Svakog prosinca ista gnjavaža, jer takva je tradicija na koju smo vas naviknuli. Godišnje inventure najboljih - albuma, serija, filmova. No za razliku od prošlih godina, kada mi je izbor najboljih, ili da budem precizniji, najdražih serija iz godišnje produkcije činio zadovoljstvo, proteklih nekoliko tjedana sastavljanje prve liste ove godine bio je popriličan napor. A razloga je mnogo. Većina serija koje sam pogledao, ili im bar dao šansu, uglavnom su me ugnjavile jer su bile beskrajno dosadne. Uzet ću kao primjer humorističnu seriju “Kampiranje”. Ta osmodijelna poluideja krene odlično, čak i izvanredno, posebice ako vam je, poput meni, Jennifer Garner cijelu karijeru ostavljala dojam control freaka. Dakle, autoricama se sve posložilo, gospođa Garner, koja u seriji izgleda kao da je prošla trening za ulogu u novom nastavku filma “300”, s oduševljenjem prihvaća šale na svoj račun jer prvih nekoliko epizoda imao sam osjećaj kako su Lena Dunham i Jenni Konner pri stvaranju lika Kathryn McSorley-Jodell imale baš nju za uzor. A onda nakon samo dva sata, možda i ranije, stvari izmaknu kontroli, radnja krene prema glupom i vulgarnom te sav početni šarm nestane. Zašto niste snimili film?

Tijekom ovih nekoliko tjedana bavio sam se i mišlju da složim ljestvicu najprecjenjenijih naslova. Poput recimo “Maniaca”, “Sluškinjine priče”, “Westworlda”, “Oštrih predmeta”, “Nesigurne”, “Ozarka”... ali shvatio sam kako je popis predugačak. No, nije sve bilo tako beznadno. Ovih petnaest naslova koje vam predstavljamo dokaz su kako, unatoč očiglednom zamoru materijala i prevelikom novcu koji se slijeva u TV industriju, a koji diktira što i kako će se snimati, još uvijek postoje biseri zbog kojih vrijedi utrošiti slobodno vrijeme pred malim ekranima.n

Oni su mladi i zgodni. Njihove namjere su svakih deset minuta drukčije, pa je najbolje ne voditi previše računa o scenariju koji je pretrpan suludim idejama. Već petu sezonu zaredom ekipa serije “The 100” ima samo jedan cilj, a to je zabaviti gledatelje koji još uvijek nisu odustali od priče koja je toliko razigrana da se ne možemo odvojiti od malih ekrana. Ako se želite opustiti i gledati seriju koja ne želi ni u jednom trenutku biti pretenciozna, jedna od najboljih odluka koju su scenaristi mogli donijeti negdje tijekom druge sezone, onda su “Avanture Clarke, Bellamyja, Octavije i društva” idealna razbibriga za vas. Činjenica da ste možda propustili četiri prijašnje sezone neće vas ometati da se samo uključite u bilo koju epizodu pete sezone i jednostavno uživate.

Jim Carrey glumi Jeffa iliti gospodina Picklesa, ikonu dječje televizije, uzora dobrote i mudrosti za povodljive mlade umove Amerike i roditelje koji su odrasli s njim – no također je i brend vrijedan milijune dolara. Ali kad se obitelj ove obožavane osobnosti – supruga, dva sina, sestra i otac – počne raspadati, Jeff otkriva da ga nikakva bajka, priča ni lutka neće izvesti iz krize koja napreduje brže nego što se on stiže snaći. Neshvatljivo uznemirujuća privlačnost serijala, koji je osmislio Dave Holstein, a svojim redateljskim doskočicama obogatio Michel Gondry, gledatelja ostavlja vrlo često u raskoraku između brutalnosti i nevinosti na licu, očima i djelima Jima Carreyja. Serija tijekom koje ćete se gorko smijati ili sretno plakati.

Već sama premisa serije, autora Davida Kajganicha, snimljene prema knjizi Dana Simmonsa o Kraljevskoj pomorskoj ekspediciji koja je nestala u opasnoj potrazi za arktičkim Sjeverozapadnim prolazom, a čiji su ostatci pronađeni 175 godina poslije na Arktiku, ledi krv u žilama. No to je samo vrh sante strave i užasa kojemu ćete svjedočiti ako se upustite u serijal koji je producirao Ridley Scott. Ako ste ljubitelj horora, vjerujem kako imate problema s pronalaskom dobre serije koja nije za tinejdžere, ili pak nije užasno snobovska poput “Američke horor priče”. Stoga, ne tražite dalje. Jedini nedostatak je što traje samo deset epizoda, no ako pogledate cijeli serijal, siguran sam kako ćete nakon njega zavapiti za serijama poput “Mlađa”, “Mladi i gladni” ili “Južnjačko srce”.

