Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKA MLADEŽ - DIJAGNOZA STANJA (I.)

Generacijska pogreška:
Traženje spasa u inozemstvu
Objavljeno 16. ožujka, 2019.
U DRUŠTVU PREPUNOM ANOMALIJA DIO MLADIH OSJEĆA SE IZGUBLJENIM. DOK NE KRENE U IRSKU, NJEMAČKU...

Vezani članci

INTERVJU: MARKO KOVAČIĆ

U hrvatskom društvu imperativ je biti prosjekom, ići linijom manjeg otpora

TEMA TJEDNA: HRVATSKA MLADEŽ - DIJAGNOZA STANJA (II.)

Mirela Pašić: Potrebne su suštinske promjene, ponajprije u obrazovnom sustavu

INTERVJU: VIOLETA ŠUGAR/ROBERTA KONTOŠIĆ PAMIĆ, O MLADIMA I PODUZETNIŠTVU

Okosnica svega je poticajno okruženje u kojemu mladi mogu razvijati svoje potencijale

Mladi u Hrvatskoj izrazito su nezadovoljni društvenim statusom te procesima i pojavama u suvremenom društvu, stoga u široj javnosti postoji uvjerenje kako su radikalniji od svojih roditelja, a istina je da su - bezvoljniji. Zato je pitanje i koliko su mladi uistinu sretni u Hrvatskoj.

Zna se i da su mladi apatični, konzervativniji od svojih roditelja, da su reterirali u smislu progresivnih vrijednosti i da idu prema retradicionalizaciji. Umjesto da dižu revoluciju, oni zapravo tonu u beznađe. Priznaju da su sami apatični i ne pada im na pamet da sudjeluju u društvenim promjenama. Nisu zadovoljni građanima, ali ni samima sobom. Bilo bi logično onda očekivati i želju za promjenom, ali ni nje nema. Radije bi svoj život korjenito promijenili i otišli izvan Hrvatske - ne vjeruju da ikakva borba ovdje ima smisla i da postoji nada za bolje i pravednije društvo.

Do tog su deprimantnog nalaza došli - Marko Kovačić iz Instituta za društvena istraživanja (IDIZ) u Zagrebu te Milica Vučković i Kosta Bovan, oboje s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, koji su skupa istraživali radikalnost među mladima u Hrvatskoj - tko su radikalni mladi, kako vide radikalizaciju i na koji način manifestiraju svoje radikalne ideje, bi li bili sami spremni ispravljati sve negativnosti u kojima smo zarobljeni već desetljećima i upustiti se u sveobuhvatne promjene. To je prvo takvo kvalitativno istraživanje koje precizira unutarnji svijet mladih i propituje njihovu radikalnost, ali ne daje nužno odgovor na pitanje zašto je to tako. Istraživači su ispitujući kakva je percepcija radikalnog dobili samo odgovore da je mladima sam pojam radikalnog negativan.

DRAMATIČAN NALAZ
Milica Vučković to je stanje nazvala korozivnom apatijom mladih u hrvatskom društvu - ona koja nagriza sve i pokazuje razmjere beznađa! Mladima su, razotkrilo je istraživanje, jednako radikalni i Željka Markić i LGBT aktivisti, u istoj ravni im je Mirela Holy, jednako radikalna kao i Ivan Pernar. Kako je to moguće Milica Vučković je za Jutarnji list odgovorila: "Mladima je svatko tko imalo strši od prosjeka radikalan! Svi koji imalo odstupaju od norme su radikalni." Inače, to je sušta suprotnost sociološkim pretpostavkama mladih koji bi po definiciji trebali biti inovativni, kreativni, progresivniji, puno lakše prihvaćati novine i nastojati ih utkati u društveno tkivo, ali to nisu, bar nisu u RH, ako je suditi prema spomenutom istraživanju. Nisu, naravno, za to krivi mladi nego isključivo država koja ne ispunjava svoj ustavni cilj da sustavno stvara poticajno okruženje za razvoj mladih. Ova država to nije uspjela napraviti iz uskih interesa političke elite, neprestano narušavajući tkivo društva, navodi se između ostaloga u istraživanju.

