Med je jedan od najboljih od davnina poznatih prirodnih konzervansa. To je njegovo svojstvo bilo poznato gotovo svim starim narodima i oni su se njime koristili kad god je to zatrebalo. Tako su Aleksandra Makedonskog, kada je umro, mjesecima nosili natrag u Makedoniju u kovčegu punom meda, a da mu je tijelo bilo potpuno očuvano. Ili još jedan primjer, u jednoj je piramidi u Egiptu pronađeno u posudi s medom posve očuvan truplo djeteta staro više od 3000 godina.

A u nekih se naroda običaj konzerviranja mesa i voća u medu očuvao i do danas. Tako stanovnici Šri Lanke čuvaju meso u šupljini drveta koju ispune medom i ono više od godinu dana tada ostaje potpuno svježe. Da bi ispitali konzervirajuća svojstva meda, bugarski su znanstvenici pohranili jaja, komadiće mesa i ribu u nj, i nakon četiri godine ustanovili da nije bilo nikakvih znakova raspadanja te da su im i okus i konzistencija ostali potpuno nepromijenjeni. Oni su istodobno obavili pokus i s konzerviranjem u umjetnom medu napravljenom na bazi šećera, no već su se za nekoliko dana javili znakovi truljenja i proizvodi su nedugo zatim postali potpuno neupotrebljivi.

Pa što je to u medu što sprječava mikroorganizme da obave svoju zadaću i razore te proizvode. Čini se da su to fitoncidi - tvari koje se nalaze u biljkama i koje, između ostaloga, imaju ulogu braniti biljku od mikroorganizama koje i njih napadaju. Fitoncidi, naime, imaju antibiotska svojstva i nalaze se u biljnim sokovima, nektaru i peludu koje skupljaju pčele i nose u košnicu, gdje im dodaju i ljekovite tvari iz svojih žlijezda i pohranjuju u saće.

Zbog toga med djeluje, uz ostalo, antiseptički protiv bakterija, gljivica i drugih mikroorganizama, i to ne samo koncentriran, nego i razrijeđen u omjeru od čak 1:160 posto. Stoga je on oduvijek imao široku primjenu u narodnoj medicini. Primjenjivali su ga u liječenju raznih bolesti - od bolesti probavnih organa i organa za disanje do bolesti očiju, a primjenjivao se i u liječenju ženskih spolnih organa. Rane namazane medom brže su zacjeljivale i nisu se zagnojile. Uspoređujući, primjerice, lipov med s češnjakom ili antibioticima dobivenim od nižih biljaka kao što su penicilin ili biomicin, stručnjaci su ustanovili da svi oni kod nekih u većoj, a kod drugih u nešto manjoj mjeri, ali jednako djeluju protiv bakterija i drugih mikroorganizama. Dakako, narodni liječnici - vidari i iscjelitelji - u staro doba nisu to mogli ustanoviti pokusima u laboratoriju, nego su do toga došli promatranjem njegovog djelovanja kroz stotine, pa i tisuće godina - i nisu pogriješili. Primijetili su da med blagotvorno djeluje i na živčani sustav, a pomagao je, ne biste vjerovali, u malim količinama i kod šećerne bolesti. Pritom valja napomenuti da ne samo lipov med, nego sve vrste meda korisno i ljekovito djeluju na ljudski organizam i povećavaju njegovu otpornost.

Međutim, ovisno o svom sastavu, neke vrste meda bolje djeluju na neke bolesti, a neke opet na neke druge ovisno, ponajprije, o tome s kojih su biljaka pčele prikupile med i koje supstance u medu prevladavaju.

Ako tražite sortni med samo jedne vrste bilja, recimo med od kadulje ili lipe, teško ćete ga naći. Pčele, naime, ne razmišljaju o tome hoćete li vi isključivo čisti med od kadulje, kestena ili nečeg drugoga, nego, primjerice, uz nektar od kadulje prikupljaju ovaj slatki sok i s nekih drugih biljaka koje cvatu istodobno i koje im se sviđaju. Tako će uoči kraja cvatnje kadulje prikupljati i nektar s neke druge biljke pa će kadulja biti pomiješana s tom biljkom. No, koliko će biti u takvom medu kadulje, a koliko nektara drugih biljaka i hoće li se on moći deklarirati kao sortni med, može se točno ustanoviti tek peludnom analizom u za to opremljenim laboratorijima. Ipak, kako smo rekli, ni miješani med - onaj koje su pčele prikupile s mnogo različitih biljaka, od kojih mnoge - svaka pojedinačno - djeluju ljekovito - uopće nisu loši. Dapače, oni mogu biti čak i ukusniji i ugodniji za jelo od nekog sortnog meda.J.Kn.