Nisam bio siguran želim li tajnu o seriji “Nasljeđe” podijeliti s vama. Naime, prvih nekoliko epizoda u čudu sam gledao cijeli ansambl koji je fantastično odglumio ljigavo bogate bijele Amerikance, koji su, budimo iskreni, preodvratni u tom svojemu nemilosrdnom svijetu razvratnosti i prekomjernog licemjerstva. A onda, u jednom sam trenu shvatio kako bi ju trebao gledati kao komediju i nakon toga sve je sjelo na svoje mjesto. S nestrpljenjem sam očekivao povampirenog voajera i s dječjom se radošću veselio svim pakostima i gadostima koje su jedni drugima spremali pa sam ju odgledao u dahu. A vjerujem kako će i vama priča o moćnom magnatu, njegovoj bezobzirnoj i razmaženoj velikoj djeci biti jednako zabavna kao i meni. Jer i bogati plaču, samo što su njihove suze od zlata.

U prve tri sezone “Narcosa” Netflix je završio svoju priču o kolumbijskim narkokartelima. U novoj, četvrtoj sezoni, radnja je preseljena u Meksiko te istražuje podrijetlo i rađanje modernog meksičkog rata oko droge, vraćajući se njegovim korijenima - nastanku jednog od najjačih kartela u Guadalajari 80-ih. Senzacionalistički opasna, zavodljivo uzbudljiva i povremeno ekstremno brutalna, “Narcos: Mexico” prepuna je živopisnih i kompleksnih likova koji žive na dnu ili vrhu - ovisno o tome kako želite shvatiti upozorenja autora - koji manipuliraju svijetom oko sebe, ali i nama pred malim ekranima - jer siguran sam kako se nećete moći odvojiti od televizora, ili bilo kojeg drugog kućnog ekrana, sve dok ne odgledate svih deset epizoda. Čak i ako se nakon nje ne budete mogli pogledati u ogledalo bez grižnje savjesti.

Crnohumorna serija o depresivnom plaćenom ubojici (Bill Hader) koji doživi prosvjetljenje u karijeri kad otkrije opojni svijet kazališne glume u L. A.-u. Hader, koji je godinama bio jedan od najsmješnijih ljudi koji su kročili Saturday Night Liveom, zajedno s Alecom Bergom, stvorio je urnebesni serijal koji opasno hoda na granici između suludog i čudnog. Miješajući brutalnosti koje nosi posao plaćenog ubojice sa sanjarskim i licemjernim likovima iz svijeta glume, serijal povremeno ostavlja gorki okus u ustima. No glumački ansambl kojim se Hader okružio, a koji predvodi maestralni Henry Winkler i Stephen Root, toliko je dojmljiv da ćete zanemariti sve propuste koje su autori, možda čak i namjerno, ubacili u seriju. Stoga ne čudi da su Hader i Winkler osvojili Emmyja za svoje urnebesno smiješne, ali i podjednako uznemirujuće role.

U trećoj epizodi serijala, koji je snimljen prema romanu Johna le Carréa, a režirao ga je korejski velemajstor stila i jedan od najhvaljenijih ljudi u kinematografiji u posljednja dva desetljeća, Chan-wook Park, palestinski terorist izgovara rečenicu: “Kada sam prvi put stigao u Europu, znaš li što me je najviše iznenadilo? Nikoga nije briga. Nikoga nije briga.’’ Upravo ta rečenica možda najbolje oslikava nedostatak suosjećanja koje kao vrsta nosimo u sebi, a čime se taj serijal, među ostalim, i bavi. Prekrasno snimljena, raskošno producirana s odličnom glumačkom ekipom koju predvodi buduća kraljica velikog ekrana Florence Pugh, “Little Drummer Girl” serija je koja se gleda otvorenog uma i očiju jer je prepuna kadrova od kojih zastaje dah. Nekada zbog ljepote, a vrlo često zbog ružnoće, koje se izmjenjuju iz sekunde u sekundu.

Degutantno beskompromisna i nadnaravno briljantna nova serija, iz glave Davida Simona i Georgea Pelecanosa, teško je štivo. Međutim u tom nepreglednom moru golih grudi, stražnjica i penisa, priča je o procvatu pornoindustrije, koja je u njihovu serijalu metafora za kapitalizam, no “Kronike Times Squarea” mnogo su više od toga. Ja na nju gledam kao na ep o propasti civilizacije, napisan s mnoštvo šarma i humora, no zbog kojega vam opori okus u ustima ne prolazi satima nakon što odgledate epizodu, bez obzira na to koliko viskija popili i pravili se da će sve biti u redu. A najveća genijalnost autorskog dvojca jest činjenica kako je ovo ujedno i serija koja se bavi feminizmom, socijalnim i rasnim problemima na toliko razina da sam siguran da će vas njezina spora i opora radnja natjerati da gledate nešto drugo. Manje stresno za vaš želudac.

Preciznost kojom se stvara serija iz pera Vincea Gilligana i Petera Goulda iznimno je dojmljiva. Posebno je fascinantna činjenica da je serija, čija je radnja zapravo ‘’dosadna’’, zahvaljujući detaljnom dramskom scenariju, majstorskoj režiji i vrhunskoj glumi izišla iz sjene svojeg starijeg rođaka “Breaking Bad” i postala jedna od najboljih TV drama 21. stoljeća. Emocionalna drama i misteriji koji okružuju likove u seriji i egzistencijalne dvojbe svih njih samo su dodatni šarm velemajstorskog djela autorskog dvojca koji već sada ulazi u prvu ligu kada je u pitanju razvoj ili raspad ljudskih osobnosti na malim ekranima. Bob Odenkirk i Rhea Seehorn odradili su ovu sezonu maestralno, neprestano nas potičući da preispitujemo njihovu vezu i odluke koje donose, a Giancarlo Esposito još je jednom pokazao zašto je jedan od najvećih karakternih glumaca svih vremena.

Najbolja je stvar vezana uz “The End of the F***ing World”, seriji temeljenoj na stripu Chucka Forsmana, a čiji je autor Charlie Covell, ta što ju je teško opisati. Smiješna je i simpatična, ali i nasilna i romantična. Glavni likovi podjednako su zastrašujući i suosjećajni; u jednom trenutku su uplašena djeca, u drugom odgovorne odrasle osobe. Gledajući seriju, malo ćete ih osuđivati i nadati se da će ih stići ruka pravde, a malo navijati za njih da pobjegnu daleko od svih problema s kojima se nose, vlastitim traumama i nastave biti jebeno čudni u novim epizodama. Serija ne govori samo o borbi i strasti nego i o tome kako nas zbližavanje s drugom osobom može učiniti osobom kakvom smo željeli postati. James (Alex Lawther) i Alyssa (Jessica Barden) imaju nevjerojatnu ljubavnu priču, ali svejedno ljubavnu. (A.A.)

Omiljeno čedo SyFy-a, autora Marka Fergusa i Hawka Ostbya, nastalo prema romanima s potpisom Jamesa S. A. Coreyja, “The Expanse”, za razliku od mitskih SF space-opera (Zvjezdanih staza, Zvjezdanih ratova), mnogo je bliži realnosti, objektivno moguć slijed događaja u bliskoj budućnosti jer čovjek je već bio na Mjesecu, a uskoro će i na Mars, pa i dalje, što nije puka fantastika, nego znanstveno moguće izvedena misija. U tri sezone ovo je postao ozbiljan serijal snažnog narativnog, intelektualnog, emocionalnog i svakog drugog naboja. Nešto iz Expansea već je i danas ovdje, oko nas i u nama, pa dva stoljeća udaljena utopija i nije nešto što se čini kao neutemeljena znanstvenofantastična maštarija dvojice nabrijanih gejmera i SF fanova. Obvezno štivo čak i za one koji nisu fanovi SF žanra.

Znate onu staru kako je stvarnost čudnija od fikcije. Priča o kontroverznom indijskom guruu Bhagwanu Shreeu Rajneeshu i njegovu kultu koji je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća sagradio grad u Oregonu i kompletnom cirkusu - jer nemam drugu riječ - koji je pratio ovaj slučaj, jednostavno je morao biti snimljen kao dokumentarac. Maclain i Chapman Way u šest epizoda rasvjetljavaju slučaj koji je šokirao Ameriku uz pomoć brojnih sugovornika - a koji su bili dijelom tog skandala - s tolikom pedantnošću da nećete stići udahnuti, a kamoli pojesti kokice koje ste pripremili. Ambiciozna priča o fanatičnom idealizmu i uznemirujućem zanosu koji može promijeniti svijet, radikalizmu, američkom viđenju demokracije te sukobu religijskih uvjerenja starog i novog te o jednoj dominantnoj figuri, ženi koja je zapravo vodila cijeli kult.

Temeljena na novelama Lukea Jenningsa, “Ubijanje Eve” prati Villanelle (Jodie Comer), psihopatsku plaćenu ubojicu, te Eve (Sandra Oh), ženu koja je dobila zadatak da ju pronađe i uhvati. Eve je pametna operativka sigurnosne službe kojoj je dosadno i čiji uredski posao ne ispunjava njezina maštanja o bivanju špijunkom. Villanelle je otmjena, talentirana ubojica koja voli luksuz koji joj njezin nasilni posao pruža. Te dvije izrazito inteligentne žene, podjednako opsjednute jedna drugom, izravno se sukobljavaju u epskoj igri mačke i miša. “Killing Eve” ne samo da je najbolja nova serija u 2018. godini nego je i jedna od najboljih serija u posljednjih nekoliko godina. Jedini razlog zbog kojega nije na vrhu ove ljestvice jest činjenica kako nam njezini likovi još uvijek nisu u velikoj mjeri prirasli srcu, a mi se nismo ohrabrili pogledati ju iznova. Nakon dugo, dugo godina žene su napokon dobile lik - Villanelle - koja će ih naučiti sasvim krivoj lekciji o jednakosti. Samodopadna, ohola i isforsirano brutalna, Comerin je lik nešto poput ženske verzije Waltera Whitea.

Druga sezona “Atlante”, koja se zove i ‘’Sezona pljački’’, zlobno je smiješna, ali ujedno i neopisivo lijepa antologija američkih horor-priča. Donald Glover, autor serijala, svojevrsni je pandan braći Grimm, skupljač bajki, narodnih običaja, basni i mitova američkog juga na početku 21. stoljeća. ‘’Atlanta’’ je svojom prvom sezonom unijela svježinu na neinventivnu američku televiziju, posebice kada su u pitanju humoristične serije, a Gloverov humor koji se provlači serijalom eksperimentalan je, mogao bih pretjerati pa reći originalan, jer ni jednog trenutka ne postaje uobičajen. No druga sezona je različita, toliko neobično uznemirujuća da će vas ostaviti bez daha. Glover svoje likove stavlja u nadrealno neobične situacije tražeći od gledatelja da preispitaju vlastita stajališta oko svega, no ako samo na sekundu zastanete i pokušate se sjetiti svojih životnih priča, siguran sam kako ćete i u vlastitu sjećanju pronaći mnoštvo zastrašujućih trenutaka koje ste s razlogom zaboravili, odnosno smjestili u amigdalu, u nadi da više nikada neće izići na površinu.

Animirana tragikomedija o sebičnom, egoističnom glumcu koji se bori s ovisnošću, ožiljcima iz djetinjstva, vlastitom narcisoidnošću i čije mentalno zdravlje opasno ugrožava sve koji se nalaze u njegovoj orbiti, a koji je ujedno i antropomorfni konj, postala je tijekom svojih pet godina unikatna meditacija o slavi, boli, ljudskim odnosima i pop-kulturnom trenutku u kojemu smo se zatekli. Nevjerojatno ambiciozna, posebice kada je u pitanju narativna kompleksnost jer dok smo u trećoj sezoni imali cijelu jednu “nijemu” epizodu, u ovoj nam je kreator Raphael Bob-Waksberg podario epizodu u kojoj glavni lik ima monolog punih dvadeset i kusur minuta. Točnije, drži govor na pogrebu vlastite majke, koji je nešto najpotresnije što sam imao priliku svjedočiti na malim ekranima - ikada dosad. A svjedočio sam tijekom svoja četiri desetljeća dvama prekidima Rachel i Rossa, oproštaju M.A.S.H.-a, četvrtoj sezoni “Žice”, prvih deset minuta “Rectifya”, svakoj smrti u “Scrubsima”, Crvenom vjenčanju u “Igri prijestolja” i finalu “Dva metra pod zemljom”. Pametna, ironična, dirljiva, promišljena, nezaustavljiva kada nemilosrdno krene secirati moderno društvo i našu bolesnu želju za poistovjećivanjem sa slavnima da ćete ju poželjeti gledati iznova i iznova. A ja ću za kraj samo dodati kako sam neizmjerno sretan što sam suvremenik BoJacka Horsemana.