Vezani članci
TEMA TJEDNA: KRONI KAPITALIZAM (I.)
USPOREDNI INTERVJU
Centar za poslovnu etiku Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu nedavno je organizirao simpozij pod naslovom “Nepotizam, sukob interesa i poslovna etika”, na kojemu je svojim predavanjem sudjelovao i profesor Ivan Koprek s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu.
Što je bio sadržaj vašeg izlaganja “Privatno vlasništvo, obiteljsko poslovanje i nepotizam”?
- Teme o kojima se raspravljalo na dosadašnjim znanstvenim simpozijima spomenutoga centra bile su različite, ali prije svega aktualne. Ove godine tražili smo odgovor na pitanje: što su nepotizam, kronizam, favoritizam, sukob interesa..., odnosno koje su (zapravo, kakve su!) njihove posljedice u poslovanju? Spomenutim problemima pristupili smo, kako je to običaj, iz različitih motrišta i interdisciplinarno. Mene je zapala tema “Privatno vlasništvo, obiteljsko poslovanje i nepotizam”.
Iz povijesne perspektive predstavio sam dva stava. Stav Tome Akvinskoga (filozofa i teologa iz 13. stoljeća) koji je uveo razliku između prava pribavljanja i upravljanja dobrima te prava na njihovu uporabu. Što se prvoga tiče, Toma je mislio da čovjek ima pravo neku stvar smatrati vlastitom, dok je s obzirom na uporabu držao da čovjek ne bi smio stvari smatrati vlasništvom nego samo zajedničkim tako da ih bez poteškoća podijeli za potrebe drugih. Time je dotaknuta socijalna vezanost vlasništva. Drugi je stav Johna Lockea (engleskog filozofa iz 17. stoljeća) koji vlasništvo gleda ponajprije u svezi s ljudskim radom. Samo ono što je nastalo na osnovi rada doista posjedujemo. U svakom slučaju, u ljudskoj naravi leži nagon za osiguranjem budućnosti, da ne bude ovisan od slučaja i tuđe moći, što je moguće samo na temelju privatnoga posjedovanja. Zato privatno posjedovanje, vlasništvo, osigurava čovjeku dostojanstvo i slobodu, ali i čuva socijalne veze, najprije one obiteljske.
GEN NEPOTIZMA
U kakvom su odnosu, da se tako izrazim, privatno vlasništvo, obiteljsko poslovanje i nepotizam u svijetu, a pogotovo u nas, danas, unatrag 27 godina, otkako smo samostalna i neovisna država?
- U razvijenim zemljama koje imaju dugu tradiciju poduzetništva i privatnoga vlasništva obiteljsko poslovanje - a onda i ono što zovemo “privatno vlasništvo” - predstavljaju važan dio gospodarstva. Obiteljske tvrtke (samo da spomenem neke poznate, ali i vrlo uspješne: Zara, Fiat, Peugeot, Danone, Barilla, Michelin, Henkel, BMW, IKEA...) imaju važan utjecaj na gospodarstvo neke zemlje. Obiteljsko poslovanje prenosi se s roditelja na djecu. Tu je riječ o svojevrsnom naravnom slijedu sudjelovanja u prenošenju vlasništva. Od toga treba razlikovati “društveni nepotizam” koji je tipična koruptivna praksa. Zato se može reći da je pogubnost nepotizma kao koruptivne prakse daleko veća u javnom sektoru nego u privatnoj sferi rada. Naime, u privatnoj sferi, uz potrebu održavanja etičkih normi, nepotizam (kao možebitni pogrješan oblik upravljanja) reguliran je “obiteljskim vrijednostima” i na neki način je izjednačen s lojalnošću. U javnoj sferi ili u društvenom životu to jamačno nije tako. Tu je nepotizam u zoni kršenja pravde i pravednosti.
Koji su korijeni nepotizma u RH, što ga pokreće, generira, je li za to odgovorna tranzicija, kriminal u pretvorbi društvenog u privatno vlasništvo, okolnosti u kojima se RH nalazila početkom 90-ih ili sve skupa?
