Već 22 godine, zahvaljujući prije svega vrijednom i samozatajnom Draženu Katunariću, jednom od naših najžilavijih i najupornijih frankofila, izlazi časopis Europski glasnik. Riječ je, prema mojem skromnom mišljenju, o jednom od naših najboljih časopisa.
OZBILJAN ČASOPIS, OZBILJNE TEME
Mnogo mudriji ljudi od mene znali su reći da je nomen est omen. I, uistinu, sadržaj i ovoga broja Europskog glasnika, uostalom kao i svih prethodnih brojeva, potpuno je sukladan svome europskom imenu. Sve ovo vrijeme, pune 22 godine, hrvatska je kultura, zahvaljujući ovome časopisu, bila aktivan dionik svih relevantnih i recentnih europskih ideja, pokreta... I prije nego što smo postali punopravnom članicom Europsku unije!
I ovaj dvadeset i drugi broj časopisa to nedvojbeno potvrđuje, pa tako i u ovome broju, među ostalim, možemo čitati što relevantni europski, američki i domaći autoriteti misle o izbjegličkoj krizi. Od Hannah Arendt i njezina gotovo proročkog teksta “Mi izbjeglice”, preko teksta poznatog poljsko-engleskog filozofa i sociologa Zygmunta Baumana, “Migracijska panika i njezina (zlo)uporaba”, pa sve do debate o toj temi između svjetski poznatih njemačkih filozofa i sociologa, P. Sloterdijka, A. Nassehija i H. Munklera.
U ozbiljnim društvima o ozbiljnim temama vode se i krajnje ozbiljne debate. Nadalje, o toj temi pišu i neki drugi, ozbiljni teoretičari, kao što su: B. Latour, I. Krastev, nama Osječanima dobro poznati Alain Finkelkraut, koji je između 1987. i 1996. godine i sam bio glavni urednik francuskog izdanja ovoga časopisa, A. Appadurai, M. Walzer, S. Benhabib, profesorica političkih znanosti na američkom sveučilištu Yale, koja u razgovoru s poljskim novinarom i sociologom Sławomirom Sierakowskim problematizira sam pojam izbjeglice.
UPOZNATI DRUGOGA I DRUKČIJEGA
Kao i svi dosadašnji brojevi Europskog glasnika, i ovaj se sastoji od nekoliko tematema, od kojih je najznačajniji upravo ovaj posvećen izbjegličkoj krizi (119. - 285. str.), a svakako bi trebalo pročitati i tematem o jednom od najrelevantnijih ne samo francuskih nego i svjetskih filozofa 20. stoljeća, Emmanuelu Lévinasu - “U znaku drugoga” (381. - 505. str.), tematem koji se sastoji od nekoliko vrlo zanimljivih tekstova u kojima se dodatno problematizira pozicija “drugog”, u kojima se upoznajemo s ključnom točkom misaonog obrata od metafizike kao ontologije (bitka) prema etici kao apsolutnoj transcendenciji Drugoga.
Nema nikakve dvojbe da je moguće pronaći mnoštvo zanimljivih paralela između ta dva tematema. Ovdje, prije svega, mislim na one filozofske temelje Levinasove etike događaja, bezuvjetne odgovornosti spram Drugoga, svetosti života koja dolazi iz religije, gdje se onda u globalnom poretku svijeta u kojemu stranci, izbjeglice i azilanti postaju sve više svakodnevicom u Europi, a ne iznimkom, mišljenje ovoga filozofa čini velikim izazovom za svako buduće razmatranje etičko-političkih dimenzija odnosa između subjekta i Drugoga. Pri čemu njegova etika gostoljubivosti kao bezuvjetnog primanja onih koji pate, koji su ugroženi u ljudskom opstanku, postaje novom zadaćom mišljenja.
RUMUNJSKI I TALIJANSKI POUČAK
Nadalje, ovaj novi broj sadrži i tematem o disidentskoj misli u Rumunjskoj (505. - 635. str.), gdje bi, između nekoliko priloga, svakako trebalo pročitati “Dnevnik (1937.)” M. Sebastiana, kao i tekst Claudie-Florentine Dobre, “Dvadeset godina rumunjskog postkomunizma: Javni prostor i sjećanje na komunizam”. Tekst je i više nego poučan, jer je, u velikoj mjeri, primjenjiv i na našu, hrvatsku situaciju.
