavljena studija norveškog Centra za ekonomska istraživanja Ragnar Frisch sugerira da su za zaglupljivanje čovječanstva krivi čimbenici iz našeg okoliša a ne, kako se dosad mislilo, genetika.
S druge strane, znanstvenici iz Glasgowa intervjuirali su gotovo 13.000 ljudi od 14 do 22 godine jednom godišnje od 1994. do danas, pa zaključili da se prema majci može znati koliko će dijete biti inteligentno. Najstarije dijete u obitelji je najpametnije! No ni ti znanstvenici ne isključuju i utjecaj okoline. Dakle, ako se ne smatrate najinteligentnijom osobom, nemojte odmah kriviti oca. Naime, odgoj i odnos s roditeljima isto utječe na dječju inteligenciju.
Budući da u akademskim znanstvenim krugovima vlada podosta arogancije, samodostatnosti i pametovanja pod svaku cijenu (ni HAZU nije izuzetak!), neka istraživanje treba uzeti s rezervom, poput onoga koje tvrdi da su ateisti inteligentniji od vjernika, iza kojeg stoji ekipa znanstvenika sa sveučilišta u Rochesteru i Northeasternu. Neki pokušavaju odgovoriti i zašto se inteligentni ljudi manje druže, neki se hvale "dokazima" da je lijenost znak visoke inteligencije, da su inteligentni ljudi neuredni, dugo budni i da psuju, da muškarce privlače inteligentnije žene, ali žive s onima koje to nisu, postavlja se i pitanje jesu li milijunaši pametniji od nas ostalih i dr. Osim ovih bizarnosti, kad je inteligencija u pitanju, uvijek za niži ili viši IQ stupanj možemo prozvati GENE. Prije četiri godine niz znanstvenika otkrio je dvije mreže gena koje određuju hoće li netko biti više inteligentan ili prosječno pametan. Navodno postoji tzv. glavni prekidač koji upravlja mrežama gena i kada bismo ga mogli pronaći, znanstvenici bi mogli svakome povećati inteligenciju. Zanimljivo, isti geni koji utječu na inteligenciju izazivaju epilepsiju ili intelektualne poteškoće ako je na njima došlo do mutacije. To baš ne zvuči utješno...
Sve u svemu, puno je elemenata koji određuju naš IQ potencijal, bilo da se radi o široj društvenoj inteligenciji, o političkoj inteligenciji, poslovnoj inteligenciji (posljednjih godina i u RH dominanan je razvoj IT sektora zahvaljujući mnoštvu mladih inteligentnih ljudi!), emocionalnoj inteligenciji, znanstvenoj inteligenciji (takođe izražen doprinos hrvatske pameti, GENOS i dr.), izumiteljskoj inteligenciji (uspjesi naših mladih snaga na natjecanjima dljem svijeta), kulturnoj inteligenciji i svim drugim vrstama pametnoga uma kojim, unatoč sve raširenijoj gluposti, ipak uspijevamo biti razvijeno demokratsko društvo, a ne anarhistička zajednica naroda okrenuta samoj sebi. Zato se u tom i takvom kontekstu mogu promatrati i izbori za Europski parlament, odnosno kampanja koja je u tijeku, paralelno s prikupljanjem potpisa sindikata glede odbacivanja mirovinske reforme, odnosno rada do 67. godine. Tu po našem starom lošem običaju imamo doista višak gluposti, a manjak inteligencije. Inteligentne rasprave gotovo da i nema, za što se ponajviše može okriviti oporba, čija se funkcija uglavnom svodi na galamu, opstrukciju i manipulaciju, te "hrabro" populistički baratanje floskulama umjesto argumentima. Tko je ovdje lud, možemo citirati poznati film, kad vidimo neke od nastupa u Saboru. Možda su Pernar, Sinčić, Grmoja, Bulj, pa i Bernardić, redom visoki intelektualci koje ne prepoznajemo, a da se u to uvjerimo nije zgorega da im se izmjeri IQ kako bismo znali s kim i s čim imamo posla. Ni HDZ nije isključivo "bazen inteligencije", i kod njih bi se moglo nabrojiti neke loše primjere ne baš pametne komunikacije i prezentacije, srećom u manje važnim ulogama.
