Od 2008. godine, prof. dr. sc. Dejana Bouillet zaposlena je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje se bavi inkluzivnom i socijalnom pedagogijom. Doktorirala je 1997. godine na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom radnog vijeka, radila je u različitim javnim, državnim i znanstvenim institucijama, istražujući i poučavajući široki spektar etioloških, fenomenoloških i intervencijskih aspekata problema u ponašanju te posebne odgojno-obrazovne potrebe drugih skupina djece i mladih s teškoćama, doprinoseći razvoju javnih politika usmjerenih afirmaciji prava ovih marginaliziranih društvenih grupa.

Dr. sc. Dejana Bouillet sudjelovala je u brojnim znanstvenim istraživanjima i konferencijama. Čest je pozvani predavač u stručnim skupovima namijenjenima obrazovanju široke skupine stručnjaka u području odgoja, obrazovanja i socijalne skrbi. Samostalno ili u koautorstvu je objavila više od 80 znanstvenih i stručnih radova, dva sveučilišna udžbenika, šest priručnika i četiri znanstvene monografije. Članica je Hrvatske udruge socijalnih pedagoga, Europske mreže za socijalnu i emocionalnu kompetenciju, Foruma za slobodu odgoja i Hrvatskog udruženja za obrazovna istraživanja. Voditeljica je Centra za cjeloživotno obrazovanje Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U nizu istraživanja o mladima, u kojima ste i sami sudjelovali posljednjih godina, izravno ili neizravno provlačili su se zaključci kako su mladi u RH sve sličniji starijma, da i dalje previše ovise o roditeljima, da se kasno osamostaljuju, da su izgubljena generacija... Čega je to sve rezultat, koji su uzroci takvog stanja, kriza u društvu ili nešto drugo, treće?

- Ponajprije, važno je naglasiti da su mladi društvena grupa koju obilježava unutarnja socijalna raslojenost sukladna raslojenosti društva u kojemu žive. Takvo intrageneracijsko diferenciranje posljedica je različitih situacijskih, socijalnih i kulturnih okolnosti u kojima se mladi socijaliziraju i preuzimaju trajne društvene uloge, a razlikama osobito pridonose socijalni status, podrijetlo, stupanj zrelosti, obrazovna postignuća te različita socijalizacijska iskustva mladih. Na djelu je tendencija proširenja granica mladosti prema ranijoj životnoj dobi zbog sve ranijeg ulaska u pubertet, a prema kasnijoj dobi zbog sve kasnijeg stupanja mladih u tzv. svijet odraslih. Ta se tendencija naziva "produljena mladost", a posljedica je sve dugotrajnijeg institucionaliziranog obrazovanja, otežanog i nestabilnog zapošljavanja, usporenog socioekonomskog osamostaljivanja i odgađanja zasnivanja vlastitih obitelji. U društvu kontinuirano koegzistiraju dva kontradiktorna očekivanja od mladih: s jedne se strane od njih očekuje da budu jedan od jamaca društvene stabilnosti usvajanjem dominantnih vrijednosti i obrazaca ponašanja u danom društvu, što dobro oslikava narodna poslovica: Pleti kotac kao otac. S druge se strane očekuje da mladi, zahvaljujući njihovim pretpostavljenim inovativnim i kreativnim potencijalima, budu nositelji sve bržih i sve nužnijih društvenih promjena jer mladost je ta koja pokreće svijet. No ne možemo se baš pohvaliti uvjetima koje smo za taj proces osamostaljivanja mladih kao društvo odraslih i osigurali jer u suvremenom društvu mladi sve teže odrastaju, a svakako su sve vrjedniji društveni resurs kojeg je u populaciji sve manje.

Je li pretjerano zaključiti da kreativni potencijal mladih u RH postoji, ali da isto tako postoji i poveća razina nezainteresiranosti, bezvoljnosti, defetizma među mladima?

