Kultura
PETRA ŠARAC, GLUMICA I LUTKARICA

U donjogradskom sam teatru zauvijek zavoljela kazališnu umjetnost
Objavljeno 16. ožujka, 2019.
Prednost je osječke Akademije što smo se mi odškolovali 2u1, jer lutkarstvo je mojoj klasi otvorilo vrata profesionalnih kazališta

Petra Šarac (27) i njezin brat Aljoša toliko su kao klinci obožavali ići u Dječje kazalište da se biografska činjenica kako su odrastali u stanu na Trgu bana Jelačića čini sudbinskom. Zajedno su pjevali i u Zumbićima, no kod Aljoše je ipak prevagnula ljubav prema košarci i, kasnije, ekonomiji, dok za Petru nije bilo dvojbe. Maturanticu Matematičke gimnazije nitko nije pokušavao odgovoriti od glume koju je upisala od prve i završila u roku. Ta magistrica glume i lutkarstva, simpatična, druželjubiva, elokventna, zarazne energije, uvijek okružena prijateljicama i uz čvrstu podršku obitelji, fokusirano je kročila svoj umjetnički put. U svojim je ulogama u studentskim predstavama pokazala raskošan talent te istodobno i spremnost za daljnje učenje i izgaranje na sceni. Profesija ju je odvela u Rijeku, no u nedjelju ćemo ju gledati u Osijeku. Bit će to veliko veselje s obje strane rampe. U publici će, naime, biti mnogo "Petrinih ljudi".

Nedavno ste u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka imali premijeru Krpimiraca, predstave u kojoj su glumci i suautori. U kojem smislu?

- Krpimirci su bili work in progress, pa smo zato mi, glumci, koautori. Naime, iz sirovine koje smo ponudili redateljima Kseniji Zec i Saši Božiću stvarali smo materijal za predstavu, kroz dramske vježbe i vježbe scenskog pokreta, jer oni su oboje profesori scenskog pokreta na Akademiji u Zagrebu. Oni su potom izabrali ono što će ostati u predstavi. Predstava je namijenjena mlađoj publici, od tri godine nadalje, iako su i neka mlađa djeca gledala predstavu i izvrsno odreagirala. Predstavom se zapravo želi probuditi dječja mašta, da mališani shvate kako njihova odjeća može biti i sve drugo što oni požele, samo trebaju upotrijebiti maštu. Kao, uostalom, i za sve ostalo u životu! Mi na sceni koristimo odjeću, uvjetno rečeno, kao što koristimo lutke, nju se animira, njome se manipulira, istraživali smo što ona još može biti. Nakon jedne izvedbe jedna nam je odgojiteljica pričala kako su se mališani koji su s njom gledali Krpimirce u kazalištu poslije cijeli dan igrali odjećom u vrtiću. Inače, predstava je potpuno neverbalna.

Bombon-predstava
U Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, u okviru Kazališnog maratona, u nedjelju ćete, u dvama terminimima, s dvoje svojih kolega, izvesti hit-predstavu za djecu Wanda Lavanda. Na donjogradsku pozornicu dolazi s izvrsnim preporukama, zar ne?

- Wanda Lavanda je bombon-predstava! Premijerno smo ju prikazali prije dvije godine i mislim da će ova izvedba u Osijeku biti stota. Mnogo smo proputovali s njom, bili smo, primjerice, u Iranu, Budimpešti, u travnju idemo u Ankaru... Također je namijenjena najmlađoj publici, a inspirirana je slikovnicom o šarenoj ovčici koju, zbog toga što je šarena, nitko ne prihvaća, svima je čudna, sve je druge životinje odbaciju - iz straha, neznanja, ili ljubomore. Ljepota je te priče u tome koliko Wanda Lavanda samu sebe prihvaća, bez obzira na to što ju drugi odbijaju. Tu je univerzalnu poruku predstave shvatila sva naša publika, bez obzira na to što ju na inozemnim pozornicama igramo na hrvatskom. U predstavi ima i mnogo songova, za koje su zaslužne Anita i Meri iz dua Meritas. Prekrasni su, brzo uđu u uho, djeca s nama pjevaju i plešu. Jednostavno, predstava ruši sve barijere, potvrdilo se to i u Teheranu, gdje je publika pljeskala i plesala s nama. Ja u Wandi Lavandi igram više uloga, uz Andreu Špindel, također Osječanku, te kolegu Zlatka Vicića koji animira Wandu. Fantastično mi je što prvi put igram u Osijeku sa svojim matičnim kazalištem baš ovu prekrasnu predstavu, i to baš u meni dragom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića.

Odrasli ste u Donjem gradu. Zato Vam je, pretpostavljam, toliko drag donjogradski teatar.

