S Exitovim se gostovanjem nastavio niz intimističkih predstava. ‘‘Dvoje‘‘ Jima Cartwrighta u režiji Matka Raguža oda je engleskoj tradiciji odlaska u pub, ali i upozoravanje na paralelne usamljenosti bračnoga para, praznine koje je u njihov odnos udubio život. Sam je autor prošao put od rodnoga Boltona na sjeverozapadu Engleske do londonskoga zvjezdanog statusa. Danas su njegove drame prevedene na više od trideset pet jezika. Ova duodrama pripada njegovu opusu iz osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je pisao nepredvidljive, poetske, bezobrazne drame tipiziranih i općenitih naslova.
Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček tumače bračni par i sve njihove redovite mušterije u pubu. Utjelovljuju lica različitih društvenih statusa u malim monolozima i pokušavaju dramu učiniti uvjerljivijom nego što ona jest. Na sceni nalik na ‘‘Kafić Uzdravlje‘‘ uz zvukove saksofona (Jakša Jordes) ženska lica iznose različite oblike patništva – od skrbnice za nepokretnoga supruga, nesigurne djevojke, karikirano snažne žene do distancirane vlasnice, dok muški iznose različite oblike mačizma – od velikoga zavodnika, nasilnika, autoritarnog vlasnika te na kraju ranjiva, ostavljena djeteta.
Pritom su u tim brojnim i nerijetko monotonim izmjenama glumci najuvjerljiviji u komičnim rolama. Monotonija se javlja zbog nedostataka dramaturgije, tako da zapravo promatramo par isključivo u engleskome kontekstu, iako se u našim kvartovskim kafićima možda kriju još bolnije, usamljenije i uvjerljivije sudbine. U tom vremenskome odmaku nastanka same drame, koja je praizvedena prije gotovo trideset godina, promijenila se i narav druženja, o čemu svjedoči Cartwrightov nastavak ‘‘Dvoje, dio drugi‘‘ iz 2016. Tamo pak nije brak u krizi, nego pub.
‘‘Dvoje‘‘ ne postavljaju pitanja o tome tko smo i zašto smo takvi kakvi jesmo, nego slažu lica imaginarnoga puba zaokružena u dramski nimalo uvjerljivu osobnu i bračnu tragediju. Različite situacije su plošne i nedovoljno razrađene te se čini kao da je ta duboka tragičnost pomalo nasilno dopisana u svrhu zaokruženja piščeva mozaika. Malograđanština, tragične i tihe sudbine mještana ispresijecane alkoholom u kvartovskim kafićima u našem bi kontekstu imale mnogo više dramskoga potencijala od hommagea pubovima na dalekome sjeveru. A.Vidović