- U Hrvatskoj je nepotizam duboko ukorijenjena pojava i u uskoj je korelaciji s drugim neetičkim, koruptivnim i kriminalnim praksama u društvu. Sigurno u tome ima udjela ono što smo naslijedili od komunističkih vremena, ali i sve ono što zovete tranzicija i pretvorba. S time je pomiješana politička praksa koja generira uhljebljivanja, zloporabe položaja i ovlasti u korist nekoga bez kriterija, bez stručnosti i kompetencija. Uvijek s gotovo isključivim političkim predznakom.
Osim nepotizmom, puno se barata i pojmom kroni kapitalizma, ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj (s tim u vezi govori se i o korupciji). Mogu li se tu povući određene paralele između nepotizma, o kojemu ste govorili, i kroni kapitalizma karakterističnog za naše prilike?
- Da, svakako. Često smo svjedoci kroni kapitalizma u oblicima kao što su “poslovna prijateljska” sprega osoba na vlasti (stranačko-“pajdaška”, partijaško-“jaranska”!). U nizu korupcijskih afera, koje se otkrivaju i na našem prostoru, često slušamo o uhljebljivanjima i protekcijama, o “netjakizmu”, kumstvima i zapošljavanjima “preko veze”. U svakom slučaju, riječ je o praksi u okolnostima u kojima se mnogi poznaju i prepoznaju kao nečiji rođaci, prijatelji, kumovi, miljenici, stranački drugovi, dužnici ili pripadnici određenih interesnih skupina, lobija... Političari u tome prednjače.
Nepotizam je načelno loša stvar, jednako kao i kroni kapitalizam, no, ipak, ima li u njima i nečeg dobrog, nečeg pozitivnog kad je razvoj zemlje u pitanju?
- Adam Below u svoj poznatoj knjizi “In Praise of Nepotism: A Natural History”, u kojoj pragmatično hvali nepotizam, tvrdi da smo svi “rođeni s genom nepotizma.” Nekako nam je, kako sam spomenuo, prirodno “zaštititi” svoje ili se okružiti ljudima od povjerenja. I to je točno. Zato sam i ustvrdio da je u obiteljskim poduzećima nepotizam manja opasnost. Nepotizam je opasan kada se poveže s političkom moći. Tako se destruira osobno zadovoljstvo radom, ali i prosperitet države.
Kad sve uzmemo u obzir, dojam je da je unatoč svemu pozitivnomu u RH i dalje dvojbena etika rada. Kako to objašnjavate?
- Socijalističko razdoblje naše povijesti ostavilo nam je u nasljeđe koruptivne forme ponašanja, ali prije svega slabu radnu etiku. U Hrvatskoj je danas pitanje iz prošlih vremena ostalo isto: Tko se od rada obogatio? U nas se ne stimulira odgovorne i inovativne. Entuzijasti i oni najbolji ostaju nezapaženi ili izigrani (potplaćeni i neplaćeni). Istraživanja pokazuju da nekadašnje socijalističke zemlje danas imaju sustavno višu razinu korupcije i nepoštovanja pravnih normi. Mogućnost postizanja društvenoga uspjeha preko koruptivnih mehanizama posljedično narušava uvjerenje da se do uspjeha može doći radom i individualnim trudom, odnosno smanjuje razinu radne etike.
ŠTETNE PRAKSE
Kako se boriti protiv nepotizma, sukoba interesa, negativnih strana tzv. ortačkog kapitalizma... Što treba činiti država, vlast, politika...?