U EUROPSKOM TRENDU
Možemo i izokrenuti stvar pa reći da u politici nije dovoljno biti pametan, traži se i pragmatičnost, pa i glupost, kao dekor za populističke scene najgore vrste, u Saboru, u javnosti, u komunikaciji, u tupljenju i zatupljivanju birača. Na koncu, kao nekakav suvisli zaključak, iznova bismo se mogli vratiti na teoriju, na pojedine vrste inteligencije, na psihometriju i inteligenciju, na vezu inteligencije i dobi, na vezu inteligencije i učenja, raspraviti o utjecaju okoline - nasljeđa na inteligenciju, čak istražiti ovisi li IQ o spolu i još koješta drugo suhoparno i znanstveno. Sve su to važni elementi o kojima treba voditi računa kad govorimo o inteligenciji. Ipak, držimo da je temu uputno završiti na konkretnim primjerima, zapravo naglasiti svojevrsni EU trend mlade inteligencije u usponu, a da time ne podcijenimo stare snage koje svojom pameću i iskustvom još mogu dati golem doprinos društvu. Da je mladost iznova na cijeni svjedoče politički lideri (zadržimo se na njima, za kraj) poput Sabastiana Kurza, premijera Austrije, mlad je i francuski predsjednik Macron, novoizabrani ukrajinski "zabavljač predsjednik" Volodimir Zelenskij također ulazi u tu skupinu "nove mlade europske inteligencije", puno je mladih političara i u drugim europskim zemljama čije vrijeme tek dolazi. Za EU to uopće nije loše, naprotiv, dobro je došla transfuzija svježe krvi u okoštale političke strukture. Tu svakako treba istaknuti i mladog HDZ-ovca Karla Resslera, budućeg europarlamentarca, a mogli bismo nabrajati i neke druge mlade intelektualne potencijale iz "bazena" drugih stranaka.
No starih je loših navada i dalje previše. U hrvatskom teatru apsurda, napose političkom, lako je zaključiti da svi nešto pričaju, a nitko ili rijetko tko uopće sluša što se i o čemu govori. Tu je inteligencija na rubu ili je uopće nema, ali zato je gluposti napretek. Ili kako to, analizirajući Aristotela, zaključuje slovenski filozof Aleš Bunta u svojoj knjizi "Magnetizam gluposti": "Ukratko, glupost se pojavljuje samo da bi se, još prije nego što se o njoj progovori, utapala u umu." Svaki daljnji komentar je izlišan.
Piše: Darko JERKOVIĆ
NATAŠA MARGETIĆ LUKIĆ
PREDUVJET JE KVALITETNA REFORMA ŠKOLSTVA
Poslovna inteligencija (eng. Business Intelligence, BI) pojam je koji se spominje prvi put 1989. godine, a odnosi se na skup metodologija i koncepata za prikupljanje, analizu i distribuciju informacija s pomoću različitih softverskih alata. Svrha im je pronalaženje informacija potrebnih za lakše i točnije donošenje poslovnih odluka - pojašnjava prof. Nataša Margetić Lukić, voditeljica ljudskih potencijala.
Poslovna inteligencija ujedno je i naziv agencije u kojoj radite. Što nam o tome možete reći?
- Poslovna inteligencija je hrvatska IT tvrtka osnovana 2001. godine. Vodeća smo tvrtka za BI, tj. implementaciju analitičkih sustava i strateški ICT konzalting u jugoistočnoj Europi. Trenutno u zagrebačkom uredu imamo 110 zaposlenika, a tvrtka ima urede i u Sarajevu, Beogradu, Podgorici, Beču, Ljubljani i Londonu. Najviše projekata radimo s tvrtkama iz područja telekomunikacija, proizvodnje, bankarstva, osiguranja, distribucije, maloprodaje i farmacije, a partnerski odnos i iskustvo u implementaciji vodećih tehnologija potvrđuju naši certifikati koji uključuju Informatica Corporation, IBM, Microsoft i Tabeau.
MANJAK STRUČNJAKA
U Poslovnu inteligenciju, mislim tvrtku, došli ste na poziciju voditeljice ljudskih potencijala. Kakva su iskustva?
- U Poslovnu inteligenciju došla sam na poziciju voditeljice ljudskih potencijala prije dvije godine. Do tada sam više od 12 godina radila u Ljudskim potencijalima u djelatnostima trgovine i turizma. Rad u IT industriji prilično se razlikuje od rada u ostalim industrijama zbog toga što se ovdje radi s izrazito pametnim i ambicioznim zaposlenicima koji su jako traženi na tržištu rada i izazov je zadržati postojeće zaposlenike i privući nove. Zato smo stavili fokus na rad sa zaposlenicima, na komunikaciju i nagrađivanje kvalitetnog rada, a puno ulažemo u edukacije i benefite zaposlenika.
Koje uvjete zainteresirani moraju ispunjavati da bi se zaposlili u Poslovnoj inteligenciji?