Profesorica Vlasta Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja, koja se već desetljećima bavi mladima, novu generaciju mladih prepoznaje kao generaciju razočaranih i osujećenih. Njezine su dijagnoze, nastavit će Milica Vučković, još jednom potvrđene ovim istraživanjem, a koje nije i jedino koje sve skupa navedno potvrđuje: "Uz tu silnu apatiju i razočaranje sustavom mladi su samokritični, sami za sebe kažu da su lijeni, neinformirani i nezainteresirani. Oni preuzimaju svoj dio odgovornosti za pasivnost, ali ipak najveća krivnja ostaje na državi i vlasti. Tu dolazi do izražaja golema ovisnost mladih o cijelom sustavu i vladama jer jedino što vide kao izlaz je da spakiraju kofere i odu - jedino im u pomisli na odlazak prestaje apatija. Znači, ovdje nisu spremni ni pokušati nešto promijeniti, smatraju da im je lakše pretumbati cijeli svoj život iz korijena, otići u nepoznato i krenuti ispočetka jer ne vjeruju da se ovdje išta može promijeniti. To je dramatičan nalaz. To više što su ispitanici u fokus-grupama iskazivali uvjerenje da su im ljudi pristojniji i pravedniji izvan Hrvatske. Isti ljudi!", navodi Vučković.

Istraživanje prepoznaje i kako je beznađe mladih samo lakmus dugogodišnjih procesa u kojima su političke elite podbacile i ilustrira to praznom retorikom vidljivom na problemu iseljavanja. Jer, političke elite deklarativno govore kako je emigracija loša, demografski problemi veliki. Tvrde da je to posljedica ekonomske krize od koje se još nismo oporavili, ali to je zapravo pogrešno. Naime, mladi ne odlaze samo zbog ekonomske situacije, nego situacije koju su političke elite stvorile i to je glavni izvor nevjere i apatije mladih. Elite ne priznaju vlastitu odgovornost. Lakše je svaliti krivnju na liberalnu ekonomiju, tržište, na višu silu, nego mijenjati društvene vrijednosti, navode istraživači.

Kosta Bovan tumači kako se rezignacija mladih nije pojavila iznenada, mimo konteksta i okolnosti, nego se beznađe rađa, hrani i raste u konkretnom političkom i društvenom ambijentu. "Naravno, nismo intervjuirali sve mlade u Hrvatskoj, ali obuhvatili smo dosta šarolik uzorak, iz malih i većih mjesta od 15 do 30 i dobili smo jako negativne odgovore. Očekivano je bilo nezadovoljstvo mainstreamom, ali bilo bi za očekivati i žar za promjenom u mlađoj populaciji. Kolega me nekidan pitao: ‘Pa dobro, možemo li reći da su mladi bar radikalno apatični?‘ Nažalost, ne možemo. Da imaju poriv za promjenama, slagali se mi s njihovim idejama ili ne, bar bismo mogli reći da su mladi proaktivni. Ovo je potop. Njihova apatija je antiradikalna jer znači kapitulaciju, znači da se posve povlače", tvrdi Bovan.

Istraživanje je, očekivano, pokazalo da mladi najviše informacija dobivaju s društvenih mreža. "Poanta je da u online svijetu svi filtri i algoritmi funkcioniraju na taj način da ste malo-pomalo okruženi samo ljudima koji imaju slična mišljenja, niste u prilici da razmjenjujete informacije s ‘drugima‘... Uz to, u Europi postoje mladi koji imaju potrebu za promjenama. Naši mladi nemaju potrebu za promjenama tu nego vani, tu ne vide nikoga tko bi bio njihov glas, netko kome bi vjerovali. Ovo je puno gore jer znači potpuno povlačenje iz javne sfere. A ako se svi povlačimo, tko ostaje?!" zaključio je Bovan.