- Nedvojbeno je da su mladi ona društvena grupa na koju se zbivanja u društvu najjače i najbrže odražavaju pa su mladi i njihove vrijednosti najbolji pokazatelj sustava vrijednosti društva u kojemu odrastaju. S time bi se u vezi moglo reći - koliko mladih, toliko sustava vrijednosti. To znači da među mladima ima protagonista najrazličitijih vrijednosti i svaka bi generalizacija u tom pogledu bila neutemeljena. Istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, međutim, ukazuju na zabrinjavajuću rasprostranjenost homofobnih stavova među mladima. To se najzornije uočava u svezi s odnosom prema homoseksualnim osobama koje su neprihvatljive trećini mladih (obrazovanije mlade osobe su tolerantnije). Naravno, postoje i oni mladi koji biraju alternativu i opiru se prilagođavanju, ali se nikako ne bi moglo reći da je to odlika cijele generacije. Većina mladih teži mirnom obiteljskom životu, visokom životnom standardu, stabilnoj profesionalnoj karijeri i hedonizmu. Ništa neobično, a pitanje je jesu li te želje u hrvatskom društvu i ostvarive.

Zanimljivo je da su u odnosu prema osobnom prosperitetu većinski optimistično orijentirani, dok je situacija u odnosu na procjene budućnosti Hrvatske suprotna. Mladi se također kontinuirano potvrđuju kao pragmatična generacija koja se u realizaciji vlastitih životnih ciljeva više oslanja na osobne i obiteljske nego na društvene resurse.

Kad uspoređujemo mlade u RH i mlade drugdje u EU-u, koje su sličnosti i razlike?

- Nedavno je završeno veliko međunarodno znanstveno istraživanje o mladima i njima usmjerenim javnim politikama cjeloživotnog učenja u kojemu je sudjelovalo devet europskih država (Njemačka, Austrija, Finska, Bugarska, Italija, Škotska, Hrvatska, Portugal i Španjolska). Ono je jasno pokazalo da postoje dvije različite tradicije južnih i istočnih te zapadnih i sjevernih europskih država. Oslanjanje na obitelj tipično je za države južne i istočne Europe, dok se u zapadnim i sjevernim državama mladi lakše i brže osamostaljuju. U južnim i istočnim zemljama karakteristična je utilitaristička i formalizirana svrha obrazovanja (školovanje zbog svjedodžbe, a ne zbog stjecanja kompetencija), dok su u zapadnim zemljama obrazovni programi u većoj mjeri usmjereni stjecanju kompetencija koje zaista olakšavaju ulazak mladih u svijet rada. S druge strane, u svim državama je sve manje mladih koji imaju uobičajen životni put (obrazovanje - zapošljavanje - osnivanje obitelji), a sve je više onih koji su na tom putu suočeni s različitim teškoćama (nezaposlenost, migracije, izloženost nasilju, obiteljski problemi, bolesti, siromaštvo i slično). Te teškoće u pravilu otežavaju njihovo obrazovanje, što se nepovoljno odražava na mogućnost zapošljavanja mladih. Drugim riječima, mladi završetak obveznog obrazovanja ili postizanje viših kvalifikacija vide kao korak u ostvarivanju vlastitih životnih ambicija, a one su u pravilu standardizirane i podrazumijevaju nalaženje dobrog posla, osamostaljivanje i osnivanje vlastite obitelji.

Kaže se da na mladima svijet ostaje, no imamo li razloga za optimizam kad su u pitanju mladi u RH, ili će trebati proteći još generacija-dvije da se riješimo negativnog nasljeđa, razmišljanja, nedovoljnog ulaganja u mlade...?

- Ne vjerujem da će se ikada dogoditi da svi mladi jednako razmišljaju, ali bi svakako bilo važno kvalitetnije osmisliti nacionalnu i lokalne politike za mlade kako bi njihove ambicije bile ostvarive u Hrvatskoj. Danas to sigurno nije slučaj. Troši se mnogo resursa i mnogo novca, ali rezultati izostaju zbog međusobne nepovezanosti različitih inicijativa, a najviše zbog neusklađenosti mjera koje se poduzimaju sa stvarnim potrebama i mogućnostima mladih. Spomenuto europsko istraživanje pokazuje da je važno smanjiti utjecaj socioekonomskih prilika mladih na dostupnost obrazovanja i tržišta rada, da treba unaprijediti mehanizme koordinacije, sinkronizacije i komunikacije među akterima svih javnih politika, razviti alate za praćenje i evaluaciju učinaka politika i programa na životne puteve mladih, osobito onih koji se nalaze u ranjivim situacijama.(D.J.)