- U tom sam malom, a važnom teatru, zavoljela kazališnu umjetnost. Obožavala sam kazalište još kako dijete, stalno sam tamo ‘visila‘, znala sam sve predstave napamet. Začarali su me i ta čarolija nikada nije izblijedjela. Vjerujem da nikada i neće.

Slijedom toga, ne čudi Vaša odluka da profesionalnu glumačku karijeru započnete baš u kazalištu za djecu, u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka. Pozornicu ondje dijelite s još dvoje Osječana.

- U Rijeci sam dobila posao na drugoj godini diplomskog studija glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, tako da sam u Osijek dolazila na posljednje ispite, a istodobno radila u Rijeci. Sada su, osim mene, ondje zaposleni i Goran Zelić te Andrea Špindel, a s nama je godinu dana bio i Vanja Jovanović koji sada studira režiju u Zagrebu. Edi Čelić, koji je bio glumac osječkog Dječjeg kazališta, sada je u HNK-u Ivana pl. Zajca.

Lutkarstvo je čarobno
Imate li Vi ambicija prema dramskom kazalištu?

- Imam, naravno, ali ne mislim ih ostvariti pod svaku cijenu, nego ako to bude nešto što mi uistinu odgovara i zbog čega ću ponajprije biti zadovoljna sobom. Dok sam studirala, kazalište za djecu nije mi bilo prvo na popisu priorteta, no kad sam počela raditi u Gradskom kazalištu lutaka u Rijeci, shvatila sam koliko je ono potentno i izazovno. Velika je prednost osječke Akademije što smo mi dobili 2u1, odškolovali smo se i kao glumci i kao lutkari. Mislim da smo povlašteni što smo mogli studirati prema tom programu, jedinstvenom u Hrvatskoj.

Kakvo je Vaše mišljenje o toj inflaciji studija glume u Hrvatskoj, pa i u zemljama u okolici?

- To nije dobro! Srećom, koliko je meni poznato, cijela moja klasa radi, ne znam za samo jednog kolegu. Svima je nama, zapravo, lutkarstvo otvorilo vrata profesionalnih kazališta. Mnogi su, nažalost, skloni podcjenjivati lutkarstvo, no za to doista nema opravdanih razloga. Recimo, uskoro ćemo ponovno doći u Osijek, na SLUK, s fantastičnom lutkarskom predstavom Zamrznute pjesme, redateljice Tamare Kučinović. U njoj je moguće vidjeti zašto je lutkarstvo uzvišeno, čarobno.

Kažu kako su djeca najiskrenija publika.

- Jesu, djeca ne znaju biti prijetvorna publika. Od njih glumac dobiva samo iskrene reakcije. Zna mi se dogoditi da se osjećam loše, pada kiša, težak mi je dan, a imam predstavu... A onda me nakon predstave dočekaju ozarena dječja lica. Jedna me djevojčica, nakon Snjeguljice, dočekala takvu neraposloženu i rekla: "Volim te!". Toliko sam se raspekmezila da sam zaplakala od sreće. Vidjet ćete, recimo, kada budemo igrali Zamrznute pjesme, čak i mlađa djeca (a predstava je 6+), s toliko pozornosti prate predstavu da to doima nestvarnim. Inače, ta nam je predstava već donijela mnogo nagrada, svakako ju dođite pogledati na SLUK!

Još se niste okušali na filmu i televiziji?

- Za telenovele nekako, bar za sada, nemam interesa. Na filmu bih se voljela okušati, no do filmske je uloge jako teško doći. Da sam slobodnjak, a nisam, možda bih išla po audicijama, ali za sada mi je kazalište prioritet. No, kako sam tek u dvadesetima, vjerujem da ću imati još mnoge glumačke izazove.

Ivana Rab Guljaš
U Rijeci sam i privatno vrlo sretna, jer ondje sam upoznala svog dečka Antu koji je moja srodna duša
Možda ste propustili...

"CRTOVLJA" MARCELA BAČIĆA U MLU-U

Crteži koji se možda mogu i odsvirati

VEČERAS OSJEČKA GLAZBENA SRIJEDA

L. Vrgoč izvodi ciklus pjesama “Dichterliebe”

U MAJSTORSKOM CIKLUSU 18. TRAVNJA U LISINSKOM

Monika Leskovar kao solistica i Enrico Dindo kao dirigent

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

"CRTOVLJA" MARCELA BAČIĆA U MLU-U

Crteži koji se možda mogu i odsvirati

2

VEČERAS OSJEČKA GLAZBENA SRIJEDA

L. Vrgoč izvodi ciklus pjesama “Dichterliebe”

3

U MAJSTORSKOM CIKLUSU 18. TRAVNJA U LISINSKOM

Monika Leskovar kao solistica i Enrico Dindo kao dirigent