Politička inteligencija nisu ni političari ni političke elite; to je onaj tip inteligencije koja je u stanju sagledati i osvjetliti cjelinu života prema suvislim ciljevima koji određuju čovjekov život i djelovanje u društvu. Pod cjelinom života mislim na sve ono što tvori naš život te na nužnost imanja predodžbe te cjeline i znanje o tome za čim se u tom životu ide. U tom smislu je inteligentan onaj koji sve to umije uočiti i u praksi života razviti predodžbu tih ciljeva, utemeljiti ju i ocrtati ju tako da bude što jasnija - kaže dr. sc. Stjepan Kušar sa Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Predodžbe tih normativnih ciljeva, pogotovo kad je riječ o zajednici odnosno društvu, daju se naznačiti pojmovima pravednosti, slobode i suodgovornosti. Te apstraktne naznake valja ispuniti konkretnim sadržajima koji će uvijek ovisiti i o konkretnom društvenom i povijesnom kontekstu u kojem pojedinac i zajednica žive. To je bitno za demokracije.

Kako vidite vezu političke inteligencije i demokracije?

- Bez političke inteligencije demokracija nije to što joj ime kaže: vlast naroda po narodu za narod. Suveren je narod, od njega potječe autoritet i vlast. On to delegira svojim izabranim predstavnicima koji u njegovo ime za njih vladaju, tj. skrbe se za zajedničko dobro cjeline. No otkako se sfera gospodarstva i financija odvojila od političke sfere i rodila globalizaciju, politika se svodi na to da hvata korak s kapitalom u svim njegovim formama - umjesto da mu određuje okvire i pravila unutar kojih i po kojima bi on trebao djelovati imajući u vidu ne samo svoj rast nego još više dobro cjeline, kolektiva. Poseban je pak problem odnos naroda i političkih elita koje se izmijenjuju na vlasti. Gdje god gledam, vidim katastrofalan pad povjerenja ljudi u one koji bi u njihovo ime za njih trebali vladati, tj. upravljati kolektivom. ‘Škare‘ između njihova zahtjeva da im se vjeruje, tj. ima povjerenja u njih, i faktički danog povjerenje od strane građana sve se više šire. To je veoma zabrinjavajuće.

Vrijede li teze iz teksta "O potrebi političke inteligencije", koji ste objavili u Vijencu 2015., i danas?

- Mislim da nisu ništa izgubile na aktualnosti; trebalo bi ih precizirati imajući u vidu sadašnju društvenu i političku situaciju u nas, u Europskoj uniji i u svijetu. Snažno inzistiranje na individualnim pravima te na identitetu manjinskih skupina u državi, bez odgovarajuće pozornosti spram pitanja kako osigurati zajednički okvir unutar kojeg je tek moguće sve to ostvariti i kako ga svaki i svi trebaju prihvatiti - što na žalost nije slučaj - pokazuje da je jedna danas posebno važna crta političke inteligencije upravo ova: naći puteve uravnoteživanja legitimnih individualnih i identitetskih zahtjeva sa zajednički priznatim i podržavanim okvirom unutar kojeg se to može ostvariti, pri čemu valja isto tako imati u vidu legitimne zahjeve većine. Što se više društvo osjeća u ‘plinovitom‘ stanju individua i identiteskih skupina, to će se teže ostvariti taj imperativ. Nije pitanje "Što mi kolektiv treba dati?", nego je pitanje "Što ja njemu trebam dati da bih u njemu mogao normalno živjeti?" I tako svaki član kolektiva i svaka skupina u njemu, a pogotovo političari na funkcijama i u strankama. Čini mi se da smo jako daleko od toga.

Što znači Vaša tvrdnja da je društvo mnogostruki polidijaloški sustav koji građanin, a pogotovo političar, mora moći spoznati i vidjeti njegove izazove?

- Pojedinci i skupine u društvu i unutar države kao kolektiva u svojim su idejnim, svjetonazorskim i kulturnim orijentacijama veoma različiti; u igri su razne tendencije, nazori i predodžbe poželjnih ciljeva. Valja imati osigurane prostore razmjene mišljenja i stavova o tome i efektivno se njima služiti. Politička inteligencija, kao vrhunac inteligencije življenja, ima u vidu tu polidijalogičnost i sve komponente koje su tu u igri: znanost, tehnika, ekonomija, financije, umjetnost, kultura, religioznost i druga svjetonazorska opredjeljenja itd. U tome se krije bogat dinamički potencijal sadašnjih i budućih mogućnosti. Budućnost nije u njemu unaprijed zacrtana i ne da se anticipirati kao neka proračunljiva veličina; za nju se valja izboriti i valja ju odrediti u stvaralačkim i dijaloškim procesima i pothvatima koje potencijal te cjeline života izaziva. Pritom dijalog znači razgovor različitih o onom zajedničkom. Nemam dojam da se u nas baš razgovara, prije bi se reklo da je riječ o nametanju stavova i o etiketiranju i ušutkivanju onih koji drukčije misle. No to nije neka samo hrvatska specijalnost, i drugdje se primijećuje porast tih tendencija; to je zabrinjavajuće za demokraciju.

