Vijest da američki trubač Roy Hargrove (1969.- 2018.) nije više među nama prenijeli su svi svjetski mediji koji drže do sebe. Ako ni po čemu drugome, Hargrove je među novinskim urednicima koji danas odlučuju što će sutra izaći u novinama doživljen kao generacijski suputnik, netko tko je sasvim dobro svirao jazz u doba kada smo svi bili puno mlađi.

Ne može se reći da nije bio miljenik medija iako puno manje nego proslavljeni i nešto stariji Wynton Marsalis koji je predvodio naraštaj “mladih lavova”. Naime, tako su nazivani mladi glazbeni entuzijasti koji su, ako ne svojom inventivnošću onda svakako svojom energijom, pridonijeli tome da se o jazzu ponovno priča i, naravno, da se ta glazba ponovno sluša među onima koji su praktički odrasli uz rock and roll, u potpunom neznanju što je to bebop. Upravo to i jest Hargroveova zasluga iako daleko da njegovi albumi ne čuvaju i danas nešto od šarma koji su imali devedesetih kada smo ih rado kupovali u inozemstvu, slušali, presnimavali na kazete (uh, što bi na ovo rekli današnji dužebrižnici koji skrbe oko autorskih prava!) i razmjenjivali s prijateljima. Primjerice, album “The Vibe” i danas je krasan primjer jazza srednje struje, a ni danas neke veće mane nemaju ni njegovi uratci “The Tokyo Sessions”, “Parker’s Mood” i “With the Tenors of Our Time”. U njegovoj diskografiji posebno mjesto ima vrlo zanimljivi album “Habana” na kome se ovaj mladi trubač, krilničar i skladatelj okušao u žanru afrokubanskog jazza i svakako “Directions in Music: Live at Massey Hall” koji je snimio u društvu Herbieja Hancocka i Michaela Breckera. Svi relevantni nekrolozi koje smo pronašli na internetu ističu njegova dva Grammyja što je posve nevažan podatak, ali se njime maše čak i onda kada je riječ o jazzu, kreativnoj i intimističkoj glazbi koja je sama sebi nagrada bez obzira je li riječ o njezinom izvođaču ili slušatelju. No, da ne bude zabune, nismo susreli još ni jednog glazbenika čijem egu ne gode ovakva priznanja.Zanimljivo je njegovo prisjećanje iz djetinjstva koje govori o tome kako je želio svirati klarinet, ali je njegov otac imao novaca tek za polovni kornet kupljen u zalagaonici. Njegovu darovitost otkrio je već spomenuti Wynton Marsalis koji ga je došao poslušati u njegovoj srednjoj školi u Wacou u Teksasu i bio toliko oduševljen da ga je odmah pozvao da zajedno podijele pozornicu. Ono po čemu će mnogi pamtiti Hargrovea njegovi su lukrativni izleti u svijet neosoula, funka i hip hopa te suradnja s Erykah Badu, D’Angelom i Commonom, no to su bili tek epizodistički ekskursi u trivijalno i lako zaboravljivo. Zato je njegov odlazak medijima bio puno zanimljiviji nego primjerice njegovih puno poznatijih kolega sa znatno većim tragom u jazzu Hamieta Bluietta ili Sonnyja Fortunea koji su također nedavno preminuli. No, daleko od svjetala pozornice, Hargrove je bio ranjivi čovjek lošega zdravlja. Kako je službeno izviješteno, preminuo je zbog srčanog zastoja nastalog zbog komplikacija s radom bubrega. Posljednjih 13 godina život mu je bio nezamisliv bez odlaska na dijalizu. Taj životni izazov vidljiv je i u njegovoj diskografiji koja je iz godine u godinu bila sve slabija. Njegov posljednji uradak, gostovanje na albumu “The Time Is Now” Ramona Vallea tek je blijeda gaža čijim je berivima zacijelo pokriven jedan od posljednjih bolničkih troškova.Hargroveova stranica na Facebooku dirljivo je mjesto oproštaja mnogih poznatih koji su s njime surađivali. Nama se učinila simpatičnom poruka koju je na Twitteru ostavio njegov dugogodišnji kolega i prijatelj, kontrabasist Christian McBride: “Svirali smo brojne nastupe zajedno, putovali miljama i miljama zajedno, smijali i povremeno prepirali i ja ne bih mijenjao naš odnos nizašto na ovome svijetu. Budi blagoslovljen, Roye Hargrove.”