Zašto pisati o Iranu kad je oko nas, u bližem i daljem susjedstvu (BiH, Kosovo...) toliko drugih frustrirajućih napetosti koje remete mir i prijete novim sukobima, podjelama i dramama? Ako ste sebi možda postavili takvo pitanje, odgovor bi se mogao svesti na jednu rečenicu - Iran je ključan faktor (ne)stabilnosti u cijeloj regiji Bliskog istoka i Srednje Azije, a time posredno i važan faktor na širem prostoru sve do Balkana i našeg susjedstva. Ako tome još pridodamo prepucavanja između Irana i SAD-a, Trumpovu odluku da izađe iz Nuklearnog sporazuma s Iranom te ulogu Rusije, imamo posve dostatno razloga da Iranu posvetimo dva nastavka u Magazinu, našeg suradnika Darija Majetića, inače vrsnog poznavatelja iranskih prilika i neprilika, nakon što je tu zemlju pohodio u jednoj od svojih planinarskih pustolovina. Krenimo dakle u Iran, preko bliže i dalje povijesti, do sadašnjosti i aktualnih odnosa Irana i Amerike.(D.J.)

Kapetan Glenn R. Brindel u nevjerici je s komandnoga mosta fregate USS Stark raspoređene u redovnoj ophodnji nadzora Iračko-iranskog rata u Perzijskom zaljevu, u blizini Bahreina, gledao kako ravno prema njemu i posadi lete prvo jedna, a zatim i druga legendarna francuska protubrodska raketa Exocet AM-39.
Tog 17. svibnja 1987. projektile su lansirala dva iračka pilota i dva tehničara, na letačkoj dužnosti, iz preinačenog i kamufliranog francuskog poslovnog mlažnjaka Dassault Falcon 50. Prva raketa, koja je ispaljena s udaljenosti od 22 milje od broda, nije detonirala, ali je raketno gorivo izazvalo požar koji se brzo proširio usmrtivši dvadeset devet članova posade. Drugi Exocet ispaljen je s udaljenosti od 15 milja i detoniran je. Napravio je rupu promjera 4,6 metra s lijeve strane broda. Brod se nakrenuo i dva su se mornara utopila u moru, a još ih je šest podleglo ozljedama. Dvadeset ih je što teže, što lakše ranjeno.
Irački su piloti zatim prema planu letenja, prethodno prevarivši dvočlanu američku posadu u Alpha Scramblu, lovca presretača USN F-14 Tomcats, mirno prizemljili na vojni aerodrom Saddam u blizini Mosula. Prije toga nadopunili su gorivo na međunarodnom aerodromu Basra. Zbog solidno obavljenog zadatka Saddam Hussein sponzorirao je letačku posadu s trideset tisuća dolara i njemačkim Volkswagen Passatom B1 za svakog pilota.
Tog 17. svibnja 1987. neformalno je završio Iračko-iranski rat, a godinu dana poslije i formalno. Saddam Hussein, znajući što mu se sprema, izvlačio se na pilota i pomoćnike koji su američku fregatu zamijenili za iranski tanker u tzv. tankerskom ratu. Muljanje mu nije uspjelo. Nakon incidenta Amerika i Izrael kao potpora formalno ulaze u kombinaciju s Islamskom Republikom Iran. Sve je već prethodno s velikim ajatolahom Homeinijem 1985. utanačio američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert McFarlane. Kao zalog budućih primjerenih odnosa darovao mu je Bibliju s posvetom Ronalda Regana. Završila je tako prva postmoderna faza prekrajanja političkih sustava Bliskog istoka. Uslijedila je iranska dostava snimki kemijskog napada iračke vojske na kurdske civile u pokušajima da se uništi seoski način života u iračkom Kurdistanu. Bio je to dio vojne kampanje Anfal, kojom je upravljao Ali Hassan al-Majid, poznatiji kao "kemijski Ali". Naime, pokolj u Halabji ili Krvavi petak iranski obavještajci snimili su standardnim kamerama iz ruke i snimku dostavili preko novinara Guya Dinmoreua Financial Timesu. Poslije su se svi raspisali o tome.
