Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Davor Gjenero: Teško je provoditi reforme kad populizam sve više uzima maha
Objavljeno 17. ožujka, 2018.
KOMENTATOR DRUŠTVENO-POLITIČKIH ZBIVANJA, ANALITIČAR POLITIČKIH I STRANAČKIH SUSTAVA, IZBORNIH ZAKONODAVSTAVA, ZAŠTITE LJUDSKIH I MANJINSKIH PRAVA...

Europska komisija nedavno je opet upozorila Hrvatsku da ne provodi reforme. Premda to nije ništa čudno, uostalom sjetimo se samo koliko je EK upozoravala, primjerice, Grčku ili neke druge članice u svezi s nizom pitanja, packa iz Bruxellesa izazvala je veliku pozornost hrvatske javnosti.

Kako komentirate ocjene stručnjaka iz Europske komisije da je od svih država članica Europske unije Hrvatska najlošija po provođenju strukturnih reformi?

- Upozorenje je došlo u vrlo dobro vrijeme, snažno je izrečeno, institucija koja ga je izrekla još uvijek u hrvatskom društvu, u općoj javnosti, ali i političkoj areni, ima autoritet koji tom upozorenju daje relevantnost, i očito je da je to u Vladi ozbiljno shvaćeno. Za sada su održani sastanci premijera i resornih ministara i rasprave o tome što je u svakom pojedinom resoru učinjeno. Ova vlada najviše je napravila u fiskalnoj politici, a najmanje u reformi državne i javne uprave. Svaka reforma ima svoju cijenu, a kako mandat odmiče, svakoj je vladi sve teže plaćati reformske troškove, a raste i opasnost da će tijekom njihova mandata reformski troškovi ostati veći od koristi što ih donose reforme, tako da bi građani, koji načelno podupiru reforme (ali ne u “svom dvorištu”), na kraju mogli zbog reformi kazniti Vladu. Opasnost je, naime, da bi biračka kazna za činjenje mogla biti gora od one za nečinjenje, i zbog toga su ovakva upozorenja izvan nacionalnog sustava vrlo korisna.

POTREBAN JE DRUŠTVENI ŠOK

Koliko je zapravo Hrvatska sposobna apsorbirati strukturne reforme kad bi se one brzo i odlučno počele provoditi a da pritom ne bude dramatičnih situacija, od čega svaka, pa i ova, vlast zazire?

- Politički raspored u sljedećim godinama nije nimalo povoljan za Vladu. Prošla godina do neke je mjere bila reformski izgubljena, najprije zbog koalicijske krize i preslagivanja administracije, a nakon toga zbog činjenice da su kapaciteti Vlade (prije svega Ministarstva gospodarstva) bili koncentrirani na krizu u Agrokoru. Potpredsjednica Dalić jest u pravu kad tvrdi da je konsolidacija Agrokora zapravo ozbiljna reforma, jer se u tom procesu mora promijeniti struktura koja je stvorila “balon” u najvećoj privatnoj kompaniji, ali koja je zbog nelikvidnosti i niske konkurentnosti stvarala slične efekte i u drugim kompanijama. Za sada, međutim, izgleda da financijska konsolidacija Agrokora teče daleko bolje nego njegovo restrukturiranje, a postoji opasnost da, i nakon što bude postignuta nagodba vjerovnika Agrokora, problem strukturne neravnoteže preživi u nekim njegovim kompanijama i postane generatorom nekih novih kriza.

Drugi je problem činjenica da je ono što će Vlada napraviti u ovoj godini zapravo ono što će napraviti tijekom svoga mandata. Naime, iduća će godina biti obilježena prije svega pripremom administracije za prvo hrvatsko predsjedanje Europskom unijom. To nije posao koji će zaokupiti kapacitete samo diplomacije i Ministarstva vanjskih i europskih poslova nego i posao u kojem će svako od ministarstava morati odraditi svoj posao, a u takvim se poslovima uvijek angažiraju najbolji profesionalci u svakom ministarstvu. To znači da će i za redovite poslove, a kamoli za reformske, nedostajati javnih službenika koji bi provodili nove javne politike i obavljali tehničke poslove u promjeni strukture upravljanja. U prvoj polovini 2020. slijedi hrvatsko predsjedništvo, a kad ono završi, bližimo se terminu redovitih parlamentarnih izbora.

Koliki je i kakav pritom potencijal hrvatskog društva kakvo je danas da se mijenja, razvija i napreduje?

- Kapaciteti naše javne uprave su ograničeni, političari su neskloni dubokim rezovima u svojim resorima, a još šezdesetih nas je veliki Josip Županov podučio o tome kako najniži socijalni slojevi sklapaju savez s političkom elitom, koja odgađa društveni razvoj i garantira status quo sa socijalnim minimumom i autoritarni model upravljanja društvom. Današnja situacija još je nepovoljnija od one koju je opisivao Županov, jer, iako danas imamo instrumente pluralističke demokracije i kompetitivne izbore, istovremeno imamo i visoku rezignaciju biračkog tijela, i uvjete u kojima se na izbore odazivaju u najvećoj mjeri oni koji žive od državnog proračuna, a njima ne odgovara nikakva promjena njihova položaja. Dakle, i inertnost političke klase, i rezignacija onih birača koji žive od prihoda u realnom sektoru, i niska konkurentnost gospodarstva, i podkapacitiranost javne uprave stvaraju taj hrvatski protureformski blok.

