Na hrvatskoj političkoj sceni nikad nije dosadno, no posljednjih dana i tjedana mnogo je toga nadmašilo sve što smo do sada vidjeli i čuli. I to ponajviše u Saboru, odnosno u sabornici, u kojoj su ovaj put strasti eskalirale nezabilježenom žestinom, pa je cijeli taj dramolet nastavljan i u danima koji su slijedili. O svemu tome, komunikaciji u Saboru i općenito u političkoj areni, napadima oporbe i reakcijama premijera i ministara, ulogama koje u svemu tome igraju SDP, Most i Živi zid te predstojećim izborima za EU parlament i predsjednika/predsjednicu RH, razgovarali smo s prof. dr. sc. Perom Maldinijem.

Jesmo li s posljednjim burnim, incidentnim zbivanjima u Saboru dodirnuli dno parlamentarne demokracije, odnosno parlamentarne komunikacije? Hoće li žestoke rasprave još više eskalirati?

- Nezahvalno je predviđati, ali s obzirom na dosadašnja iskustva, poglavito ovu eskalaciju u recentnom razdoblju, ništa nije nemoguće, bilo da se ponove slični incidenti ili da se dogode još gori ispadi. To više nema veze s temperamentom ili retorikom, riječ je ne samo o izostanku političke kulture, nego o elementarnoj nepristojnosti, bar kod onih koji su se već pokazali u tom svjetlu. Ishodišta tih problema su višestruka. Općenito, u hrvatskom političkom prostoru svjedočimo nesposobnosti uspostave dijaloga, vladaju ultimativni stavovi i isključivost gdje se neistomišljenici ne shvaćaju kao suparnici, nego kao neprijatelji. To je dijelom dio našeg autoritarnog naslijeđa, ali i namjernog djelovanja pojedinih političkih aktera koji time nastoje steći naklonost javnosti, bar onog dijela kojima takvi imponiraju kao odlučniji. Međutim, bez demokratskog dijaloga, bez kompromisa nije moguć konsenzus, tj. minimum zajedništva, poglavito oko temeljnih političkih i socioekonomskih pitanja bez kojega demokracija gubi smisao. Kod nas, razvidno je, upravo to redovito izostaje, pa u središtu nije problem i njegovo rješavanje nego prijepor oko njega i a priori suprotstavljeni stavovi, koji služi kao pozornica na kojoj politički akteri izvode svoj performans. U toj su funkciji i ideološki prijepori kojima smo svjedočili prethodnih godina, konstantna isključivost u odnosu vlasti i oporbe, a u recentnom razdoblju i naglašena proizvodnja sukoba koju generiraju populistički politički akteri. Potonji produciraju političke sukobe budući da redovito nemaju sustavan politički program ni jasne koncepte koje bi ponudili kao alternativne politike, pa na taj način nastoje doći do izražaja i biti vidljivi. Pritom, vidimo i čujemo, koriste sva sredstva kako bi diskreditirali neistomišljenike i političke suparnike, prikazujući sebe izvornim predstavnicima naroda, a druge kao korumpirane i otuđene. U ovom trenutku, takvo djelovanje je znatno prisutnije kod oporbe nego kod vlasti, premda je isključivost nešto što obilježava i jedne i druge, gdje jedan ekskluzivizam, dakako, izaziva i potiče drugi.

Može li se reći da oporba ne uspijeva iznjedriti jasne alternativne politike na programskoj osnovi kojima bi konkurirali vladajućima, pa umjesto argumentima idu u napade uvredama?

- Tako je. Problem je, ponavljam, u tome što izražena isključivost ne dopušta bilo kakvu suvislu i konstruktivnu raspravu o onome što je meritum stvari. To je ozbiljan problem. U ovom trenutku oporba ima u tome znatno više udjela. Riječ je očito o najslabijoj oporbi u proteklih 28 godina hrvatske samostalnosti. To, općenito, nije dobro za demokraciju, jer bi oporba trebala nuditi strukturirane alternativne politike i konstruktivno konkurirati vlasti i pritiskati je svojim prijedlozima. Izostankom takvog pristupa ostaje destrukcija i proizvodnja sukoba koji ne vode rješenjima nego su svrha sami sebi. Treba reći i to da populizam nije hrvatska posebnost. Populističke opcije, mnoge od njih i izrazito antiliberalne, preplavile su Europu. Međutim, stare etablirane demokracije s time se bolje nose i na određeni način, usprkos porastu populističkih opcija, građani politički ne honoriraju isključivost, osobito ne nepristojnost i uvrede na osobnoj razini.

Kad usporedimo Hrvatski sabor s primjerice britanskim parlamentom, razlike ipak postoje?