- Više od 90 % naših zaposlenika ima visoku stručnu spremu, a najviše zaposlenika je tehničke struke (FER, FOI, TVZ). Kod kandidata nam je bitno tehničko znanje, ali još važniji nam je karakter, vrijednosti i motivacija. Vjerujemo da se sve može naučiti ako osoba ima volju i prosječan IQ, ali karakter i vrijednosti teško se mijenjaju. Vrijednosti koje se najviše cijene i propituju kod zainteresiranih za rad u Poslovnoj inteligenciji su primarno integritet, odgovornost, agilnost, izvrsnost, inovativnost, ali i timski rad. Budući da na tržištu nema dovoljno stručnjaka, pogotovo za našu, usko specijaliziranu djelatnost, kroz suradnju s fakultetima zapošljavamo mlade, pametne i motivirane ljude te ih kroz BIRD Internship program i strukturirani mentorski sustav ubrzano uvodimo u posao i gradimo njihovu karijeru u smjeru koji svima odgovara.
Kad govorimo općenito o potencijalima hrvatske inteligencije, u kojim je područjima djelovanja ona najviše izražena, je li to IT sektor, s mladim ljudima...?
- Inteligencija je prilično širok pojam i zapravo je generalno sposobnost snalaženja u novim situacijama, ali ima puno različitih vrsta inteligencije. Inteligentnih ljudi ima u svim područjima, pitanje je samo kako će svoju inteligenciju iskoristiti i u kojem smjeru će krenuti. IT sektor ima zasigurno velik postotak visokointeligentnih ljudi, ali sama opća inteligencije nije direktan prediktor uspjeha u poslu i životu, važne su i emocionalna i socijalna inteligencija. Iz moje perspektive, smatram da u Hrvatskoj ima puno mladih i inteligentnih ljudi koji mogu doprinijeti napretku države u svim segmentima, no pitanje je hoće li imati priliku i cijeni li se to i prepoznaje u našem društvu. Zbog osjećaja da se izvan Hrvatske inteligencija više cijeni, jedan dio mladih odlučuje se trajno iseliti iz Hrvatske i to je sve veći problem.
Zbog toga je važno isticati tvrtke kao što je Poslovna inteligencija i druge, u kojima se sposobnost i inteligencija cijene, potiče se i nagrađuje kvalitetan rad, integritet i odgovornost, jer samo te informacije mogu dati mladima nadu da nije sve tako sivo i da će se i u drugim područjima početi cijeniti te vrijednosti, a neće biti važno tko je čiji rođak ili je li član neke stranke.
REFORMA ŠKOLSTVA
Možemo li u budućnost gledati optimistično kad se radi o hrvatskoj inteligenciji i u ekonomiji, gospodarstvu, znanosti, inovacijama... Drugim riječima, vrijedi li ona poznata sintagma da na mladima svijet ostaje?
- Voljela bih gledati optimistično na hrvatsku inteligenciju u budućnosti, no mislim da je preduvjet za to kvalitetna reforma školstva. Mlade generacije treba naučiti kritičkom mišljenju i korištenju svoje inteligencije, a trenutni sustav to ne omogućuje. Prema istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma, Hrvatska je na 136. mjestu od 140 zemalja po učenju kritičkog mišljenja.
U svakom slučaju, na mladima svijet ostaje, a na svima nama je da se u svom okruženju potrudimo da u Hrvatskoj ostanu mladi. Mislim da to u Poslovnoj inteligenciji radimo jako dobro!
Ono po čemu se Poslovna inteligencija razlikuje od ostalih je to što ulažemo jako puno u edukaciju svih zaposlenika (i tehničke edukacije, ali i soft skills edukacije), ali i menadžmenta kako bismo unaprijedili svoje leadership vještine kako bismo što kvalitetnije radili sa zaposlenicima, kako bismo svakom zaposleniku pristupali individualno, osluškujući želje, potrebe i interese. Slušamo naše zaposlenike jer, kao što je Steve Jobs rekao: We don‘t hire smart people to tell them what to do. We hire smart people to tell us what to do!
(D.J.)ZLATKO MILIŠA
NEMA FORMULE ZA IZRAŽAVANJE EMOCIJA
Postindustrijska društva opisuje se sintagmama - informacijsko društvo i društvo znanja, pri čemu se ta dva pojma, gotovo uvijek, koriste kao istoznačnice. To je samo naizgled točno, jer ako se informaciju definira kao podatak koji pridonosi znanju primatelja, onda bi veći skup informacija trebao rezultirati povećanim znanjem.
