Gotova je zasad moja najveća pustolovina u Rusiji. A tko zna što me još čeka. Ubio me taj Nižnji Novgorod. I samo neka se zna, dok ovo pišem još se nisam vratio u moju trenutačnu rusku bazu u Ropino. Sjedio sam na najvećem moskovskom aerodromu Šeremetjevo i slagao dojmove iz Nižnjeg Novgoroda.

Na kraju, ako je već moralo biti tako naporno, onda se stvarno isplatilo. Jer gledati nepreglednu kolonu razočaranih Argentinaca nakon susreta, doista nema cijene. A bili su tako bahati u gradu prije okršaja s nama. Još gori i na terenu, posebno kada su vidjeli da kola idu nizbrdo. No, pustimo to. O toj epskoj pobjedi vjerojatno ste se već načitali i napričali. Ovdje se priča o njezinom naličju. Nižnji Novgorod je odličan grad. Iskreno, pomislio sam kud ćemo tamo „gdje je Bog rekao laku noć“, ali to je još samo jedna u nizu priča o predrasudama i koliko su one bezvezne. Istina, vidio sam tamo neke stvari za koje sam mislio kako su izumrle. Recimo, javno vaganje za 10 rubalja na glavnoj gradskoj šetnici. Tako nešto nisam vidio još od sarajevske Baščaršije iz sredine osadmesetih godina prošlog stoljeća kada sam bio na osnovnoškolskoj učeničkoj ekskurziji. Sjećam se tipa koji je čučao i vikao: „Ajmo vaganje, ajmo vaganje“, i pri tome zveckao sitnišem. Naravno da sam mu prevrnuo vagu pa me gađao tim sitnišima. Vrag mi nikad nije dao mira. No, kada to vidite 28 godina kasnije i „babušku“ koja dežura pokraj te vage, obuzme vas sjeta. Baš su mi se vratile slike iz Sarajeva. Ima se još dosta toga za vidjeti u Nižnjem Novgorodu i zato mi je drago što ću se vjerojatno vratiti u taj grad. Naime, ako Hrvatska bude prva u skupini, što je sad izvjesno, osminu finala igrat ćemo u Nižnjem Novgorodu. U tom drugom naletu, možda stanem „babuški“ na vagu. Ili možda bolje ne, stara je žena, da se ne bi šokirala kad vidi brojke. Ili možda da joj tutnem deset ili više rubalja, onak' usput. Ipak, za jednu stvar siguran sam da je ne želim ponoviti. Nikako više vlakom tamo. Ne zato što je neudobno, nego zato što predugo traje i gube se noći. Turistički je to dobra priča, ali kad "šljakaš" onda ima svojih mana. Uglavnom, otišao sam iz Nižnjeg da se tamo vratim. Po nove priče i doživljaje. Ovaj je bio baš intenzivan, a ono što je najzanimljivije pobudio je neka sjećanja iz mladosti. Svi se s vremena na vrijeme volimo sjetiti tih vremena. Ako zbog ničeg drugog onda se zbog toga put u Nižnji isplatio. Dobro, i zbog još nekih stvari. To je najistočnija točka Europe do koje sam dosad stigao. I kada sam je dodirnuo, natrag na sjever. Normalno, zaobilaznim putem preko Moskve, ali i Repino pripada među najsjevernije točke na kojima sam bio. Tu negdje u ravnini sa Oslom i Helsinkijem. Sjevernije je samo Reykjavik. I to govori koliko je velika Rusija.

Dalibor "Džugašvili" KELER