Uspjeli su se nogometaši Osijeka vratiti na pobjedničku stazu. Istra 1961 dugo je odolijevala u Gradskom vrtu, ali je na kraju ipak slomljena ponajviše zahvaljujući razigranom i motiviranom Gabrijelu Bobanu.

Njegov pogodak i asistencija privremeno su vratili mir u okruženje osječkog prvoligaša nakon teškog prošlog tjedna, a pošto je Rudeš "skinuo" Rijeku, tri boda osvojena protiv Puljana vratila su i određenu nadu kako bi Osijek možda mogao sezonu završiti na boljoj poziciji od četvrte. Eto kako se stvari u nogometu mogu mijenjati munjevitom brzinom, no da bi doista ostali ozbiljni konkurenti Rijeci, bijelo-plavi će morati igrati bolje.

U susretu s Istrom 1961 osječka momčad pokazala je dva posve različita lica. U prvom dijelu susreta gadno se mučio Osijek ponajviše sam sa sobom. Grč i nervoza prouzročili su brojne pogreške u otvaranju igre, pa je izostala očekivana dominacija i ofenziva. Nikako Osječani nisu uspijevali zavladati terenom. Puno je u tom razdoblju bilo neraspoloženih pojedinaca, zbog čega je trener Zoran Zekić već nakon četvrt sata igre posegnuo za prvom zamjenom.

- Mudražija je ispao žrtva, ali mogao sam mijenjati trojicu ili četvoricu igrača u tom trenutku. Ta rana zamjena više ide meni na dušu zbog izbora momčadi negoli Mudražiji. Nismo izgledali dobro u prvom poluvremenu. Osjetio se grč i strah zbog situacije u kojoj smo se našli nakon poraza od Rudeša. No, na poluvremenu sam bio potpuno miran jer je najvažnije bilo što nismo gubili nakon svih tih problema koje smo imali u igri - rekao je Zoran Zekić, trener nogometaša Osijeka.

Ipak, u nastavku se pojavio drukčiji Osijek. Puno odlučniji, rastrčaniji i hrabriji, što je naravno urodilo plodom i na rezultatskom planu. Kada je Haris Hajradinović konačno pogodio mrežu Puljana, izgledalo je kao da je Osječanima s vrata pao kamen od jedne tone. Kočnice su otpuštene, igra je postala tečnija i brža, a time su se počele redati i prilike. To je već puno prihvatljivije lice osječke momčadi.

- Ulaskom Marića postali smo opasniji. Zapravo svi igrači koji su ušli s klupe donijeli su nam pozitivne stvari u igri u obliku dubine i kombinatorike. Tek kad smo poveli, pokazali smo kako možemo igrati. Već duže vremena želim igru bez tog grča koji nas je kočio u prvom poluvremenu, ali nikako ne možemo doći do toga - kaže trener bijelo-plavih.

Na teren je poslao pomalo iznenađujući sastav u kojem su se nakon dužeg vremena od početka našli Muzafer Ejupi i Petar Bočkaj. Očito Zekić pokušava oživiti donedavno svoje najjače napadačko oružje. Ovaj put mu nije upalilo.

- Ejupiju treba jedan pogodak kako bi se konačno izvukao iz krize u koju je upao. Nadam se kako će vrlo brzo opet biti onaj stari - poručio je Zekić.

Oko izbora momčadi moglo bi se opet polemizirati. Ponajviše zbog Nikole Jambora. Čovjek je opet pokazao kako je bez dvojbe najbolje rješenje za poziciju zadnjeg veznog kojeg Zekić ima. Miran je, vrlo rijetko griješi, a uvijek ima u rukavu spremno poneko neočekivano rješenje. I zato nam nije jasno zašto takav talent trune na klupi.

- Slažem se kako je Jambor, posebno na domaćem terenu, naše najbolje rješenje za poziciju zadnjeg veznog. S njim u momčadi igramo mirnije i preciznije - kaže Zekić.

Ipak, junak dana i utakmice bio je Gabrijel Boban. Čovjek koji je nakon završetka susreta doživio "standing ovation". Gabrijelovi ožiljci od obiteljske tragedije u kojoj mu je na nogometnom terenu preminuo brat Bruno još su svježi, pa su emocije radile 300 na sat, a navijači su to itekako prepoznali i podržali.

- Vratio se jači nakon svega što je proživio u posljednje vrijeme. Pokazao je karakter i veliku mentalnu snagu, vukao je cijelu momčad. Bio je naša lokomotiva. Nije izgubio ni jedan duel, ni jednom nije povukao nogu, bio je pun energije. Ponosan sam na Gabrijela, znam da mu ništa ne može nadoknaditi gubitak brata, ali neka bar osjeti malo radosti - rekao je Zekić.

I to je jedna od lijepih priča s te utakmice. Trener nije zaboravio spomenuti još jedan važan detalj, a to su navijači.

- Bili su nam podrška u najtežim trenucima. Svaka čast Kohorti, koja nas je bodrila i tjerala kada nam nije išlo. Stvarno su nam bili 12. igrač - zaključio je Zekić.

Osječani su tom pobjedom bar malo oprali gorak okus koji je ostao iz dvostrukog gostovanja u Kranjčevićevoj. Međutim, još uvijek se u njihovoj igri osjeti nedostatak hrabrosti i odlučnosti. Ipak, vidjelo se kako znaju i mogu igrati mnogo bolje nego što to pokazuju neovisno o tome tko je s druge strane. Stalno imamo dojam kako je Osijek zapravo sam sebi najveći suparnik. Kada jednom, napokon, pobijede sami sebe i svoje mentalne blokade, igra će im postati mnogo gledljivija i ljepša.