Lino Veljak: Nekad se od naših karijerista tražilo da se izjašnjavaju kao ateisti, a danas je poželjno da se izjašnjavaju kao vjernici
U svome radu Agnosticizam i vjerski indiferentizam profesor Lino Veljak, između ostalog, naglašava kako je moderni materijalistički ateizam proizveo antiteističke prakse, posebice u zemljama tzv. realnoga socijalizma.
No s ulaskom u kapitalizam okolnosti su se promijenile pa smo takoreći prekonoći dobili 90 posto Hrvata koji su se izjasnili kao vjernici katolici.
(NE)MORALNI PROFIL
U takvom kontekstu, gdje su danas ateisti, je li ateizam gurnut u ilegalu?
- Raspolažem rezultatima najnovijeg istraživanja koje je na reprezentativnom uzorku stanovništva 27 zemalja srednje i istočne Europe proveo američki Pew Research Center. Prema tom istraživanju, 73 % hrvatskih građana smatra da je hrvatsko društvo danas veoma religiozno, a da je ono i prije bilo religiozno drži 64 % ispitanika (dakle, porast je samo 9 %). Za usporedbu sa susjednim zemljama, u Srbiji je taj porast religioznosti (točnije, percepcija porasta) - 23 %, a u Bosni i Hercegovini - 22 %. Najveći porast religioznosti zabilježen je u nekim postsovjetskim republikama: prednjači Gruzija sa 62 % (87 % u odnosu prema 15% ), slijede: Ukrajina sa 44 % porasta, Ruska Federacija sa 40 % itd. Zanimljivo je da ispitanici u Moldaviji vjeruju kako je religioznost opala za 10 %, a taj je postotak još veći u Rumunjskoj (27 %) i - što je posebno zanimljivo - u Poljskoj, 56 % ispitanika smatra da je Poljska danas vrlo religiozno društvo, za razliku od 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je ona bila veoma religiozna, prema mišljenju 86 % ispitanika. Istraživanjem nije, nažalost, obuhvaćena Albanija, jedina zemlja u kojoj su komunističke vlasti zabranile svako prakticiranje religije i izražavanje vjerskih osjećaja.
U drugim zemljama zabrana se odnosila isključivo na članove Komunističke partije (premda se ni ta zabrana nije dosljedno provodila, osobito ne u Poljskoj). Kao primjer u našoj zemlji možemo navesti onaj nekada znamenitog nogometaša Brane Oblaka, koji se u jednom intervjuu Glasu Koncila početkom 70-ih izjasnio kao katolik; izbio je skandal, ali Oblak nije izgubio svoje mjesto u jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji. Tih su godina, da ostanemo u sferi nogometa, neki ortodoksni ateisti denuncirali tadašnjeg glavnog tajnika Nogometnog saveza Jugoslavije Zorislava Srebrića da “liže oltare”, ali čak ni on nije izgubio svoj položaj.
Koliko međutim te podatke možemo uzeti zdravo za gotovo?
- Podaci o percepciji porasta ili pada religioznosti moraju biti uzeti s rezervom: riječ je o slici koju ljudi imaju o religioznosti svojega društva, a ne o zbiljskom stupnju religioznosti. Realniji su pokazatelji oni koji proizlaze iz popisa stanovništva, gdje se pokazuje mnogo veći postotak populacije koja se izjašnjava kao religiozna u odnosu prema popisima iz 1971. i 1981.
Kako bilo, nekad se od karijerista tražilo da se izjašnjavaju kao ateisti, a danas je poželjno da se izjašnjavaju kao vjernici. Kao što nekad deklarirani vjernik nije mogao pretendirati na više funkcije (jer kao vjernik nije mogao biti član SK), tako je danas ateist društveno nepoželjan: veoma je vjerojatno da će od dvije nezaposlene žene koje su se prijavile za slobodno radno mjesto čistačice posao dobiti vjernica, a ne ona koja je u svojoj sredini poznata kao nevjernica.
Postavili ste i pitanje jesu li religiozni ljudi u moralnom smislu bolji od onih koji ne vjeruju?
- Svi raspoloživi podaci govore da religioznost ne utječe na moralni profil osobe. Među ratnim zločincima, organizatorima koncentracijskih logora ili - da budemo aktualni - među lopovima (“kontroverznim biznismenima”) u procesu tzv. pretvorbe ima i vjernika i ateista; drugo je pitanje koliko su oni iskreni u svojem vjerovanju ili u svom ateizmu. Jednako vrijedi i za ljude koje se označava kao junake požrtvovanosti i čovjekoljublja, nema dokaza da deklarirano vjerovanje ili deklarirano bezboštvo utječu na to hoće li netko biti čovjek ili nečovjek.