U međuvremenu su Amerikanci vojnom opremom i dijelovima Irance opskrbljivali gotovo cijelo vrijeme Iračko-iranskog rata za Šat al-Arab. Akciju poznatu kao Irangate vodio je pukovnik marinaca Oliver North. Iranski dio posla hendlao je legendarni Hashemi Rafsanjani, nekadašnji mentor sadašnjeg predsjednika Rouhanija. Vojna roba je preko Izraela, oko pola svijeta, išla teretnim brodovima pod krivotvorenim otpremnicama i teretnicama i pod lažnim zastavama i fiktivnim tvrtkama. Sve je prodavano na sitno po pet, deset ili najviše dvadeset milijuna dolara po isporuci. Računa se da je tako prošlo vojne robe u vrijednosti oko 100 milijuna dolara. Tim se novcem punio fond koji je nadzirao Oliver North koji ga je distribuirao dalje u Nikaragvu kao pomoć Contrerasima u borbi protiv socijalističkih Sandinista. Jednim udarcem u borbi za vlast tada su ubijene dvije socijalističke stranke. Jedna na Bliskom istoku, druga u Južnoj Americi!


Bio je to početak kraja za stranku Ba‘at ("Arapska socijalistička ponovno rođena stranka"). Od tada do danas panarapski socijalizam i nacionalizam praktički više ne postoje. Ba‘atistički režim u Siriji preopterećen dugovima još se jedva drži na nogama. Irački ba‘atisti su u borbi za opstanak u suptilnom prijenosu vlasti pokušavali opstati sa Sadamovim rođakom kalifom Abu Bakirom el-Bagdadijem. Islamska država proglašena u Mosulu 2014. godine s Bagdadijem kao kalifom bila je zasnovana na mitu o njegovu kurejiškom podrijetlu (Muhamed potječe iz plemena Kurejšiti). Mit i politička kombinacija gradili su se u Tikritu odakle potječe Sadam Husein i većina njegovih ljudi iz plemena Bani al-Nasiri. Sva ta parareligija kratko je trajala i zaustavila se na nivou marketinškog trika.
Otpornim, vještijim i pouzdanim u bliskoistočnim preslagivanjima pokazao se šijitski religijski identitet i teokratska vlast etablirana u Iranu. Razlozi su višestruki i dubinski. Fundamentalna pramotivacija je u snažnoj vjeri i u kodu upisanoj kulturi mučeništva. Ona seže još u osvit islama. U doba političkog razilaženja Ali ibn Abi Taliba i Abu Barka u Najafu iz 632. godine i poslije mučeničke smrti iz zasjede Husejna ibn Alija u svetom gradu Karbali.
Inače, povod za legendarni Iračko-iranski rat bio je gnusni čin iračkih snaga sigurnosti koje su 1. travnja 1980. (na prvu obljetnicu Islamske Republike Iran) uhitile iračkog velikog ajatolaha Muhamada Bakira al-Sadra i njegovu sestru Bintu al-Hudu. Ajatolah je morao gledati dok su mu silovali i ubijali sestru. Nakon toga njemu su zapalili bradu i na kraju mu zakucali čavle u glavu. Od toga su se dana svi šijiti homogenizirali i strjelovitom brzinom proširio se Iračko-iranski rat. On je u geografskom smislu završio pat-pozicijom. Danas u političkom smislu šijiti vladaju gotovo najvažnijim arapskim gradovima: Bejrutom, Damaskom, Bagdadom, Sanom. Približila im se Manama i Doha. Iran je u svojim strateškim i taktičkim naporima nametnut kao bitan čimbenik političkih odnosa naftom i krvlju natopljenog Bliskog istoka. Trenutačno se na neki način nalazi u zenitu strateškog trijumfa. Bez njega se ne može lako riješiti ni jedno političko, društveno i kulturno pitanje na tom području. Od završetka rata krajem osamdesetih do danas, njegovo se stanovništvo utrostručilo, ekonomija nabujala, a politički sustav stabilizirao. Gotovo su sve pore društva pokrpane političkim šijitskim islamom. Šijitska se revolucija trideset godina širi u takozvanom Šijitskom polumjesecu (relativno uski, ali važan teritorij koji se proteže od Bejruta, preko Sirije i Iraka, do Irana i dijela Pakistana). Iranski su muslimani 90 % šijiti. Uzmemo li Perzijski zaljev kao cjelinu, zastupljeni su sa 70 %, a ako još proširimo teritorij, od Libanona do Pakistana, šijiti čine 50 % muslimana. Pet šijitskih vjerskih stranaka preuzelo je devet iračkih južnih provincija i Bagdad. Šijitske vjerske stranke dominiraju iračkom središnjom vlasti. Formirale su vladu i nadziru većinu važnih ministarstava. Još od 2003. godine Ministarstvo unutarnjih poslova je u njihovim rukama. Irački se policajci kadroviraju prema šijitskom ključu i obučavaju u Iranu. Iran kontrolira većinu vojnih formacija koje je stvorio SAD. Iranski i arapskošijitski kadrovi su u industriji nafte i plina koja je gotovo spojena u jednu cjelinu s Iranom. Slično se događa u Jemenu. Sa Sirijom se kombinira.