Slične rezultate pokazalo je i najnovije istraživanje Zaklade Friedrich Ebert Stifung (FES) te također Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ). U usporedbi s drugim zemljama u kojima je provedeno istraživanje, mladi u Hrvatskoj opravdavanju korištenja veza i poznanstava prilikom rješavanja problema ili prilikom zapošljavanja. Hrvatska mladež naime najviše od svih drugih opravdava takvo ponašanje. Istraživanje je pokazalo i da manje od polovine mladih radi u svojoj struci, da polovina nema siguran i trajan posao, dok u prosjeku tjedno rade duže od zakonom propisane norme, za što dobivaju plaću koja je u prosjeku niža od prosječne plaće u Hrvatskoj. S druge strane, među poželjnim kvalitetama sadašnjeg ili budućeg radnog mjesta mladima je najvažnija sigurnost i neovisnost, dok je najveći strah kod mladih nezaposlenost. Svakodnevni život u školi ili na fakultetu 42 posto mladih doživljava teškim i stresnim, dok ga samo 11 posto ispitanih doživljava laganim. Prosječna ocjena koju mladi daju kvaliteti obrazovanja u Hrvatskoj je 3,2, a više od polovine mladih smatra da obrazovanje nije dobro prilagođeno tržištu rada.

ŽIVOT IM JE STRESAN
Odnos mladih prema politici okarakteriziran je slabim interesom i znanjem o politici, slabom uključenosti u građanske akcije i inicijative, snažnom zaokupljenošću socioekonomskim temama i problemima te izrazitim nepovjerenjem u političke institucije. Rezultati ukazuju i na nezadovoljavajuću razvijenost građanske političke kulture mladih u Hrvatskoj, pri čemu se postojeći demokratski deficiti mogu povezati s neadekvatnom političkom socijalizacijom. "Potrebna je stoga primjerena edukacija mladih koja će omogućiti razvoj njihovih demokratskih potencijala i građanskih kompetencija te provođenje aktivnosti usmjerenih na osvješćivanje o važnosti formalnih i neformalnih oblika političke participacije svih građana", stoji u zaključcima istraživanja.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Nije sve tako crno
Prema posljednjem istraživanju, unatoč gomili problema, gotovo dvije trećine mladih ipak ne izražava želju za emigriranjem iz Hrvatske. S obzirom na istraživanje iz 2012. godine, 20 posto je više onih koji žele ostati u domovini. Sve više se naime pojavljuje tzv. kritična masa mladih koja je pozitivan potencijal za budućnost države. To su svi oni koji svojom upornošću uspijevaju u znanosti, IT industriji, poduzetništvu, ali i obrtništvu te poljoprivredi... Oni su predstavnici “bolje Hrvatske”. Za razliku od onih koji slobodno vrijeme provode u zabavnim i opuštajućim aktivnostima, nadajući se nekakvoj državnoj službi i imaginarnoj sigurnosti, što je opet odraz i nasljednih faktora, ali i ovodobnih negativnih utjecaja. Drugim riječima, priznali to neki ili ne, RH se još uvijek nije riješila pogubnih ostataka jugosocijalizma, načina razmišljanja iz toga sustava, za što će trebati nekoliko generacija, no percepcija stvarnosti kao negativističke konstante, koja se svednevice preslikava iz medija, također je faktor koji se odražava na hrvatsku mladež, jedan njezin dio, na koji upućuje i spomenuto istraživanje IDIZ-a. Treba li onda čuditi što je mladima u RH državna služba i dalje optimalno rješenje? Ne treba. Takvo bolesno stanje društva, kakvo je o tom pitanju hrvatsko, evidentno je posljednjih 25 i više godina, uza sve duge probleme. Uključujući između ostalog i pitanja poput onoga kakav mladi stručni kadar društvo proizvodi, dolazi li mladi kadar nakon školovanja spreman u gospodarske grane ili u posao kojeg se dokopa ulazi “amaterski” pa je poslodavcima teret jer ga u hodu mora dadatno obučavati itd. Sve to, i još puno toga, i te kako utječe na ukupnu “sliku položaja” mladih, na to kako mladi razmišljaju i s kakvim se sve dvojbama suočavaju - prije nego što se odluče spakirati i “bolje sutra” potražiti u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj... (D.J.)
Budućnost u Hrvatskoj
Početkom veljače predstavljeni su i rezultati projekta “Odredište EU: Budućnost mladih u Hrvatskoj”, čiji je voditelj doc. dr. sc. Dario Čepo s Pravnog fakulteta u Zagrebu, nastalog u ogranizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Ključni pokazatelj ankete odaje pesimističan stav mladih prema njihovoj ulozi u društvu, što proizlazi iz podatka da je više od 80 % mladih reklo da je mogućnost njihova utjecaja na proces donošenja odluka kako na nacionalnoj tako i na europskoj razini mala ili da uopće ne postoji. Jednako tako ističe se podatak da mladi u daleko većim postotcima vjeruju EU-u i njegovim institucijama nego što vjeruju institucijama i akterima u Hrvatskoj, što je problematično uzevši u obzir ranije utvrđeno nepoznavanje prava i institucija EU-a. Međutim, stručnjaci uočavaju identičan problem: nedostatak interesa državnih institucija i političkih aktera da promijene svoj odnos prema mladima, što je ujedno razlog zašto mladi promatraju EU ponajviše kroz prizmu ekonomskih koristi i mogućeg zapošljavanja u drugim državama članicama. U zaključku projekta ponuđeni su prijedlozi za daljnje poboljšanje položaja mladih u Hrvatskoj. Navodi se, između ostalog, potreba za reformom hrvatskog školskog sustava s naglaskom na europsku dimenziju, poticanje mladih da se društveno i politički angažiraju kako bi probudili uvjerenje da su i oni ravnopravni politički akteri, te veće korištenje europskih mehanizama, poput europskih fondova, za razmjenu znanja i iskustava.