Što znači da su za Vas "izazov" i "odgovor" kratka formula povijesnog djelovanja političke inteligencije?

- Tom je formulom povjesničar A. Toynbee pokušao opisati unutarnji ‘motor‘ kulturnog i civilizacijskog napretka čovječnastva. Ona ne kaže sve, ali kaže dovoljno da se shvati smjer i narav djelovanja političke inteligencije, u prvom redu političke inteligencije političara, u strankama i u institucijama vlasti, ali i službenika u institucijama države i društva. Takvu političku inteligenciju ima onaj koji je u stanju razumjeti danu situaciju i njezine potencijale kao izazov za pojedinca, za skupine i za društvo u cjelini. Odgovor na izazov nov je nabačaj, nacrt novoga, u koji su uključene moguće posljedice složene u novu cjelinu. Stoga ruku pod ruku s tom spoznatom sveukupnošću situacijskih potencijala ide prosudbeni pregled cjelokupnog stanja tih potencijala te s time opet tijesno povezana kreativna imaginacija slobode koja gleda naprijed i pod vidikom normativnih predodžbi imaginira zajedničku budućnost i upušta se u djelovanje koje je s tim u skladu. Konkretno: Budući da je čovječanstvo propadljivo, valja tako djelovati da ono živi i da dobro živi na ovoj planeti koja je također propadljiva i za koju se valja skrbiti. U obliku imperativa: "Ne zaboravi da si na putu! Spomeni se budućnosti!"

Kako vidite budućnost političke inteligencije? Hoće li biti napredna ili nazadna?

- Nemam kristalnu kuglu u kojoj bih mogao vidjeti budućnost, ali mislim da bez političke inteligencije, dorasle suvremenim i novim izazovima, budućnost ostaje zastrta tmastim oblacima. Prošlo je već koje desetljeće otkako smo prestali govoriti o napretku i počeli govoriti o inovacijama. U tome se odražava naš odnos prema vremenu i naše iskustvo vremena. Napredak je značio predstavu poželjne i ostvarive budućnosti; koja dva stoljeća on je mobilizirao sile pojedinaca, skupina i društava pod vidikom zamišljanja i ostvarivanja onog potrebnog i poželjnog, sa svim poznatim postignućima i zastranjenjima. Za razliku od utopije, napredak pretpostavlja da je ono zamišljeno u vremenu ostvarivo jer inače neće mobilizirati ljude. Inovacija pak pretpostavlja da je vrijeme faktor kvarenja onog postignutog pa valja tomu staviti protutežu onim novim čega još nema. To onda ide tako daleko da se u inovacijama takoreći ugrađuje zastara postignutog kako bi se unaprijed osigurao prostor za novo - sjetite se uvijek novih generacija ‘pametnih telefona‘ i drugih sofisticiranih aparata o kojima što duže to više ovisimo. Htjeli bismo preteći vrijeme kao faktor kvarenja - sve zastarijeva i kvari se ‘u tijeku vremena‘ - a otkrivamo kako uvijek zaostajemo. Mislim da je za političku inteligenciju presudno da umije kombinirati ideju napretka s idejom inovacije i dati nabaćaj poželjne i u vremenu ostvarive budućnosti.

Za sada mi se čini da ton daje strah pred budućnošću (usp. eko-katastrofe, ratovi, glad, nove bolesti…) i razne reakcije na njega; u svakom slučaju pozitivni nabačaji ostvarivog i poželjnog pretpostavljaju da smo iskoraknuli iz reaktivnog držanja i ušli u tzv. proaktivno držanje i postupanje. Tu smo - kao čovječanstvo - tek na početku. Prečesto se pokazuje kako je čovjek u presudnim trenutcima velika šeprtlja i egoist. Nasljeđe paleolitika nas nemilosrdno prati: tada je čovjek bio lovac, sakupljač i pljačkaš. Jesmo li se puno promijenili ili smo pak tomu dali samo ‘kultiviranije‘ forme? (D.J.)