- Iz labirinta naših neurednih odnosa prema radu, ali i kontaminiranih relacija/veza, kao što su ortaštva, klijentelizam, “daj-dam” metoda, uhljebništva..., često se ne može lako i jednostavno izići. Istina, neke od spomenutih koruptivnih praksi po sebi nisu ilegalne jer ne postoji zakon koji bi ih izričito zabranjivao ili kazneno gonio odnosno sankcionirao. No, čini se da su takve prakse nepoželjne, zapravo štetne. Jer, sve su to prakse koje djeluju u korist tuđe štete. Zato, nepotizam, sukob interesa, kronizam... zapravo pripadaju u područje diskriminacije, isključivanja i segregacije, ponekad čak i u otvoreno nasilje. Jednostavno, riječ je o neetičkoj praksi koja u poslovnom okuženju ako i nije kažnjiva, svakako je obeshrabrujuća, destruktivna. Takva je jer je neetična. Kao takva ona razara zajedništvo i pravdu pa je - iz moralnoga motrišta - društveno neprihvatljiva. Smijem zaključiti da se korupcija može spriječiti javnim zalaganjem za transparentnost i etičnost u poslovnju, jasnim pravnim propisima i promocijom demokratskih društvenih normi. Javnost rada, jednoznačni kriteriji, trebali bi smanjiti konjukturu korupcije: nepotizma, klijentelizma, kumskih i rodbinskih veza i ostaloga što u okvirima javnoga poslovanja nikako nije (i ne smije biti) etički opravdano.(D.J.)
DR. SC. IVAN KOPREK
Hrvatski filozof i teolog, profesor na Filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu
ZORAN OŠTRIĆ
SVI KUMOVI I DRUGARI KONTINUITET SU SUSTAVA
Iz “kumovskog socijalizma” prešli smo u “kumovski kapitalizam”. Crony capitalism prevodim po smislu s “kumovski kapitalizam”; prevode ga i kao “pajdaški kapitalizam”, moglo bi se reći i “drugarski”, od riječi “drugar”. Drugari se drže skupa i pomažu jedni drugima.
Engleska riječ cronyism može se dakle po smislu prevesti na naše “kumovstvo”, kad govorimo o politici. “Kumovstvo” je u načelu i u praksi suprotno meritornosti. Ipak, nije samo to. “Kum” je figura dvostrukoga značenja. Horizontalno, vjenčani kumovi, kao sudrugovi, drugari, cronies, pomažu jedni drugima, stvaraju mrežu podrške i potpore. Vertikalno, kao krsni kumovi, pomažu svojoj kumčadi i drugim rođacima u zadobivanju raznih manjih dobitaka, privilegija, napredovanjima. To je odnos dobro poznat i od bitnog značenja bio je, recimo, u starom Rimu, između patrona i klijenta.
Sveukupno, u Hrvatskoj sustav gradi čvrsto tkivo neformalnih mreža, koji je važniji od zakona i institucija. Sve je dobro funkcioniralo tijekom 1980-ih kad je Jugoslavija tonula u krizu, ali je socijalno bila u bitnom mirna. Danas je slično, koliko god ljudi izražavali frustracije, u bitnom se uzdaju u isti sustav. To su pokazali lokalni izbori: koliko god bilo nezadovoljstvo, velikom većinom, glasali su opet za iste. Stranački sustav u Hrvatskoj vrlo je stabilan zbog održavanja klijentelističko-patronatskih veza.
Taj se sustav, drugarsko-kumovski, klijentelističko-patronatski, stvarao negdje od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata. Nakalemio se na raniji birokatsko-klijentelistički sustav i bitno ga proširio. Vrlo je žilav i do danas bez bitnih preinaka funkcionira i osnova je socijalne stabilnosti. Ljudi gunđaju, ali u 90 % slučaja nadaju se da će unutar tog sustava, preko nekog svog kuma, poboljšati svoj položaj. Ne žele promjene.
Promjena političkoga sustava nije u političko-socijalnom smislu ništa bitno promijenila. Prije je bila jedna partija, ali u njoj uvijek raznih lobija i klika (ne frakcija, to je bilo ideološki osuđeno, frakcija se okuplja oko ideja, a lobiji i klike oko konkretnih interesa, koji su se u ono doba uvijek mogli prošvercati pod “pluralizam samoupravnih interesa”). Danas je više stranaka, ali je više i raznih lobija i klika.