No Konrad Paul Liessmann u svome djelu "Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja" objašnjava da u tome fragmentarnom znanju nema snage sinteze: "Fragment se lako usvaja, a još lakše zaboravlja. Hiperprodukcija informacija mijenja načine komunikacije koje cinici nazivaju erom pametnih telefona i glupih ljudi." Sve veći broj europskih sveučilišta studentima nudi online studiranje i virtualne profesore. Međutim, američki sveučilišni profesori pokazuju otklon od online studiranja kao jedine alternative, jer to prijeti (njihovim) radnim mjestima, tvrdnjom kako digitalna tehnologija nije nikakva alternativa za interakciju profesora i studenata licem u lice. David Albouy sa Sveučilišta Illinois, protivnik potpune digitalizacije, poručuje: "Digitalno učenje je pornografija za um."
Njemački neurolog Manfred Spitzer uveo je pojam digitalna demencija poslije rada s djecom internetskih ovisnika koji su imali posljedice pada koncentracije i slabijeg pamćenja. Psihijatrica Judith Orloff, autorica knjige "Emotional Freedom: Liberate Yourself From Negative Emotions And Transform Your Life", utvrdila je kako preopterećenost informacijama i ovisnost o internetu rezultiraju "poremećajem privrženosti" (čitaj: gubitkom osjećaja privrženosti za duge).
DJECA MEDIJA
Ako je logičko razlučivanje važan segment kognitivne inteligencije, kako onda objasniti da se onaj tko razmišlja logično nerijetko slabo snalazi u životnim situacijama? Emocije često upravljaju mišljenjem, odnosno racionalnim prosuđivanjem. Kolika djeca nadarena za matematiku ili informatiku nemaju vještine rješavanja interpersonalnih problema? Ovo su pitanja s područja emocionalne inteligencije. U školama djecu učimo svemu, ali ne i emocijama. Emocionalna inteligencija nije urođena i razvija se tijekom cijelog života. Optužuje se emocije da potiru racionalno prosuđivanje, a zaboravlja da naša percepcija drugih nije vođena samo kognitivnim, nego i emocionalnim dijelom.
Imamo relativno dobre kognitivne obrambene mehanizme, kao i razvijenu medijsku ili informatičku pismenost, ali nemamo ni približno poticajnih studija odgoja za kritičko mišljenje, a još manje za emocionalnu ili etičku pismenost. Ne čudi što do danas u obrazovnom sustavu nemamo odgoj za emocije. Peter Salovey i John Mayer prvi 1989. konstatiraju da se emocionalna inteligencija (u članku "Emotional Intelligence, Imagination, Cognition and Personality") sastoji "od sposobnosti prepoznavanja i praćenja svojih i tuđih osjećaja te uporabe te informacije kao vodilje u ponašanju." Istraživači s američkih sveučilišta Stanford i California pokazuju da multi tasking (simultano korištenje različitih medija) oslabljuje dječju memoriju i koncentraciju. Suvremeni klinci postaju djeca medija. I prije desete godine života koriste Whats App i Viber. Razgovor in vivo zamjenjuje virtualno komuniciranje, čime se gubi suosjećanje prema drugim ljudima. S internetom, osobito kod djece, umiru brige za druge. Internetski ovisnici izbjegavaju neposrednu komunikaciju "oči u oči", a preferiraju mrežnu komunikaciju.
Daniel Goleman u knjizi "Emocionalna inteligencija" upozorava: "Čak i najpametniji mogu se nasukati zbog neukroćenih impulsa; ljudi s visokim kvocijentom inteligencije mogu biti zaprepašćujuće loši piloti svojih privatnih života." Goleman smatra da visok IQ nije u nužnoj korelaciji sa školskim uspjehom ni jamstvo životnog ili radnog zadovoljstva. Zato su se, osobito psiholozi, posljednjih desetljeća okrenuli istraživanju važnosti emocionalne inteligencije.
Brojna istraživanja pokazuju da su emocionalno inteligentniji skloniji traženju pomoći za sebe i druge, rješavanju svakodnevnih izazova, dok osobe afektivnog ponašanja imaju nizak prag tolerancije i emocionalne inteligencije. D. Chabot i M. Chabot u knjizi "Emocionalna pedagogija" smatraju emocionalnu inteligenciju skupom kompetencija koje omogućuju prepoznavanje vlastitih i tuđih emocija, a visok stupanj emocionalne inteligencije omogućava bolje prijateljske i/ili partnerske odnose, njihovo željeno izražavanje, fleksibilnije ponašanje, bolju komunikaciju i bolje odluke. U odgojno-obrazovnom procesu važno je da nastavnici trebaju biti osposobljeni stimulirati pozitivne emocije i kontrolirati negativne, tj. svladavati neugodu izazvanu naporima u učenju (Chabot i Chabot). Autori spomenute knjige polaze od pretpostavki da osjećaji prethode procesu učenja te da postoji izravna povezanost između svladavanja gradiva i emocionalnog razvoja. Emocionalna stanja često znaju potirati racionalno prosuđivanje. Laurence E. Shapiro napisao je knjigu "Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta" u kojoj konstatira da je djeci današnjice dostupno znatno više informacija nego prije, ali su "njihove emocionalne i društvene vještine u naglom opadanju."