MIRJANA NAZOR

MLADIMA OSTAVITI UREĐENIJE DRUŠTVO

 

U nizu istraživanja o mladima izravno ili neizravno provlače se zaključci kako su mladi u Hrvatskoj sve sličniji starijima, da i dalje previše ovise o roditeljima, da se kasno osamostaljuju, da su izgubljena generacija, bezvoljna i nemotivirana... U svezi s tim potražili smo mišljenje psihologinje, dr. sc. Mirjane Nazor.

AKTIVNI I PASIVNI
Koji su uzroci takvog stanja mladih, kriza u društvu ili nešto drugo, treće...?

- Istraživanja u posljednjih nekoliko godina doista pokazuju da mladi sve duže žive s roditeljima, za što bih rekla da postoje dva temeljna razloga. Prvi je ekonomske prirode. Mnogi bi se željeli osamostaliti, ali nemaju materijalnu bazu koja bi im osigurala kupnju stana ili plaćanje podstanarstva. Naravno, nekima je to samo izgovor da ostanu u roditeljskom domu jer je tako komotnije i jeftinije živjeti. To kasnije napuštanje roditeljskog doma trend je koji nije prisutan samo u Hrvatskoj. Međutim, ono što začuđuje je izraženija konzervativnost mladih u odnosu prema njihovim roditeljima. I to konzervativnost u lošem smislu tog pojma. Ispitivanja su pokazala da su mladi manje tolerantni, skloniji autoritarnosti od svojih roditelja. Mladi se u velikom postotku deklariraju kao vjernici, a o političkim pitanjima vrlo često nemaju izgrađen stav, a ako ga iskazuju češće je u domeni onoga što nazivamo desnim.