Postoje, koliko sam vidio, samo neke politološke i sociološke analize koje taj bitni, neformalni sustav, jasno obrazlažu. Teza o savezu birokracije i nižih slojeva radništva iz 1980-ih, koja je objašnjavala tadašnji izostanak većih socijalnih nemira, u pravom je smjeru, ali ne ide dovoljno duboko.
Milovan Đilas je 1950-ih detektirao stvaranje “nove klase”. On je opleo po samom vrhu, koji je akumulirao mnoge privilegije, ali vrh nije živio odvojeno od naroda. S njim je bio vezan brojnim nitima, preko slojeva hijerahije, gdje su razni “kumovi” na višim slojevima hijerarhije pomagali onima na nižim slojevima, i svi su imali prilike dobiti nešto za sebe. Još 1960-ih, veliku većinu članova CK SKJ i ključnih funkcionara činili su komunisti od prije Drugog svjetskog rata, koji su tad bili tek negdje u 50-im godinama. Godine 1945. bilo je živo samo oko 3000 predratnih članova KPJ. Ali nisu oni vladali kao diktatori ili oligarhija otuđena od naroda. KPJ je iz rata izašla sa 140.000 članova, a u vrijeme VI. kongresa, 1952., bilo ih je 780.000. Ti su članovi, većinom mlađi, činili srednje i niže slojeve hijerarhije. Samo je manji broj elite želio stvarne promjene, to su bili reformisti krajem 1960-ih i 1970-ih u Sloveniji (Kavčić), Hrvatskoj (proljećari) i Srbiji (liberali), kao i manje grupe drugdje. Pomela ih je stara garda na čelu s Titom, još u punoj snazi, oslonjena na taj široki represivni aparat, ali i šire slojeve naroda, koji ne žele stvarnu promjenu. I tako je u bitnom i danas.
Sustav funkcionira, većina ljudi od njega ima neku korist. Ali u cjelini, performanse sustava vrlo su loše. Zagreb na čelu s Milanom Bandićem, koji je oličenje drugarsko-kumovskog sustava, najbolji je primjer. Ima dosta novca u proračunu grada i u Holdingu, puno poslova, više desetaka tisuća ljudi od toga ima direktne koristi, sudjeluje na neki način u podjeli dobiti. Puno se toga u velikom gradu i s velikim novcem napravi i sagradi, i puno toga dobroga. Tako je, na skromnijem nivou, i u drugim gradovima i općinama.
Ali sve košta otprilike dvaput više nego što bi to bilo u učinkovitijem sustavu, gdje pravna država nije samo fraza, gdje institucije stvarno rade svoj posao, kao što je npr. njemačka eko-socijalnotržišna privreda. U cjelini, ne živimo u bijedi, većina nešto dobiva od sustava i nada se da će se tako i nastaviti, ali svi zajedno imamo upola manje realnih dobara (roba i usluga) nego što bismo mogli. Svatko traži optimum za sebe, ali rezultat je jako suboptimalan.
Prije 30-ak godina očiti iskaz neučinkovitosti, na međunarodnom tržištu, bio je rast vanjskoga duga. I danas je isto tako. Jugoslavija se tada raspala, uz ratove, na nacionalnim pitanjima. Danas toga nema, ali pojavljuje se “rat kultura” (culture wars, kulturkampf), gdje agresivno nastupa ekstremna desnica, gdje bi moglo doći i do nasilja - sa skrivenim ciljem održavanja klijentelističko-patronatske političko-socijalne strukture.(Priredio: D.J.)
ZORAN OŠTRIĆ
Ekološki aktivist, bloger, osnivač Zelene akcije Hrvatske (1990.)