Koliko je u Hrvatskoj danas hrabrost svjedočiti o vlastitom ateizmu, za što možda i neće imati razumijevanja oni koji u Boga vjeruju?
- Otprilike u jednakoj mjeri u kojoj je nekad bila hrabrost svjedočiti vlastitu religioznost. Ako su nekad najnetolerantniji u odnosu prema vjernicima bili oni koji su 1945. postali ateisti, danas su najnetolerantniji u odnosu prema ateistima oni koji su 1991. odjednom u sebi otkrili vjernike (a neki se od njih tada i krstili, u skladu sa starim vicom o razlici između velikih i malih Hrvata: male Hrvate su krstili kad su bili mali, a veliki Hrvati su se krstili kad su bili veliki).
Zašto je ateist (ali i agnostik) u Hrvatskoj često dvojbena “etiketa”, s obzirom na to da se osobe koje se tako izjašnjavaju nerijetko proglašava komunjarama, ljevičarima, jugofilima...?
- To je u skladu s globalnom tendencijom rasta netolerancije prema svima koji se razlikuju od homogene većine, što se na pomalo dramatičan način očituje i u zemljama središnje Europe, premda ne u toliko dramatičnoj mjeri kao što je to danas slučaj na Bliskom i Srednjem istoku, gdje islamski fundamentalisti progone sve drukčije vjerujuće, kako kršćane i židove tako i muslimane drukčije denominacije, pri čemu su ateisti u najgorem položaju i njih se percipira kao najgore neprijatelje; valja spomenuti i budistički fundamentalizam u Burmi, na čijem su udaru muslimani. Ako se stanje u Hrvatskoj promatra u naznačenom svjetskom kontekstu, služit će kao utjeha to što se nikoga ne ubija zato što je ateist ili agnostik, ali slaba je to utjeha, posebno u glede djece koja ne idu na vjeronauk te su zbog toga nerijetko izložena vršnjačkom nasilju.
VJERSKA RAVNODUŠNOST
Gubi li Europa svoju kršćansku tradiciju i ulazi li u doba bezbožstva, ateizma, kako to neki tumače?
- Zapadna Europa u sve je većoj mjeri obilježena vjerskom ravnodušnošću, a raste i postotak ljudi koji sebe razumiju kao ateiste. Od zemalja srednje Europe taj je trend jasno izražen u Češkoj. Ateisti i agnostici ne doživljavaju se u javnosti kao društveno neprihvatljive ili moralno problematične osobe. No na udaru su u sve većoj mjeri rasno i vjerski različiti: rasizam i islamofobija rastu u Zapadnoj Europi, pri čemu se još jednom pokazuje kako nema neke znatnije razlike između ateista i agnostika na jednoj te fanatičnih vjernika na drugoj strani: među rasistima i neonacistima naći ćemo i jedne i druge.
Sigurno je ipak jedno: oni koji ateizaciji Europe traže lijek u obnovi netolerantnog i neprosvijećenog kršćanstva neće pomoći nikakvoj duhovnoj obnovi do koje im je - na riječima - stalo. Ako bi fundamentalističko razumijevanje i prakticiranje kršćanstva nekom nesrećom postalo dominantno u Europi, to bi značilo da je nestala razlika između demokratske Europe i vehabističke Saudijske Arabije.(D.J.)
DR. SC. LINO VELJAK
Profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
PAVEL GREGORIĆ
NIKAD SE NISAM OSJEĆAO IMALO UGROŽEN ZBOG SVOJIH STAJALIŠTA
Knjiga Horizonti ateizma: prepiska o vjeri, znanosti i smislu života, objavljena prošle godine, koju su zajedno napisali Pavel Gregorić i Željko Porobija, izazvala je veliku pozornost javnosti s obzirom da se radi o dvojici autora, od kojih je jedan priznati hrvatski filozof, ujedno i ateist, a drugi teolog koji je izgubio vjeru i također postao ateist.
Iz naslova je jasno o čemu se radi, no za širu javnost možete li sve to pobliže objasniti?
- Knjiga je zbirka od 22 pisma koja sam razmijenio sa Željkom Porobijom 2016. godine, nekadašnjim pastorom i dekanom adventističke škole u Maruševcu, filozofom i teologom koji je izgubio vjeru. U knjizi se dotičemo različitih tema, od spojivosti znanosti i religije, preko sekularizma, temelja etike, smisla života, eutanazije... Iako smo obojica ateisti, imamo različite životne putove, gledišta i stilove pisanja.