Kako je suočen sa stalnim napadima iznutra i izvana, američki predsjednik Donald Trump izabrao je upravo Islamsku Republiku Iran kao novi cilj za "skretanje pozornosti". Manipulativna tehnika politike uvijek proizvodi željeni efekt i ujedinjuje glasače oko nebitnoga. U svibnju ove godine Trump je jednostrano povukao SAD iz Nuklearnog sporazuma s Iranom iz 2015. godine nazivajući ga "truležom i raspadanjem". Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja sa službenim Teheranom u mandatu Baracka Obame dogovorili su predstavnici SAD-a, EU-a, Kine i Rusije.
Taj je njegov čin odraz unutarnjeg razračunavanje politika i političkih aktera u SAD-u i u Iranu. Ulog je za Ameriku minimalan. Ekonomska je budućnost Irana, a time i politička karijera poslijedoktoranda Sveučilišta Glasgow u Škotskoj, predsjednika Hassana Rouhanija, neizvjesna. Rouhani za svoje reforme i politiku detanta nema potpunu podršku vrhovnog vođe ajatolaha Ali Khameneija. Nakon prošlogodišnjih, inercijom predanih mu, predsjedničkih izbora Rouhani je izjavio: "Ovdje sam još jednom za Iran, islam, za slobodu i više stabilnosti u ovoj zemlji... Od danas, zaštita Nuklearnog sporazuma jedan je od mojih glavnih ciljeva na političkom i ekonomskom planu."
Twitter-objava predsjednika Trumpa: "Tko radi biznis s Iranom, ne radi biznis sa Sjedinjenim Državama", zaljuljala je Rouhanija, a razočarala dužnosnike Europske unije. Oni smatraju da Iran poštuje sporazum te da je njegovu provedbu u Iranu redovito provjeravala Međunarodna agencija za atomsku energiju. Iran se suglasio da tijekom sljedećih 15 godina ograniči zalihe obogaćenog urana koji se koristi kao gorivo za reaktore, ali i za proizvodnju bombi, kao i broj centrifuga za obogaćivanje urana tijekom idućih deset godina. Osim toga, složio se modificirati pogon za proizvodnju teške vode kako bi se onemogućila proizvodnja plutonija.
Sankcije koje je nametnuo EU zbog situacija vezanih uz poštovanje ljudskih prava u Iranu, podrške terorizmu i drugih razloga nisu dio Nuklearnog sporazuma i ostaju na snazi. Vijeće Europske unije 12. travnja 2018. produžilo je mjere ograničavanja do 13. travnja 2019., kao odgovor na slučajeve teškog kršenja ljudskih prava u Iranu. Te mjere obuhvaćaju zabranu putovanja i zamrzavanje imovine koje se odnose na 82 osobe i jedan subjekt te zabranu izvoza u Iran koja se odnosi na opremu koja bi se mogla upotrijebiti za unutarnju represiju i opremu za nadzor telekomunikacija. SAD s Iranom izravno ne trguju i gubitci mogu biti vrlo mali, za razliku od EU-a koji ima itekako lukrativne i perspektivne projekte u investicijama u Iranu.
Iran trenutačno izvozi oko dva milijuna barela nafte dnevno. Ukupna iranska proizvodnja plina iznosi 885 milijuna prostornih metara na dan, od toga 575 milijuna prostornih metara plina na polju Južni Fars. Na trumpovu zamolbu odavde se povukao francuski Total, a još godinu prije, nakon otmice 26 članova kraljevske obitelji, amortiziran je Katar s kojim Iran dijeli to najveće plinsko polje na svijetu. Europski uvoz iranske nafte i plina od velikog je značenja za ekonomsku stabilnost Europe i Irana koji je vrlo teško nadomjestiti iz drugih izvora. (Nastavak u idućem broju Magazina)