Istraživanje među učenicima pokazalo je, što je zabrinjavajuće, da uvjereni vjernici pokazuju najniži stupanj toleriranja raznih oblika manjina, dok su nereligiozni učenici najtolerantniji. To je pokazatelj da je njihova vjera samo deklarativna.

Ja ih ne bih nazvala izgubljenom generacijom. Čini mi se da prečesto o njima zaključujemo a da se nismo potrudili dublje i detaljnije istražiti motive njihova ponašanja, kao i stavove koje iskazuju.

Postoji li ipak određeni kreativni potencijal mladih u RH, uz, kako istraživanja pokazuju, povećanu razinu nezainteresiranosti, bezvoljnosti, defetizma među mladima?

- Potencijal nesumnjivo postoji. Pogledajmo samo koliko naših učenika ne samo da sudjeluje nego se i vraća s medaljama s olimpijada znanja. Imamo i mlade inovatore o kojima se možda više zna u svijetu nego kod nas. U području umjetnosti i sporta ima mladih koji su doista veliko blago i potencijal. Nažalost, dio njih te svoje sjajne sposobnosti neće iskazati ovdje, nego tamo gdje će se uistinu prepoznati, cijeniti i razvijati njihova kvaliteta.

Na temelju jednog istraživanja vidljivo je da gotovo 70 posto mladih misli da je njihov položaj na tržištu rada u Hrvatskoj jako loš ili loš, dok samo deset posto ima pozitivne stavove o tom pitanju.

Mislim da su mladi nezainteresirani za bavljenje politikom jer procjenjuju da u politici, nažalost, znanje, poštenje i dobre ideje ne vrijede puno. Međutim, ipak na pasivnost mladih u društvenom i političkom pogledu uvelike utječe i nedostatak adekvatnih poticaja i vrlo oskudna materijalna sredstva za osmišljavanje i provedbu aktivnosti koje bi ih potaknule na društveni angažman. Sadašnje stanje dobro oslikava podatak da se gotovo tri četvrtine mladih ne bavi ni humanitarnim ni volonterskim radom.

S obzirom na to da je Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine istekao, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku pristupilo je izradi novog strateškog dokumenta za mlade. Možemo se jedino nadati da će njegova realizacija biti uspješnija, da neće ostati samo mrtvo slovo na papiru.

Mladi u Hrvatskoj i mladi u Europskoj uniji, kad ih uspoređujemo, koje su razlike?

- Danas se općenito mladi kasnije osamostaljuju, tj. napuštaju roditelje, zbog već spomenutih razloga, ali i zbog toga što se rjeđe odlučuju za bračni ili izvanbračni život koji je bio jedan od bitnih razloga želje i potrebe za samostalnošću.

U zemljama EU-a mladi su uvjetno rečeno revolucionarniji, tj. spremniji su pridružiti se određenim protestima koji se organiziraju zbog različitih problema, a i spremniji su razmišljati i raspravljati o različitim pitanjima koja dotiču njihov život.

Pokazalo se da su obiteljske vrijednosti izraženije u zemljama južne Europe i na Mediteranu nego drugdje.

Neka istraživanja pokazuju da je sklonost autoritarnosti, tj. iskazivanje velikog povjerenja u represivni aparat, vrlo slična u svim bivšim socijalističkim zemljama. To, čini mi se, ukazuje na to da smo loše "uzgajali" demokraciju ovih tridesetak godina.

MODELI PONAŠANJA
Ako su mladi takvi kakvi su, bar onaj dio koji se u istraživanjima pokazuje bezvoljan, koji nije sklon riskirati "zonu komfora" primjerice roditeljskog doma, što očekivati od mladih u budućnosti, kako ih motivirati da promijene način razmišljanja, da postanu aktivniji članovi društva...?