IVO BIĆANIĆ
KAKO SMO DOŠLI TU GDJE JESMO
Postoji opsežna literatura o raspadu Jugoslavije, i nešto skromnija o ekonomskim razlozima raspada. Zanimljivo je koji su uzroci nastanka loše političke ekonomije Hrvatske, odnosno nastanak i održavanje KK-a (kroni kaptalizma), i slijedom toga uzroci postojanog zaostajanja.
(Ortački kapitalizam ili rodijački kapitalizam - crony capitalism, od engl. crony: blizak prijatelj, drug - oblik je kapitalizma u kojem poslovni uspjeh ovisi o bliskim, ortačkim odnosima vlasnika tvrtki i političara na vlasti, nap. D.J.).
Politolozi će nuditi svoje razloge i davati im prednost, sociolozi će isto napraviti sa svojima, dok bi ekonomisti, kada bi se time bavili, ponudili najuvjerljvije razloge ('cherchez la monnaie', rekao bi Milton Friedman, a Karl Marx bi pričao o raspodjeli i preraspodjeli maksimiziranog viška vrijednosti).
U tom poslu “traženja novca” ekonomisti bi vjerojatno istaknuli osam ključnih stvari i oko njih pleli razvoj ostalih osobina KK-a. To su:
1. Osamdesete.
2. Ricardijanske rente.
3. Marshalijanske kvazirente.
4. Domovinski rat.
5. Poticaji protekcionizmu.
6. Tržišni neuspjesi.
7. Refleksivni državni intervencionizam.
8. Podrijetlo kapetana industrije i novčarstva
KLJUČNA POJAŠNJENJA
Osnovne osobine svake od tih stvari treba objasniti.
- Osamdesete stvaraju plodno tlo u kojemu se ekonomski problemi rješavaju mimo oportunitetnih troškova i mimo tržišta, neslužbeno gospodarstvo postaje strukturno inkorporirano i mnogi savladaju ponašanje u takvim uvjetima. Osamdesete su ujedno i početak četiri desetljeća gospodarske stagnacije, ali i stvaranja kulturnog kapitala cijelog naraštaja poduzetnika i kaptalista.
- Ricardijanske rente uvijek postoje i pitanje je njihove raspodjele. U uvjetima odabranog načina privatizacije, temeljene na pojedinačnim prodajama uz dozvolu države, pruža se mogućnost za privatizaciju i jednokratnu naplatu rente. Posljedica te prednosti čekanja “zlatnog klijenta” ne podrazumijeva gubitak rente, pa se odluke odgađaju i proces privatizacije usporava.
- Marshalijanske kvazirente posljedica su umjetno stvorenih pogodnosti koje u drugačijim okolnostima mogu nestati. Pitanje raspodjele kvazirenti je neodređeno i slijedom toga stvar su konflitka. Sa svoje strane ta mogućnost je poticala neproduktivno poduzetništvo usredotočeno prvo na nastanak, a onda i za održavanje kvazirenti. Sve skupa vodi prema zarobljenoj i slaboj državi koja zahtijeva KK (kroni kaptalizam).
- Domovinski rat i uvjeti u kojima je vođen, doveo je do mnogih ograničenja koje su posljedica okolnosti, ali i izbora vođenja rata. Za KK je važno da je ograničio područje izbora mogućih politika transformacije (osobito privatizacije), ali i stvorio uvjete koji pogoduju neslužbenim aktivnostima (zbog naoružavanja) koje su se prelile i u gospdarstvo te financiranje rata inflacijom.
- Poticaji protekcionizmu - tu je taj protekcionizam važna karika 'infant industry' argumentacije stvaranja nove kapitalističke klase koja će biti ekonomski dovoljno snažna da ravnopravno konkurira već dobro uhodanim stranim poduzećima. No posljedice zatvorenosti prelile su se u druge sektore i osobito uspavale tehnički napredak i zapošljavanje, i time smanjile potencijalne stope rasta.