SLUŠATI I RAZUMJETI
Psihologijska istraživanja pokazuju da se djeca koja imaju visoku emocionalnu inteligenciju lakše suočavaju s trenutačnim neuspjehom, poštuju druge, brižnija su, vedrija i imaju više samopouzdanja, stalo im je do prava i dobrobiti drugih, pomažu i onda kada od toga nemaju koristi, razvila su visok stupanj samomotiviranosti, vole samostalno rješavati problem... Vrijednost Shapirove knjige je u tome što navodi brojne primjere, vježbe i/ili vještine za razvijanje navedenih vrednota i (neverbalnog) jezika emocija. "Razgovor o osjećajima najizravniji je put do njihova razumijevanja i kontrole. U obiteljima u kojima se osjećaje potiskuje i u kojima se izbjegava emocionalnu komunikaciju postoji velika vjerojatnost da i djeca budu emocionalno nijema. Za uspješnu komunikaciju važnije je znati slušati i razumjeti tuđe emocije nego izraziti vlastite" (Shapiro).
Percepcija vlastite vrijednosti ili bezvrijednosti nije prirođena. Ona nastaje socijalizacijom. Nema formule za izražavanje emocija jer to ovisi o trenutku i kontekstu. Indikativno je da nemamo poticajnih knjiga na temu odgoja za emocije, što je temelj moralnog odgoja. Emocije i želje trebale bi biti "dio obrazovnog procesa", upozorava Paolo Freire u knjizi "Pedagogy of Fredom".
Zaključno, ako ne učimo i ako pravilno ne reagiramo na bijes, patnju ili bol, tada te emocije prerastaju u kronične bolesti današnjice - prkos, nemoć, zavist, šutnju, ravnodušje, kritizerstvo i mržnju. U krivu su oni koji tvrde da je moguće dovesti u poželjan odnos misli i emocije tvrdnjom da je racio stariji i moćniji od emocija. Nije se našao taj koji je izumio formulu kako kontrolirati misli i emocije.
Piše: Zlatko MILIŠA
Hrvatski IQ samo 90
Britanski profesor psihologije Richard Lynn u suradnji s Tatu Vanhanen, profesorom političkih znanosti, proveo je studiju o ispitivanju o kvocijentu inteligencije u više od osamdeset zemalja svijeta. Istraživanje je provedeno između 2002. i 2006. godine, a prema finalnoj listi, objavljenoj nedavno, na prvom mjestu nalazi se Hong Kong gdje je prosječni IQ 108, na drugom mjestu je i Singapur, na trećem Južna Koreja, a na četvrtom Japan. Od zemalja u Europi najveći prosjek IQ-a je u Italiji, iznosi 102, a Hrvatska se našla daleko ispod Italije, ali i Mongolije, Islanda, Austrije, Luksemburga, Velike Britanije, Estonije te završila na 17. mjestu s prosječnim IQ-om 90. To isto mjesto dijelimo s Albanijom, BiH, Čileom, Kirgistanom i Turskom.
Blairov poučak
U svojoj memoarskoj knjizi “Jedno putovanje: Moj politički život” bivši britanski premijer Tony Blair ovako je opisao svog nasljednika na tronu izvršne vlasti Gordona Browna: “Politička kalkulacija, da. Politički osjećaji, ne. Analitička inteligencija, apsolutno. Emocionalna inteligencija, nula.” Na drugom mjestu u toj istoj knjizi napisao je da Brown jednostavno nema - politički instinkt. Nažalost, te prigodne ocjene koje je Tony Blair izrekao za svog nasljednika, još uvijek bi bile veliki kompliment za mnoge hrvatske stranačke aparatčike koje izborni sustav pretvara u aktualne ili buduće predsjednike VRH-a, ministre, državne tajnike, saborske zastupnike i političke “delegate” u različitim trgovačkim društvima kojima upravlja politička kasta. Njima, naime, uz nedostatak političke i osjećajne inteligencije, nedostaju i elementarne analitičke i upravljačke sposobnosti.