Još je jedna godina na izmaku, a kada je u pitanju hrvatski nogomet 2018., ostat će upamćena kao najbolja u povijesti. Naravno, u prvom je planu čudesni uspjeh i osvajanje drugog mjesta naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. To je najveći, ali ne i jedini uspjeh hrvatskog nogometa u godini koja polako odlazi.

Svoj doprinos dobroj slici dale su i mlađe nacionalne selekcije. Reprezentacija U-21 izborila je plasman na Europsko prvenstvo nakon 14 godina, a reprezentacije U-19 i U-17 izborile su plasman u elitno kolo kvalifikacijcija, pa ih samo jedan korak dijeli od plasmana na završne turnire kontinentalne smotre. Na klupskom planu europsko ljeto isprva nije izgledalo bajno - Osijek, Rijeka i Hajduk rano su završili svoje nastupe. No, zato je dojam značajno popravio Dinamo koji je pod vodstvom Osječanina Nenada Bjelice ušao u skupine Europske lige i igrao sjajno te kao pobjednik grupe izborio europsko proljeće nakon 38 godina. "Modri" su igrali toliko dobro da su naš nacionalni koeficjent dogurali na rub 15. mjesta koje donosi pet predstavnika (dva u kvalifikacijama za Ligu prvaka i tri u kvalifikacijama za Europsku ligu).

A reprezentacija je uvijek bila i bit će ponos nacije. Istina, posljednjih godina nad njom je lebdio duh Zdravka Mamića, što je prilično pokvarilo odnos i ozračje prema selekciji, ali koliku pripadnost ljudi u Hrvatskoj i dijaspori osjećaju za Vatrene najbolje se vidjelo tijekom ruske lude kampanje. Nije mnogo trebalo da "kockice" zalude i preplave svijet. Podvigu naše reprezentacije nisu se veselili samo Hrvati, nego i dobar dio svijeta koji je uvijek volio sladunjave priče o maloj i nesalomljivoj naciji koja se prkosno "unosi u facu" nogometnim silama. U tih 30-ak ruskih dana Lijepa Naša doslovce je bila u transu. Ljudi su radili u "kockicama", ili uopće nisu radili kada je igrala reprezentacija. Trgovine su se zbog toga ranije zatvarale, jer su svi bili ispred velikih ili malih ekrana. Netko bi rekao - totalna ludnica. No, Hrvatska je otišla i korak dalje. Prava i stvarno totalna ludnica nastupila je kad su naši reprezentativci stupili na hrvatsko tlo nakon povratka iz ruskih stepa. Dočekalo ih je pola millijuna ljudi, od zračne luke do Trga bana Jelačića putovali su satima i satima. Sve to samo govori kakav su uspjeh postigli na tom world cupu i koliki je on značaj imao za običnog hrvatskog čovjeka. U konačnici, bez cijelog tog navijačkog ludila priča ne bi ni izbliza bila tako jaka. Mislili smo kako nakon 1998. i osvajanja bronce na SP-u nećemo više nikada doživjeti nešto slično, pa zato neću sada reći kako će Rusija biti posljednje takvo iskustvo. Jednostavno, dovoljno smo ludi da jednog dana učinimo i taj posljednji korak i postanemo svjetski prvaci. Svijet se pita kako je to moguće? Vrlo jednostavno. Imamo čudesan spoj talenta i naglašenog patriotizma. Kult hrvatske nogometne reprezentacije jasno je izgrađen kada smo bili mlada država i održao se do danas, a prenosit će se i na generacije koje dolaze. To je formula našeg uspjeha. Na koncu, potvrda je stigla u obliku U-21 reprezentacije. To je nova odlična priča HR nogometa. Generacija koja strašno mnogo obećava i bit će sposobna naslijediti junake s "ruskog fronta". Imaju definitivno sve i zato im se mora omogućiti da na Euru odigraju u najjačem mogućem sastavu i izbore plasman na OI-ju u Tokyu 2020. godine. Neka pokažu svijetu tko dolazi na scenu.

Hrvatska nogometna fasada sva je blještava i pompozna. Međutim, iza nje se kriju brojni financijski i organizacijski problemi koji sustavno uništavaju domaći nogomet. Naravno, u trenucima euforije nakon SP-a pričalo se svašta, ali uglavnom su govornici promašivali temu. Uglavnom se pričalo o gradnji nacionalnog stadiona. Što će nam taj vrag? Važnije bi bilo sagraditi nacionalni kamp, a reprezentaciju ostaviti tamo gdje pripada - cijeloj Hrvatskoj. Osim toga, postoje daleko važnija pitanja, a ključno je financiranje sporta. Taj je zakon, valjda, pisan još za "prvobitne" zajednice i treba ga hitno mijenjati, jer destimulira ulaganja u sport.

Država bi na taj način sebi i lokalnim samoupravama skinula golem teret s leđa, jer sport više ne bi toliko naslonjen na razne proračune, nego bi spas mogao potražiti u privatnom sektoru. Time bi se, bar u nogometu, riješio veliki dio problema financiranja, a samim time i oživljavanja nekih važnih centara koji su posrnuli, poput Zadra, Šibenika, Slavonskog Broda, Vinkovaca... HNS na tom planu ne može napraviti mnogo, ali zato može žestoko lobirati za promjenu Zakona kada je porezna politika u pitanju. Pokazala je kuća nogometa volju za pomaganjem, jer je svima koji su to željeli u prvoligaškom društvu obnovila travnjake, što je golem korak naprijed. Na tome ne bi trebalo stati nego s obnovom terena valja nastaviti. Nadalje, kako je moguće da u zemlji s toliko nogometnih uspjeha tribine u domaćoj ligi zjape prazne? Neki vrag tu ne valja. Je li opet zakonski problem? Ne možemo a ne pitati se da li možda policija nesposobnost kažnjavanja ozbiljnih prijestupnika pokriva vrlo strogom, često i nepotrebnom prevencijom kojom se zapravo maltretiraju pravi navijači i ljubitelji nogometa. Nadalje, treba li u HNL-u biti dopuštena kvota od osam stranaca izvan EU-a po klubu. To je pravilo poput pucanja samom sebi u koljeno.

Režemo granu na kojoj sjedimo, jer baš je domaća liga uvijek bila izvor na kojem su stasavale snage za reprezentaciju. Mnogo je ozbiljnih pitanja koja nikada nisu razmatrana na pravi način, pa gradnja nacionalnog stadiona može biti sve samo ne prioritet. Prvo je nužno na pravi način urediti taj nesretni HNL, jer iz njega izlazi mnogo dobrih stvari samo zahvaljujući fanatizmu i entuzijazmu ljudi i trenera koji rade u klubovima i funkcioniraju u nemogućim uvjetima. Posao HNS-a trebao bi biti da im olakša život, a ne da uživa u lovorikama uspjeha u Rusiji. Zato je godina na rezultatskom planu bila sjajna, a i na organzacijskom je nešto malo mrdnulo. Malo, ali i to je mnogo više nego što se učinilo od osamostaljenja.