U knjizi, između ostalog, pišete i o novom ateizmu. O čemu se radi?
- Novi ateizam oznaka je za ateistički diskurs koji se pojavio kao reakcija na nasilje motivirano vjerskim fundamentalizmom, osobito na tragediju od 11. rujna 2001. Četiri knjige koje su otvorile taj diskurs pojavile su se gotovo istodobno 2006., a najpoznatija od njih je Dawkinsova Iluzija o Bogu.
Iako obojica cijenimo misaona ishodišta i oslobađajući učinak novog ateizma, u knjizi se kritički osvrćemo na neke karakteristike tog diskursa, npr. poistovjećivanje religije s vjerskim fundamentalizmom, sklonost scijentizmu, zanemarivanje humanističkih disciplina i, najvažnije, zatvorenost za dijalog.
VAŽNOST INTEGRITETA
Pišete i o negativnim i pozitivnim aspektima ateizma...?
- Pišemo podjednako otvoreno o snagama kao i o slabostima ateizma. Pokušavamo kritički sagledati i vlastitu poziciju, pa tako, na primjer, dolazimo do zaključka da ateizam ima težu zadaću od teizma da izgradi čvrstu etiku, odgovori na pitanje smisla života i pruži utjehu u patnji i suočavanju s ništavilom smrti. No nije da samo konstatiramo slabosti vlastite pozicije nego i nastojimo ocrtati moguće smjerove rješenja tih slabosti.
Općenito uzevši - što je zapravo ateizam, može li se on precizno definirati, i postoje li razlike između ateizma nekad i ateizma danas?
- Ateizam je stajalište da ne postoji Bog. U našem slučaju to stajalište proizlazi iz općenitijeg stajališta da u temeljnom smislu postoje samo prirodna bića i pojave, a to stajalište se u filozofiji naziva naturalizam. Naturalizam, dakle, isključuje postojanje natprirodnih bića kao što su anđeli, demoni, zubić-vile, duhovi pokojnika, besmrtne duše ili bilo kakvi bogovi. Naturalizam je u temelju moderne znanosti, pa ateizam od 16. stoljeća do danas nalazi najveći misaoni oslonac u znanosti. Darwinova teorija evolucije, poslije dopunjena i dodatno potvrđena genetikom, dala je dodatni zamah naturalizmu i ateizmu. Na kraju, religija je u posljednjih pedesetak godina i sama postala predmet intenzivnog znanstvenog istraživanja u sociologiji, psihologiji i neuroznanosti, što nam pruža nove uvide i objašnjenja. Nema sumnje da ateizam danas ima čvršće temelje nego ikada prije.
Koliko je u Hrvatskoj danas hrabrost svjedočiti o vlastitom ateizmu, nevjeri u religiozne dogme i pritom se izložiti široj javnosti, deklariranoj kao katolici, koja možda i neće imati razumijevanja za one koji u Boga ne vjeruju?
- S jedne strane, imati i braniti stajališta različita od onih koje zastupa većina zahtijeva određeni integritet, no ja se nikada nisam osjećao ugrožen zbog svojih stajališta, tako da mi se “hrabrost” čini prejakom riječju. Ni moja djeca nemaju problema zbog toga što ne idu na vjeronauk, ali to je zato što su imala sreće ići u razrede gdje još četvero ili petero djece ne ide na vjeronauk. Bila bi veća hrabrost izvući ih iz vjeronauka da su sama. No bez obzira na tu sretnu okolnost, kao roditelja mi smeta što mi djeca moraju provoditi potpuno nestrukturiran školski sat na hodniku, umjesto sata filozofije za djecu, plesa ili robotike.
Vezano uz prethodno pitanje - dojam je da oznaka ateist (ali i agnostik) u Hrvatskoj često poprima gotovo posprdne konotacije, da je blasfemična “etiketa”, uz opasnost da ljude koji u Boga ne vjeruju odmah proglase društveno nepodobnima, još i komunjarama, ljevičarima, jugofilima... Kako to objašnjavate?
- To objašnjavam primitivizmom koji je na idejnom planu sklon ishitrenim generalizacijama i stereotipima, a na moralnom planu sklon isključivosti i agresiji. Porast tog primitivizma je, između ostaloga, podbačaj naših odgojno-obrazovnih ustanova i razlog da se nakon uvođenja informatike u škole jednako predano posvetimo uvođenju građanskog odgoja.
KRŠĆANSKE TRADICIJE
Kako se u Hrvatskoj poima sekularnost? Čini se kako i tu imamo “problematične odnose”?
- Nominalno, Hrvatska je sekularna država po tome što Ustav RH (čl. 41) izjednačuje sve vjerske zajednice pred zakonom i odvaja ih od države. Faktički, međutim, ako iza jedne vjerske zajednice stoji jedna država (Vatikan), s kojom RH ima međudržavne sporazume (“Vatikanski ugovori”) koji reguliraju suradnju u pitanjima odgoja i kulture, te dušobrižništvo unutar vojske i policije, onda je veliko pitanje kako sve vjerske zajednice u RH mogu biti jednake pred zakonom i odvojene od države. Neki smatraju da je zalaganje za faktičku sekularnost nasrtaj na hrvatski identitet i državnost, ali ti ljudi ne razumiju da se radi o civilizacijskoj tekovini, o nečemu što bi Hrvatsku trebalo učiniti slobodnijom i otvorenijom zemljom, što je važno, između ostalog, i za njezinu demografsku i gospodarsku obnovu. Siguran sam da bi se s time složilo više od polovine onih 85 % građana koji se deklariraju kao katolici.
Za kraj - gubi li Europa svoju kršćansku tradiciju i ulazi li u doba bezboštva, ateizma, kako to neki tumače, videći u tome veliku dramu, gotovo sudnji dan?
- Europa u različitim svojim dijelovima ima prilično različite kršćanske tradicije zbog kojih su se do prije 200 godina vodili krvavi ratovi. Složit ćete se da je dobro što različite kršćanske tradicije u Europi više nisu toliko snažne da ljude guraju u sukobe. Njihovo političko slabljenje zasigurno je pozitivna tekovina liberalne demokracije. No evidentno je i njihovo kulturno slabljenje zbog tržišne ekonomije i načina života, što će mnogi smatrati negativnim. Ja nisam siguran da je to kulturno slabljenje kršćanstva, u cjelini uzevši, nešto negativno, ali to je druga i složena tema.(D.J.)
DR. SC. PAVEL GREGORIĆ
Znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu i gostujući istraživač na Sveučilištu
u Göteborgu
ZORAN GROZDANOV U DANAŠNJEM SVIJETU I ISUSA BI PROGLASILI ATEISTOM
Biti ireligioznim ili ateistom danas u Hrvatskoj ne vidim bitno drugačijim od bivanjem vjernikom. Možda ova rečenica zvuči paradoksalno, napose zbog sve snažnije religizacije našega društva kojoj svjedočimo, no smatram da su i ateisti i vjernici u Hrvatskoj danas ugroženi.
I dok su prvi pod udarom spomenute religizacije društva, pretjerane količine vjerskih sadržaja u društvu, sve snažnijeg pritiska da se mijenjaju zakoni prema većinskom religijskom ili nacionalnom identitetu našega naroda, ovi drugi su pod udarom ideologizacije vjere i pretvaranjem vjere u obilježje nacionalnog ili kojeg drugog identiteta. Pišem to jer ne vidim drugačiji način da izrazim čuđenje pred pretvaranjem onoga što je sržno u kršćanskome vjerovanju - Isusa iz Nazareta - u razne politike koje teže k isključivanju drugoga, posebno onih drugačijih od naših kolektivnih identiteta.
OPASNI DOGMATIZAM
Gušenje slobodnih i odgovornih pojedinaca, koje ishodi iz politika koje polaze od tih identiteta, upravo se vidi u nepravednim politikama prema onim najmarginaliziranijima u našemu društvu, bez obzira na to radi li se o materijalno siromašnima, ili nacionalno, vjerski i rodno drugačijima. U tom smislu mi se čini da i vjernici i ateisti imaju sličan zadatak borbe protiv raznih bogova takvih isključivih identiteta, nepravednih politika i ugrožavanja slobodnih građana. Takva zajednička platforma rada vjernika i nevjernika bila je i namjera knjige “Vjera u dijalog: religijsko i sekularno u razgovoru” koju sam uredio s Nebojšom Zeličem. U toj smo knjizi, odabirom sugovornika i tema, željeli pokazati kako se na javnom prostoru, u društvu i politici, zahtjevi vjernika i ateista u bitnome ne razlikuju. Potrebno nam je humanije društvo, mnogo humanije no što ga danas imamo, od odgoja i obrazovanja do državnih politika. U drugom koraku, kada to ostvarimo, ateisti i vjernici mogu se i trebaju sporiti oko izvora i utemeljenja svojih uvjerenja u izgradnji takvog društva. No, dok kod nas vladaju bogovi nacionalnog i religijskog identiteta, nepravednih ekonomskih politika, ateisti i vjernici trebali bi pronaći zajedničku platformu za izgradnju istinski sekularnog društva u kojemu se i religija i razni drugi svjetonazori mogu najbolje razvijati bez opasnosti da budu zloupotrijebljeni ili ideologizirani.