TREBA PLATITI SOCIJALNU CIJENU

S tim u vezi - dojam je da smo u svojevrsnoj pat-poziciji. Tko su krivci za takvo stanje - političke elite, javnost, koja se zahvaljujući i medijima opire svakim promjenama koliko god one kratkoročno i dugoročno bile korisne za društvo, ili svi skupa?

- Mediji i javnost u Hrvatskoj ne obavljaju dobro svoj posao. Nedostaje analitičnosti i ozbiljnosti, a mediji lako preuzimaju “bačene kosti” od strane interesnih skupina koje žele spriječiti neke društvene promjene. Često se mediji priključuju kampanjama sprječavanja nekog projekta i njegova rušenja a da nisu promislili posljedice takve odluke. Na taj se način zaustavljaju investicije ili uspostavljanje neke nove društvene strukture. Za prevladavanje takve krize bio bi potreban svojevrstan društveni šok. Činjenica da Hrvatska zaostaje, a da su nas unutar EU-a pretekle sve srednjoeuropske tranzicijske države naknadna je spoznaja, koja gura u rezignaciju, a ne čini motiv za društvenu akciju. Nije posve jasno što bi se trebalo dogoditi da bi se samo tako prevladao egalitarni sindrom u društvu, rezignacija onih koji bi morali nositi reforme, nevoljkost političara da provode reforme...

Stoji li teza da je u 2000-ima, do 2015., dok su se HDZ i SDP izmjenjivali na vlasti, bilo lakše provoditi reforme jer smo u to vrijeme imali dvovlašće, a danas ni HDZ ni SDP ne mogu sami izvesti reforme jer ovise o koalicijama s populistima tipa Most, Živi zid i dr.?

- Daleko je teže provoditi reforme s minimalnom marginom većine u parlamentu ili posve bez nje nego što je to administraciji s uvjerljivom parlamentarnom većinom. Lakše je reforme argumentirati u političkoj areni u kojoj dominiraju stranke koje pripadaju ustavnom luku nego u uvjetima kad populizam i protestni pokreti sve više uzimaju maha. Ali populizam i protestni pokreti imaju toliko političkog prostora, između ostaloga, i zbog izostanka reformskog činjenja političke elite. Propusti iz dvijetisućitih generirali su ovakvu današnju parlamentarnu arenu.

Zaključno - uzimajući sve u obzir, kakva je budućnost provedbe strukturnih reformi u RH, može li se politika (vlast) konačno odlučiti za drastične rezove ili će promjene i dalje biti kozmetičke?

- Ova administracija nije bila u situaciji da se četiri godine u opoziciji priprema za preuzimanje vlasti i da definira buduće javne politike. U resoru u kojem je bio kontinuitet u odnosu prema Oreškovićevoj vladi, s vrlo kompetentnim ministrom i njegovim timom, u Ministarstvu financija, napravljeni su najveći reformski iskoraci. Osobno sam osjetio koristi tih reformi posljednjih dana veljače, kad sam ispunjavao prijavu poreza na dohodak i shvatio da mi je država lani “ostavila” znatno više novca što sam ga zaradio nego prethodnih godina. Da bi se dobiti od reforme osjetile, obično mora proći neko vrijeme, a njihova se cijena odmah uspostavlja.

To, hoćemo li budućnost procjenjivati pesimistično ili ćemo biti umjereni optimisti, u dobroj mjeri ovisi o tome koliko smo ambiciozni. Neke reforme se odvijaju, poput one obrazovne. Pritom više mislim na vraćanje srednjoeuropskoj tradiciji dvojnog obrazovanja negoli na kurikularnu reformu. I jedna i druga pokazat će (netko će reći - proizvesti) disproporcije u obrazovnom sustavu, višak učitelja jednog profila i manjak onih drugog profila. Tu socijalnu cijenu treba platiti odmah, a efekti reformi osjetit će se tek za koju godinu. Zato treba biti spreman na glasove iz samog sustava koji će snažno zagovarati status quo, koliko god on bio neodrživ. Koliko god reforme bile naoko kozmetičke, koliko god bile ispod razine onog što nam je nužno, ipak se čini da su neke pokrenute i sad se valja koncentrirati da ne budu zaustavljene, poput reforme obrazovanja.(D.J.)

Nedostaje analitičnosti i ozbiljnosti, a mediji lako preuzimaju “bačene kosti” od strane interesnih skupina koje žele spriječiti neke društvene promjene...

Možda ste propustili...