- Htjeli mi to ili ne, svijet ćemo ipak ostaviti mladima. Ovi mladi koje promatramo oko sebe nisu se rodili drukčiji, možda predodređeni za netolerantnost, autoritarnost, nasilje... Mi odrasli kao njihovi roditelji, učitelji, vjeroučitelji, treneri... modeli smo čije ponašanje oni promatraju i čije stavove usvajaju. Jasno da u socijalizaciji današnje mladosti mediji igraju važnu ulogu, ali ni mi svoju ne bismo trebali zanemariti. Mnogo sam puta rekla i napisala da žanjemo što smo sijali. Ako se mi kao društvo konačno odlučimo uistinu cijeniti vrline o kojima često govorimo, onda će se i mladi ponašati drukčije. Nije problem što je relativno velik postotak mladih, kako istraživanja pokazuju, konzervativan. Važnije bi bilo definirati što znači biti konzervativan. Sigurno ne anatemizirati drukčije, različite. Što znači biti vjernik? Sigurno ne mrziti i biti netolerantan prema različitostima, nego poštovati svakog čovjeka.

Bilo bi dobro kada bi se u našim školama i na fakultetima argumentirano raspravljalo o različitim svjetonazorima i političkim opcijama, bez opterećenosti predrasudama. Važno bi bilo da mladi ne usvajaju ni političke ni svjetonazorske stavove "zdravo za gotovo", nego na temelju razmišljanja i analiziranja argumenta. (D.J.)

SVEN MARCELIĆ

HRVATSKA TREBA POSTATI BOLJI MODEL

 

Rezultati istraživanja Instituta za društvena istraživanja iz Zagreba (IDIZ), objavljeni prije nekih mjesec dana, pomno su analizirani i medijski dobro popraćeni. O istraživanju smo razgovarali i s dr. sc. Svenom Marcelićem sa Sveučilišta u Zadru.

Kakav je Vaš komentar na rezultate do kojih su došli kolege s IDIZ-a?

- Riječ je o rezultatima koji ne iznenađuju, ali svaki put kad ih vidimo opet pobude zabrinutost i žaljenje. Ono što je dobro kod takvog tipa istraživanja je to što se provodi u redovitim razmacima sa sličnim instrumentom pa zaista možemo pratiti promjenu kod generacija. Međutim, treba uzeti u obzir još nešto - stavovi mladih ne razlikuju se puno od stavova ostatka populacije. Povjerenje u institucije je i inače nisko, a najveće je u represivni aparat, što je opet pokazatelj koji može brinuti, ali s druge strane vidimo da ljudi žele određenu sigurnost sustava pa je nalaze u vojsci i policiji.

DRUKČIJA HRVATSKA
Koji je zapravo temeljni problem mladih u RH? Zašto umjesto optimizma i poletnosti mladi pokazuju apatiju, koji su ključni faktori koji izazivaju takvo stanje u kakvom se nalazi mlada generacija?

- Mladi uglavnom reflektiraju okolinu u kojoj žive. Kao što sam već rekao, odrastaju u sredini gdje se ne vjeruje temeljnim institucijama države - Vladi, Saboru, sudovima… A ne vjeruje se uglavnom zato što je jasna njihova neefikasnost. Prema međunarodnim ljestvicama, hrvatsko je pravosuđe pri svjetskom dnu ako gledamo neovisnost od politike i efikasnost. Hrvatska je u odnosu prema usporedivim zemljama EU-a, onima koje su izašle iz socijalizma, ekonomski rasla najsporije. Imamo golem i trom birokratski aparat koji se više brine o tome da imamo 556 gradova i općina nego adekvatan sustav zdravstva ili obrazovanja. Percepcija korupcije također je porazna. Sve su to okolnosti u kojima je zaista destimulativno razmišljati o vlastitome angažmanu, osobito generaciji koja je mlada i umrežena i može momentalno, jednim klikom, usporediti situaciju u Hrvatskoj s onom vani.

