Vrlo je teško od prastarog vrhunskog teksta najznačajnijeg (i plodonosnog) dramatičara svijeta pisanog u mnogima narazumljivim stihovima napraviti suvremenu predstavu, koja će se prije svega svidjeti mladim posjetiteljima, koji sve rjeđe ulaze u kazalište, smatrajući ga dinosaurom našeg sve digitalnijeg svijeta. E, neka se iznenade, rekao je to sebi intendant Božidar Šnajder i redatelj (i mnogo ostalog) Damir Zlatan Frey prije početka čitaćih proba osječkog načina gledanja na jednu od najvećih tragedija - "Othello".

U obilju izvrsnih stvari teško je izabrati najbolju. Vjerojatno je to dramaturgija (Rok Andres) i režija, jer se najjače čuje (osjeti). Dvosatna predstava (iako ima čak pet činova) u jednom je komadu i cijelo vrijeme raznim "smicalicama" drži pozornost svih 300-400 gledatelja. Upotreba našeg svakodnevnog jezika svakako je tomu pridonijela. Radnja je razumljiva, dijalozi čisti, lako shatljivi. Pokreti glumaca, ali i promjenjiva scenografija pridonose razumijevanju. Ne trebaju objašnjenja na ploči iznad pozornice, što je za neke dramske predstave dobra preporuka.

Bez velikih pohvala redatelju, koji je kao naredbodavac svakako najvažniji za uspješnu predstavu, mora mu se pohvaliti i ostale njegove funkcije - scenograf, koreograf i izbornik glazbe, koje on zahtijeva u svim svojim predstavama. Scenografija je, što je vrlo teško nakon dva tisućljeća kazališta, inventivna i posebna. Sudjeluje u predstavi, kao i glumci. Stalno mjesta izmjenjuju dva golema ukrašena zida, odvajajući i scene, i činove, i mjesta radnje (Venecija i otok Cipar). To jednako radi i glazba (također Freyeva), u prvom dijelu potpuno suvremena (kao da gledamo Ratove zvijezda), a poslije, približavajući se tragičnom kraju, nešto smirenija, ali i dalje preteći radnju. Uopće mi se ne bi činilo čudno da se u ruci nekog glumca pojavi simbol našeg vremena - mobitel. Koreografija je u službi radnje. Kostimografija vrlo dobra. Bila bi i sjajna da pet kurtizana u spolnom odnosu nije u krinolinama. Da su bar bile malo prozirnije. Izazovnije. Nište ne bi poremetilo blagu golotinju pretkraj predstave, koja samo pojačava osjećaje publike na vrhuncu tragedije.

Ne treba zaboraviti da je tagediju Othello (Othello, the Moor of Venice) preveo Mate Maras, da je kostimografkinja Ivana Bakal, oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia, asistent scenografa Bine Skrt, asistent redatelja Aljoša Čepl, asistentica koreografa Zrinka Stilinović. Bez njih i ostalih djelatnika tehničke službe ne bi bilo predstave.

Konačno su na redu i glumci. Neki su, očekivano, sjajni, neki su malo, a neki jako iznenadili. Jedno od najvećih iznenađenja je Miroslav Čabraja (Jago). Ne sumnjajući u njegove glumačke kvalitete, jer to se ne vidi kod svakog glumca u svakoj predstavi, bio je jednostavno sjajan. Vjerojatno njegova najbolja uloga u Osijeku. Drugo je iznenađenje, iako smo je vidjeli u nekoliko sjajnih manjih i većih uloga, Petra B. Blašković (Emilija). Razgovjetno se čula i s vrha scene i iz dubine. Jasna, sugestivna, jednostavno sjajna i sreća je što se odlučila za osječki HNK. Aleksandar Bogdanović (Othello) zbog toga je i izabran za naslovnu ulogu, jer se znalo da on to može "odraditi". Jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke od početka i sjajno završio predstavu. Davora Panića (Brabanzio) nikako ne otpisati. Njegove sjajne mogućnosti (jer, uz prijašnje uspješne uloge, sada je upravo sazrio). Stariji zahtjevni likovi iz sljedećih predstava jednostavno su njegovi. Ivan Ćaćić (Cassio) uklopio se u sjajnu ekipu, a po potencijalu to je uskoro prvak Drame HNK-a Osijek. Matija Kačan (Rodrigo), Duško Modrinić (mletački dužd), Aljoša Čepl (Montano) i Antonio Jakupčević (Lodovico) dokazali su da im zahtjevne role ne čine teškoću.

Ivana Soldo Čabraja (Desdemona) posebna je priča. Mala sumnja pri podjeli uloga nestala je s njezinim pojavljivanjem. Ona je Desdemona. Pojavom, glumom, pokretom, kosom, tijelom... Za nju dobra dikcija, prolazna razumljivost, odlična na početku i kraju predstave s nepotrebnim kričećim falsetom u malom dijelu oko sredine predstave. Drugu Desdemonu Osijek jednastavno nema. A Antonija Pintarić (kurtizana Bianca) uz nekoliko izborenih rečenica jedina se odjećom i tetovažama uklopila u petominutnu najseksiju scenu. To je bila prilika protresti publiku prije svega oskudnijom i prozirnijom odjećom kurtizana.

Najveći prigovor predstavi ne odnosi se na aktere nego na osječku publiku. Uz blagi nekolikominutni pljesak, tek se povremeno od kolega glumaca čuo "bravo". A zaslužili su ga svi.