S druge strane, treba i ateiste i vjernike u sebi razlikovati. Kao što postoje vjernici iz navike, tako postoje i ateisti iz navike. Kao što postoje vjernici koji se opiru sve većoj pluralizaciji društva bježeći time u sigurnost svoje duhovnosti, tako postoje i ateisti koji se opiru bilo čemu što ne mogu racionalno objasniti. Obje “vjere” i oba “ateizma” čine mi se previše ziheraškim. Ateizam koji ne dopušta mogućnost transcendencije, a priori je isključuje, nije tragalački ateizam, ateizam koji priznaje ljudsku ograničenost. Vjera koja ne dopušta biti dovedena do krize vlastitoga identiteta, pa i sve do njegova odbacivanja, nije vjera nego skup unaprijed utvrđenih dogmi i pravila kojima se treba pokoriti. I jedno i drugo vode prema isključenju onih koji se ne uklapaju u svjetonazor jednih ili drugih, pa u konačnici i prema nasilju, koje ne mora biti fizičko već se i institucionalizira i prevodi u razne politike, čemu smo bili svjedoci u prošlosti, ali i danas nam se povijest ponavlja s drugačijim predznakom. I oboje, takav ateizam i takva vjera su dogmatski.
Stoga mi se naposljetku čini da grmljavina koja dolazi iz najviših struktura i vjerskih i političkih institucija o sve većoj ateizaciji, dekadenciji i relativizmu zapadnoga društva upravo ishodi iz potpuno iskrivljenih razumijevanja onoga što “vjerničko” društvo treba biti, onkraj svih mana tog zapadnog društva i njegovih bogova. U posljednje vrijeme sve više jačaju glasovi, koje uvelike predvodi predsjednik nama sjevernih susjeda zajedno s njegovim epigonima iz vjerskih i političkih krugova u Hrvatskoj, da je potrebno braniti kršćansku civilizaciju, da treba društvo i politiku braniti od onih koji nisu u skladu s kršćanskim vrednotama. Pritom ti glasovi bez problema svoje religiozno društvo ili civilizaciju temelje na isključivanju drugih, koji ne pripadaju njihovu religijskom ili nacionalnom korpusu. Iskreno, ne znam što bi u politici ili društvu, a kamoli u civilizaciji trebalo biti kršćansko, osim neprestanog zahtjeva, pa i borbe za pravedno društvo jednakih i slobodnih pojedinaca koji jedino iz te slobode mogu odbaciti ili prihvatiti Boga. Pri tome, takav zahtjev može biti i posve ateistički.
POGANSKO I BEZBOŽNO
Ako postoji nešto što se zove kršćanska politika i društvo ili civilizacija utemeljena na kršćanskim vrednotama, onda bi se takva politika, da prevedemo u naš istočnoeuropski i balkanski kontekst, trebala graditi na licima ljudi koji su iza bodljikave žice na granicama Europe, na ženama koje su upravo pobacile jer im je “religiozno društvo” stvorilo takve politike da nemaju izbora nego pobaciti - ili zato što gube posao ili zato što su u društveno neprihvatljivoj ljubavi sa Srbinom ili muslimanom. Hrvatska politika trebala bi se graditi na licima pobijenih i protjeranih Srba. Isto tako, srpska politika trebala bi se graditi na licima žena koje su pripadnici tog naroda silovali i na licima njihove djece, očeva i supruga koji su pogubljeni ili prognani. Značilo bi to također graditi politike na licima onih koji su beskućnici, siromašni, odbačeni od društva. Ako postoji takva politika, rado bih je nazvao kršćanskom. I rado bih takvo društvo nazvao kršćanskim. No, njega nema, pa stoga i ovo koje se naziva kršćanskim treba preimenovati u pogansko i bezbožno.
Možemo i dalje nabrajati, primjera ima bezbroj i teško je oteti se dojmu da su upravo kršćani oni koji obezbožuju društvo i civilizaciju, a ne neki drugi, ili pak ateisti. Izgleda da bi u ovakvoj konstelaciji dužnosnika, političkih, pa i kršćanskih vjerskih pokreta i crkvenih velikodostojnika koji se bore protiv ateizacije Europe i sam Isus lako bio proglašen ateistom.
DR. SC. ZORAN GROZDANOV
Filozof, teolog, prevoditelj i izdavač iz Rijeke, predavač na Centru za protestantsku teologiju Sveučilišta u Zagrebu