I sami ste proučavali ponašanja mladih, za koje neki drže da su po mnogo čemu izgubljena generacija. Ako to doista jesu, ovdje u Hrvatskoj, kako onda objasniti da dio tih istih mladih, kada ode u inozemstvo, mijenja ponašnje i uspijeva na poslovnom, društvenom i životnom planu razvijati se i napredovati?

- Ovo je pitanje na neki način samo sebi i odgovor. Naime, ako su mladi u Hrvatskoj bezvoljni, a u inozemstvu ostvaruju uspješne karijere, ne bi li se Hrvatska trebala promijeniti tako da oni svoje uspješne karijere ostvare u njoj? Osobno više nisam mlada generacija, imam 40 godina, ali već sam i sam gotovo posve socijaliziran i formirao se u Republici Hrvatskoj. Pa ipak, kad sam u jednom intervjuu na temu emigracije rekao da je Hrvatska kao proizvod koji vlastite građane nije uspio uvjeriti u svoju kvalitetu, jedan me je portal proglasio jugonostalgičarem. Ono što treba shvatiti je da iza te moje ideje stoji upravo težnja za Hrvatskom koja će biti takva da će je mladi birati zato što će u njoj vidjeti prilike za sebe, a to definitivno nije jugonostalgija, nego želja za boljom Hrvatskom. I tu imamo još jedan problem - velik dio politike odvija se oko tema koje su mladima potpuno strane i koje su se odvijale pedeset ili šezdeset godina prije njihova rođenja. Jednostavno, mladi očekuju drugačiji glas, onaj koji će shvatiti i njihove težnje, a težnje mlađih generacija su postavljene unutar okvira potrošačkog društva i samoostvarenja i ako im se Hrvatska učini kao loša opcija, dio njih će postupiti jednako kao i kad im se ne sviđa mobitel - zamijenit će ga drugim modelom. I zato Hrvatska treba postati bolji model, da mladi koji su danas umreženi, mobilni i poduzetni imaju u njoj dobro okruženje.

ODLAZAK I POVRATAK
Unatoč sumornoj slici koju pokazuje spomenuto istraživanje, ali i neka druga, postoji li ipak dostatno razloga da s optimizmom gledamo na budućnost, odnosno postoji li određena “kritična masa mladih”, recimo tako, koja ulijeva povjerenje u bolje sutra?

- Svakako postoji, iako se pokazuje da su oni mladi koji su najskloniji odlasku ujedno i najkreativniji, najtolerantniji i s najvećim kulturnim kapitalom. Ipak, to nije nikakva kataklizma. Znamo da su gotovo sve nove članice EU-a imale problem odljeva stanovništva nakon ulaska u Uniju. S vremenom će se i taj val smanjiti, ali onda ostaje pitanje na koji način učiniti Hrvatsku boljom državom u kojoj će mladi vidjeti perspektivu i budućnost. A za to je pak nužno promijeniti puno toga što se danas smatra normalnim, iako ne i deklarativno poželjnim. Prije svega tu mislim na stranačka zapošljavanja, golem javni sektor koji nije dobro raspoređen, gušenje privatne inicijative džunglom birokratskih propisa - ne treba zaboraviti da svijet rada postaje sve fleksibilniji, a mladi su oni koji će prvi trajno usvojiti promjene.

U principu, tek kad Hrvatska postane zemlja u kojoj će se političke debate voditi oko takvih tema, a ne oko Drugog svjetskog rata, mladi će s dobrim razlogom moći reći da Hrvatska drži i do njihovih problema. Kritična masa uvijek se lakše postiže u okruženju koje joj odgovara. (D.J.)
Možda ste propustili...

SAUDIJSKA ARABIJA: NAJVRELIJI SVJETSKI PIJESAK

Kraljevina koja iz diktature srlja u demokraciju

INDIJA U HRVATSKOJ: ANANYA BAGCHI, SLIKARICA

Ne pratim nikakve trendove, nego vlastitu strast

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana