Kapetan Osijeka Mile Škorić u susretu protiv Velike Gorice ušao je u birano društvo bijelo-plavih, točnije postao je član “kluba 200” po broju nastupa. Samo je šest igrača prije njega postalo dio tog odabranog društva, a nedodirljiv će dugo, možda i zauvijek, ostati neuništivi Bakir Beširević koji je bijelo-plavi dres odijevao čak 327 puta.

Međutim, malo je životnih i igračkih priča poput ove Mileta Škorića. Karijeru je gradio na najteži mogući način. Iskušao je neravan put od talenta koji obećava do potpune anonimnosti i povratka pod svjetla reflektora. On i samo on zna koliko je to bilo teško. Borio se sa svim i svačim tijekom karijere, ali je u svim tim borbama izašao kao pobjednik i danas je izrastao ne samo u odličnog nogometaša već i istinskog vođu NK-a Osijek pa s ponosom i posve zasluženo na teren izlazi prvi s kapetanskom trakom oko ruke.

Iako je nedavno ustvrdio kako je njegova prirodna pozicija baš stoperska na kojoj pruža odlične partije, u dresu Osijeka počeo je kao veznjak. Još dok je bio golobradi tinejdžer priliku mu je dao stari trenerski vuk Ilija Lončarević. Mile je debitirao 22. ožujka 2008. u Zadru s nepunih 17 godina (rođen je 19. lipnja 1991.). U sljedeće tri sezone skupio je 29 prvoligaških utakmica. Možda izgleda malo, ali treba znati kako je u to vrijeme tek skupljao prva prvoligaška iskustva. U to je vrijeme imao problema tjelesne prirode. Brzo se umarao, nije se baš mogao pohvaliti jakim plućima. Sjećamo se ljetnih priprema u Mariboru, ako se ne varamo u lipnju 2010. Sjedio je utučeno u hodniku hotela nakon jedne prijateljske utakmice i sam sebe pitao: “Koji mi je vrag?” Razmišljao je o svom nastupu, zapravo više o nedostaku “kisika” s kojim se borio u toj utakmici. Ipak, kasnije te godne u listopadu je zabio svoj prvoligaški prvijenac na Kantridi u onoj opjevanoj pobjedi bijelo-plavih sa 5:1. Mile je bio taj koji je “zakucao” posljednji čavao u Rijekin lijes te večeri. No, bila je to posljednja sezona u njegovu prvom opusu u dresu Osijeka. U ljeto 2011. otišao je iz Gradskog vrta. Prvo je, navodno, probao u Češkoj ili Slovačkoj pa nije prošao. Opet zbog fizike. Vratio se u Hrvatsku i pristupio Gorici (igrom slučaja protiv bivšeg kluba odigrao 200. utakmicu za Osijek, nap.a.) za koju je odigrao jednu sezonu, a onda je prešao u zagrebački HAŠK. I to je, pokazat će se kasnije, bila ključna prekretnica u njegovoj karijeri. Tamo je zaigrao stopera, primijetio ga je nekadašnji igrač Osijeka Dragan Vukoja i skrenuo na to pozornost ljudima iz Gradskog vrta. Tog ljeta 2013. godine u osječkom prvoligašu trajalo je pregrupiranje. Kronični financijski problemi mučili su klub. Prije nego što se vratio, Mile je zamalo završio u Istri 1961. Već je došao tamo, ali pet dana s njim nitko iz kluba nije progovorio ni riječ pa se spakirao i vratio kući. Tadašnji trener Tomislav Steinbrückner dao mu je ulogu stopera. Nije to izgledalo baš bajno, ali ga je trpio i to se pokazalo dobrim, istina ne za Steinbrücknera, koji je rano te sezone podnio ostavku, već dugoročno za klub.

U vremenu koje je uslijedilo bio je standardni prvotimac, ali su ga počeli mučiti zdravstveni problemi koji nisu bili vezani uz sportske ozljede. Mučio ga je krvožilni sustav, a u jednom se trenutku čak sumnjalo i na srce. Zbog toga je propustio cijele ljetne pripreme 2015. godine. Izliječio se, a danas je jasno kako ga je taj problem gotovo sigurno sputavao u početnom stadiju karijere. Naime, danas se na terenu uopće ne vide nikakvi znakovi tjelesnih manjkavosti. Igra Mile “sto na sat” i baš nosi Osijek. Posebna je i njegova povezanost s trenerom Zoranom Zekićem. Čim je preuzeo trenersku palicu u rujnu 2015., Zoran Zekić je Škorića odmah, onako svježe oporavljenog i ne optimalno spremnog, postavio u momčad. Igrao je Mile u Zekićevu mandatu baš svuda. Stvarno nije još samo stao na vrata. Iako ni za to nije kasno. Zekić nije želio ni čuti bez njega slagati momčad, a malo-pomalo Škorić se profilirao kao odličan stoper. U vrijeme Ante Čačića zaigrao je i za hrvatsku reprezentaciju, a, iskreno, ne bi ni aktualnog izbornika Zlatka Dalića “ubilo” ako bi pogledao kako igra Osijekov kapetan. U životnoj je formi, sazrio je na svim razinama i doista ga je užitak gledati jer sve to kod njega izgleda tako lagano. Ima baš sve što se od modernog srednjeg braniča traži. Sposoban je voditi igru, što je danas sve češći slučaj u nogometu, sposoban je zabiti, a ako treba i sam držati obranu. Težak je bio njegov put prema vrhu, ali zato i je - prava priča. I zato Mile može i mora uživati u svom “momentumu”. Vrhunac bi bio jedan dobar inozemni transfer kojim bi riješio egzistenciju, ali kakav već jest skroman, nedavno je izjavio kako ne bi imao ništa protiv kada bi do kraja karijere ostao u Osijeku. Rijetki su takvi igrači u svijetu koji nas okružuje, ali takvo razmišljanje samo potvrđuje njegovu ljudsku veličinu. Veličinu čovjeka kojeg život nije mazio, ali je svejedno uspio. Čestitke, kapetane...