- Tržišni neuspjesi - uvjeti protekcionizma i izabrane privatizacije nužno su vodili prema rastućoj prisutnosti dva tržišna neuspjeha. Prvi je nesavršenost tržišta kapitala, što se vidi na tržištu kapitala i njegovoj neefikasnoj raspodjeli, i kasije upotrebi kapitala. Drugi se vidi u asimetričnim informacijama koje vode prema niskoj razini korporativnog upravljanja i pravosuđu koje otežava nastanak ugovorne ekonomije.
- Refleksivni državni intervencionizam (homage Vladimiru Pertotu) opisuje ključnu osobinu državnog intervencionizma u kojemu velika i slaba država, koja odgovara KK-u, reagira na dogođaje nakon što su se događaji već zbili, što najčešće podrazumijeva kašnjenje u reakciji i ugrađenim neefikasnostima, a svakako ne znači proaktivnu politiku koja predviđa dogođaje i unaprijed donosi mjere koje smanjuju sekundarnu neizvjesnost.
- Podrijetlo kapetana industrije i novčarstva (kolokvijalno - tajkuna, nap. D.J.), je zanimljivo jer treba vidjeti odakle su došli, s kakvim znanjima, kulturnim kapitalom i drugom prtljagom te počeli voditi vlastito poduzetništvo i oblikovati kapitalizam. Zajednička osobina je da su preživjeli, da su bili vični poslovanju u uvjetima KK-a (i da su ga stvarali).
U ovih osam netom pobrojanih i pojašnjenih ishodišta loše političke ekonomije ekonomisti bi prepoznali temeljne (duboke) i okvirne (izvedene) uzroke kroni kapitalizma, KK-a. Primjerice, mogućnost izbjegavanja alokacije kapitala na tržištu koje je jedna od ključnih odrednica KK-a, koja vodi tržišnom neuspjehu, neefikasnosti tržišta kapitala i nepotrebno niskoj stopi potencijalnog rasta.
VELIK STUPANJ NEZNANJA
Za uspješnu politiku potrebno je ne samo prepoznati glavne prepreke, nego razumijeti kako one djeluju. Stupanj našeg neznanja u pogledu tih osam faktora je velik. Kao što je potrošen ljudski kapital javne uprave koja treba upravljati promjenama, tako je potrošen i ljudski kapital za istraživanja. Doduše, među mlađima se stvari pokreću, ali oni se pretežito bave standardnim temama ekonomske analize koje se ne bave pitanjima političke ekonomije i pitanjima koje sam ovdje izdvojio. Ekonomska povijest primjerice u Hrvatskoj, ne postoji.
Sve zajedno, tih osam osobina dovoljno je da se izgradi neliberalno gospodarstvo, jer potiču protekcionizam, tržišne neuspjehe i potrebu za velikom i slabom državom te se omogućavju kvazirente i stvaraju napetosti oko podjele rente. S održavanjem tih uvjeta može se objasniti, osim nastanka, i žilavost opstanka KK-a. Kroni kapitalizam, odnosno ovakav sustav političke ekonomije koji je uspostavljen na početku transformacije društvenog u privatno vlasništvo, funkcionira 25 godina i novum je u ekonomskoj povijesti Hrvatske. Tih četvrt stoljeća nije malo - prvi kapitalizam je trajao duže, do 1918., a drugi kapitalizam kraće, samo 23 godine, od 1918. do 1941. S time da se u prvom i drugom mogu prepoznati jasne različite faze (u drugom recimo liberalni kapitalizam od 1918. do 1930, i državni kapitalizma od 1930. do 1941.), što nije slučaj s trećim kapitalizmom, u kojem se možda mogu prepoznati podfaze KK, njegovog nastanka od 1990. do 2000. i konsolidacije nakon toga.(Priredio: D.J.)
(Izvadak iz predavanje održanog 15.03.2018., na Tribini Gornji Grad, Kaptol 27, Zagreb.
DR. SC. IVO BIĆANIĆ
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu u miru. Tijekom akademske karijere bavio se pitanjima ekonomskog rasta, ekonomskih nejednakosti, ekonomijom povijesti i pitanjima transformacije