TvObzor
DIANA ROKO

Nakon razgovora sa sinom najbolje znam kako diše mlada publika
Objavljeno 20. srpnja, 2018.
Veseli me kad u ovoj sumornoj svakodnevici uspijemo pronaći neku pozitivnu priču, bilo da je riječ o uspjehu u gospodarstvu, dobroj turističkoj sezoni, ili priči o nekim dobrim, požrtvovnim ljudima

Dugogodišnja HRT-ova novinarka i urednica Diana Roko uživa u svom poslu i nakon desetljeća i pol rada na javnoj televiziji, u kojem je prošla uistinu raznolike formate, pa zbog toga i ne osjeća da je cijelo vrijeme provela na istom radnom mjestu. Posljednjih je pet godina vodila Regionalni dnevnik, a sada je u Dnevniku 3 na Prvom programu.


Više o svemu tome, svom novinarskom putu, donedavnom i aktulnom televizijskom angažmanu, otkrila nam je u razgovoru.

Igranje s kamerom


Na HRT-u radite već punih 15 godina. Sjećate li se kada ste shvatili da ćete se baviti novinarstvom? Pretpostavljamo da je i u vašem slučaju istina da je novinarstvo životni poziv, a ne posao.
- Novinarstvom sam se konačno zarazila još u srednjoj školi. Mislim da sam već u osnovnoj školi znala da ću raditi na televiziji. Naime, igrala sam se kamerom i snimala emisije u kojima su sugovornici bili moji roditelji, sestra i prijatelji.

Kako se danas osjećate nakon toliko mnogo vremena provedenih na istom radnom mjestu? Došli ste sa samo 23 godine...
- Iako sam na HRT-u takoreći odrasla, nemam osjećaj da radim isti posao. Bila sam dopisnica u HRT studiju Dubrovnik, nakon toga sam došla u Zagreb. Surađivala sam u svim emisijama, programima… Pratila i politiku, sport, zabavu. Radila sam gotovo sve, od Života uživo, Hrvatske uživo, preko Dnevnika, Otvorenog, do Plodova zemlje, Mora. Vodila sam godinama i Boje turizma. Uređivala sam Osmi kat, Jutarnje vijesti, vodila sam Studio 4 i posljednjih pet godina – Regionalni dnevnik. Sada sam u Dnevniku 3.

Vjerujemo da je teško opisati put vlastite karijere u nekoliko rečenica, no možete li se prisjetiti najvažnijih trenutaka?
- Teško je izdvojiti samo jedan trenutak. Ovo je dinamičan posao, svaki dan je novi dan. Ipak, jednu priču nikada neću zaboraviti. Pratila sam slučaj dubrovačkog kapetana Krista Laptala, pomorca koji je završio u zatvoru u Grčkoj, jer mu je na brodu pronađena droga. Na kraju je oslobođen, ali je, nažalost, preminuo prije točno tri godine.

Odgovornost prema publici


Koji je najdragocjeniji savjet koji ste dobili vezan uz posao?
- Jedan od omiljenih savjeta glasi: Imaš odgovornost prema ljudima koji su upalili televizor i slušaju što ti pričaš. Puštaju te u svoje domove, ti si im gost.

Danas ste urednica i voditeljica Dnevnika 3. Kakve teme najviše volite obrađivati?
- I dalje mislim da teme iz dopisništava zaslužuju mjesto u svim našim emisijama. Ljudi žele gledati što se događa u njihovom susjedstvu. Pokazalo se da je ljudima dosta visoke politike i da žele gledati priče iz svog susjedstva i svog kraja.

Regionalni dnevnik svojedobno ste vodili i uređivali s kolegama Renatom Kunićem i Damirom Smrtićem…
- Zanimljivo je da smo Damir Smrtić i ja djeca dopisništava. Smrtić je počeo u Čakovcu, a ja u Dubrovniku. U to vrijeme Renato Kunić nam je bio šef. Ne smije imati primjedbe na nas, on nas je učio (smijeh).

Koji su, prema vašem mišljenju, najveći problemi u regiji?
- Znamo gdje živimo. Ima mnogo problema, ali i lijepih priča koje su često nepravedno zanemarene. Uvijek ću radije gledati neki dobar gospodarski primjer, neku uspješnu malu tvrtku koja izvozi, neku obitelj koja se sama snašla u poduzetničkim vodama…

Užurbano i stresno


S kakvim vam se pričama i problemima ljudi javljaju? Prema kojem principu birate što ćete obraditi?
- Naši vrijedni dopisnici predlažu teme, snimaju priče i onda ih mi posložimo u emisijama. Uvijek idemo za tim da objavljujemo priče koje zanimaju naše gledatelje. Veseli me kad u ovoj sumornoj svakodnevici uspijemo pronaći neku pozitivnu priču. Bilo da je riječ o uspjehu u gospodarstvu, dobroj turističkoj sezoni ili priči o nekim dobrih, požrtvovnim ljudima. Lijepo je najaviti takve priče.

Kako izgleda vaša svakodnevica u redakciji, na kolegijima?
- Televizijska redakcija je baš kao i svaka novinarska redakcija. Užurbano je, stresno, informacije pristižu sa svih strana. Ali ne bih sad uzdizala naš posao u nebesa. Volim reći da je novinarstvo posao kao i svaki drugi. Samo za razliku od većine drugih, posao je bez radnog vremena.

Kako usklađujete majčinstvo i posao?
- Imam devetogodišnjeg sina Miha koji raste uz roditelje novinare, i već sada iskazuje svoje mišljenje o temama koje obrađujemo. Nakon razgovora s njim najbolje znam kako diše mlada publika, što je dosadno, a što zanimljivo. Jako je dobar televizijski kritičar. Vrijeme s Mihom najviše volim provoditi u parku, na izletima, u nekim našim malim ritualima. Vrijeme brzo prolazi, uskoro će biti tinejdžer koji će bježati od mene. Treba iskoristiti vrijeme dok sam mu još zabavna.
Razgovarao: Adrian ANDREJEK
INTERVJU
Novinarstvom sam se konačno zarazila još u srednjoj školi, mislim da sam već u osnovnoj školi znala da ću raditi na televiziji
BARKA, SUNCE, MORE
Kako najradije provodite slobodno vrijeme? Godišnji odmor?

- Barka, sunce, more - tako najradije punim baterije. Našla sam zamjenu u planinama. Osim dobre knjige i kazališne predstave, obožavam i izlaske s prijateljima. To mi je, uz jogu, najbolja relaksacija nakon radnog tjedna.