- U britanskom parlamentu populizam nije toliko izražen, bar ne na takav način. Tamo ipak postoji tradicionalna demokratska kultura, pa i kad dijalog izostaje i kad su sukobi oštri, postoji određena granica u komunikaciji koja se ne prelazi, prije svega granica elementarne pristojnosti, što kod nas nije slučaj. Glasno i žustro zagovaranje političkih stavova, britka kritika i duhovite šale svakako su dio parlamentarnog sučeljavanja. Međutim, osobne uvrede i diskvalifikacija suparnika nisu prihvatljive i ne toleriraju se. Kod nas pak nema te tradicije, pa odatle treba razumjeti i recentna događanja na hrvatskoj političkoj sceni, uz to da u politici imamo pojedince koji ne poštuju ni uzuse elementarne pristojnosti, ni u odnosu prema političkim suparnicima ni prema institucijama.

U napadima na Vladu, premijera i ministre više nego SDP prednjači Most, njegovi čelnici, Grmoja, Bulj, Petrov... Kako to objasniti?

- SDP-ov je problem entropija unutar vlastitih redova, što traje već duže vrijeme, pa u nedostatku jasnog i strukturiranog političkog sadržaja, Bernardić i pojedini članovi SDP-a pribjegavaju općim napadima na Plenkovića i Vladu. Što se Mosta tiče, dva puta su participirali u vladi HDZ-a i oba puta se pokazali nesposobnima, nisu bili skloni konstruktivnom koalicijskom radu kao manjinski partner nego su opstruirali Vladu želeći sebi dati znatno veću važnost od one koju su objektivno imali na temelju svojeg izbornog rezultata. Danas uporno govore da su izišli iz Vlade koju naglašeno kritiziraju, iako su zapravo iz nje bili izbačeni. To očito teško podnose, pa i otud njihov konstantni gnjev i svađalački nastupi u Saboru i općenito u javnosti, uz stalno prozivanje Plenkovića. Drugi razlog takvog djelovanja je što, kao tipični populisti, da bi bili uočljiviji pod svaku cijenu nastoje isprovocirati sukobe, jer ako nemaju sadržaja - a do sada nisu pokazali da ga imaju, bar ne jasno strukturiranog - moraju producirati probleme, napetosti, incidentne situacije, što i rade, pridajući sebi pritom samopripisanu ulogu "glasa naroda" u misiji protiv korumpirane vladajuće elite. Jasno je, međutim, da narod nije homogena kategorija te da taj legitimitet nemaju, jer su građani na izborima o tome rekli svoje dajući im potporu manju od 10 %.

Čak su i Plenkovića uspjeli izbaciti iz takta...?

- Da premijer nije reagirao tako kako je reagirao, a prije toga i ministar Krstičević, sasvim sigurno Most ne bi u tolikoj mjeri uspio skrenuti pozornost na sebe. Premjer i ministar nisu trebali reagirati na taj način, ponajprije zato što to nije primjereno dužnosnicima poput njih, neovisno o krajnje neumjesnoj provokaciji koja im je upućena. Ovako su "nahranili" oporbu koja sad ima "materijala" da sve to u beskraj reproducira i ponavlja, zaokupljajući medije i javnost sobom, a ne konkretnim političkim sadržajem kojeg očito nemaju.

U svibnju nas čekaju izbori za EU parlament, koliko su oni važni i možemo li i u kampanji za takve izbore očekivati žestinu, međusobne optužbe, prozivanja...?

- Ti su izbori važniji nego što ih većina građana doživljava, gotovo jednako kao i nacionalni parlamentarni izbori, jer se ključne odluke donose u Bruxellesu, baš kao i u Zagrebu. Tematika EU izbora je nešto drukčija u odnosu na domaće prilike, pa je moguće da kampanja i izbori prođu bez ozbiljnijih političkih sukoba, premda ih ne treba isključiti, posebice u svjetlu aktualne političke situacije.

S tim izborima u vezi, čini se kako je trijumf HDZ-a neizbježan, no zanimljivo će biti pratiti kako će se glede EU izbora postaviti recimo Živi zid?

- Vrlo je vjerojatno da će HDZ imati dobar rezultat na temelju relativno znatne i stabilne potpore koju ima već duže vrijeme. Živi zid pak, neovisno o rastućoj potpori i možebitnom uspjehu, u ambivalentnoj je poziciji koja može dovesti u pitanje njihovu vjerodostojnost. Naime, kao stranka koja je deklarirano protiv Europske unije i hrvatskog članstva u Uniji i NATO-u, želi imati svoje zastupnike u Europskom parlamentu, pa se postavlja pitanje njihovih motiva i političke dosljednosti.