Od ostalih tekstova svakako bi trebalo pročitati razgovor s Giorgiom Agambenom, jednim od vodećih talijanskih filozofa, objavljen u časopisu Die Zeit, 13. rujna 2015., u kojemu ovaj filozof na tragovima misli jednoga Heideggera, Benjamina i Foucaulta analizira doba biopolitike i društva spektakla, estetike i tehnoznanstvene slike svijeta, te dolazi do nimalo optimističnog zaključka da Europa mora kolabirati. Doduše, možda spas, budućnost Europe, leži u njezinoj prošlosti, ali jedino pod uvjetom da se nalazi na njezinoj visini. Bar tako misli G. Agamben. Srećom, najveći broj njegovih tekstova moguće je čitati i na hrvatskom jeziku, Homo Sacer, Izvanredno stanje...
Sve u svemu, Europski glasnik nije samo europski nego i svjetski, i naš, hrvatski časopis iznimnog značaja i utjecaja. Dokaz tome je i ovaj novi broj.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
ZENIČKE SVESKE
Putokaz prema normalizaciji
O Zeničkim sveskama, časopisu za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, već smo na ovome mjestu pisali. I konstatirali da je to jedan od najboljih časopisa na ovim ex-YU prostorima. Istovjetnu konstataciju izrekli smo i za mostarski časopis Status, ali čini se da su marni urednici toga, jednako odličnoga časopisa izgubili bitku ne sa svojim teorijskim idejama i političkim vizijama, već da probleme koji su doveli do prestanka izlaženja časopisa treba, prije svega, tražiti u neredovitim i skromnim financijama. Naime, bez redovite i solidne financijske potpore nije moguće tiskati ovako bogate i zanimljive časopise). I ovaj, najnoviji broj (prosinac/2017.), tu našu raniju (pohvalnu) konstataciju, na najbolji mogući način potvrđuje. Nema nikakve dvojbe da su za ovu iznimnu kvalitetu zaslužni Venita Popović i Nermin Sarajlić, dugogodišnji urednici časopisa. Nadalje, sama činjenica da se, u današnje vrijeme, ovakvi časopisi tiskaju u Zenici, odnosno Mostaru, još se jednom u praksi pokazuje da one unitarističke formule o tome kako su neke sredine a priori provincijalne jednostavno ne stoje. I Zenica, i Mostar, što se tiče kulturnih politika ne funkcioniraju ništa slabije od Sarajeva. Dapače! I ta činjenica trebala bi biti putokazom i za neke suvisle i normalne BiH političke strategije. Naime, upravo ove kulturne strategije nedvosmisleno demonstriraju da je, u konačnici, moguća i političko-teritorijalna revizija Daytonskog sporazuma, a koja, ni na koji način, neće dovesti u pitanje politički i ini opstanak Bosne i Hercegovine kao jedinstvene državne zajednice, njezinih građana i triju konstitutivnih naroda. Samo u decentraliziranoj BiH leži kakva-takva budućnost ove države! Inače, ovaj broj Zeničkih sveski sastoji se iz tri dijela: I. Glasovi (iz) prošlosti - Odjeci (u) suvremenosti: filozofi i umjetnici; II. Hegemoni maskulinitet, između erozije i revizije; III. Identitetni varijeteti: mimikrijski, fluidni, hibridni, oklopni, nomadski, liminalni... Na kraju se nalaze i kratke bilješke o svim autorima zastupljenim u ovome broju, od planetarno popularnog slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, preko jednog od najplodnijih hrvatskih teoretičara kulture Žarka Paića, pa sve do autora ove recenzije, koji u svome tekstu propituje složene odnose između novih identiteta i novih politika. Tu su naravno i strani autori, prije svih, Homi K. Bhabha, s tekstom “Negdje između kulture”, pa Gilles Ddeleuze & Felix Guattari, s tekstom “Imanencija i želja”, koje je, zapravo, V. poglavlje njihove knjige “Kafka - U prilog manjinskoj književnosti”...(Z.K.)