Kad smo kod te stranke, u čemu je njihova tajna, vidimo da im rejting neprestano raste?

- Živi zid je antisistemska, protestna i populistička stranka. Tipično populistički govore ono što mnogi građani žele čuti, oponirajući pritom ne samo vlasti nego i drugim političkim akterima. Njihov politički program je više skup lijepih želja nego strukturirani politički program konkretnih i provedivih politika. Zbog naglašavanja socijalne problematike i protestne retorike stekli su relativnu popularnost, a jednako tako zbog nemoći SDP-a u tom području, pridobili su i dio njihovih glasača. Konačno, tome je pridonijela i njihova stalna prisutnost u javnosti kroz medijsko praćenje osebujnih istupa njihovih čelnika. Premda je jasno da se tu radi o političkom dojmu i percepciji te iskorištavanju nezadovoljstva građana tzv. mainstream političkim strankama više nego o relevantnom političkom sadržaju, Živi zid bi mogao ostvariti 15 posto i više glasova birača na budućim parlamentarnim izborima. Međutim, kao antisistemskoj stranci upitan im je koalicijski potencijal, pa je pitanje s kim bi oni željeli koalirati, a još veće pitanje tko bi s njima želio koalirati.

Vratimo se SDP-u. Bernardić se i dalje drži, opstaje, ali ne zna se dokle?

- To je pat-pozicija. Bernardić formalno i dalje uživa povjerenje tijela SDP-a koje bi ga moglo smijeniti, a on sam ne želi otići. Pritom se gotovo ništa ne događa, osim iscrpljivanja u tom sukobu bez pobjednika. Međutim, sve to predugo traje, programski i stranački rad je zamro, javnost se zabavlja unutarstranačkim problemima, dok rejting SDP-a pada. Premda Bernardić nipošto nije jedini ni glavni uzrok ove krize, evidentno je da nije ni njezino rješenje. Njegovim odlaskom pak ne bi se riješili mnogi problemi, utoliko više što se, bar u ovom trenutku, ne nazire ni pojedinac ni skupina u SDP-u koji bi stranci mogli vratiti političku vjerodostojnost i snagu. Ukratko, SDP je u fazi entropije, disolucije, što nije dobro za stranku, za socijaldemokraciju u Hrvatskoj i za oporbenu scenu, posljedično ni za demokraciju, uzmemo li u obzir da je SDP bio jedna od dvije stožerne hrvatske stranke i nekada ozbiljna oporba vladajućima.

Što sa "slučajem Bandić", njegov klub zastupnika u Saboru sve je brojniji?

- Bandić nema ambicije za ulazak u izvršnu vlast na nacionalnoj razini, nego podržava sadašnju koaliciju da bi dobio određene ustupke, prije svega na razini njegova djelokruga, a to je Grad Zagreb. Uz to, ne treba imati iluzije vezane uz zastupnike koji su prešli Bandiću. Oni ipak nisu izvorno njegovi, nego je riječ o onima koji su se, nezadovoljni politikama svojih bivših stranaka, sklonili u njegov klub. Oni su s njim zbog svojih interesa, a glavni je što duže biti u Saboru. Stoga, nisu sasvim pod njegovom kontrolom i nije realno da bi Bandić mogao ucjenjivati vlast njihovim rukama u Saboru, jer kad bi došlo do prijevremenih izbora, sasvim sigurno, gotovo svi ti prebjezi ne bi bili izabrani u Sabor ni na čijoj listi. Stoga će oni podržavati vlast zbog sebe, ne nužno zbog Bandića.

Do kraja godine slijede nam i izbori za predsjednika (predsjednicu) RH. Kolinda Grabar-Kitarović se čini kao sigurni kandidat HDZ-a, no priča se o mogućnosti da u utrku krene i Zoran Milanović?

- Očekivano je da će Grabar-Kitarović biti kandidat HDZ-a. Međutim, još se ne zna tko će joj se suprotstaviti iz oporbe, koja je heterogena i, za sada nije izgledno da će iznjedriti zajedničkog i istovremeno jakog i respektabilnog predsjedničkog protukandidata. Vrlo je vjerojatno da će biti više kandidata, što će fragmentirati glasove i u konačnici pogodovati aktualnoj predsjednici. Ako se Milanović odluči kandidirati, nije realno očekivati da bi ga oporba unisono podržala, a pitanje je bi li imao ozbiljne šanse među biračima, s obzirom na njegove prethodne političke rezultate. Njegova kandidatura prije bi potpomogla zbijanju redova oko Grabar-Kitarović, nego što bi motivirala one koji su protiv nje.