Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Marija Selak: Matrix nas neće progutati, možemo samo mi sebe ugristi za rep
Objavljeno 10. veljače, 2018.
DR. SC. MARIJA SELAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, AUTORICA KNJIGE “LJUDSKA PRIRODA I NOVA EPOHA” TE NIZA ZNANSTVENIH I STRUČNIH RADOVA

Čitajući sjajnu knjigu Marije Selak “Ljudska priroda i nova epoha”, između ostalog stekao sam dojam da je puno toga što je u njoj sadržano u izvjesnoj mjeri povezano i s temom ovotjednog Magazina - 4. industrijska revolucija: izazovi sadašnjosti i budućnosti.

Koliko napredak tehnike i tehnologije kojem svjedočimo posljednjih godina mijenja samu bit ljudske prirode, odnosno nadilazi njegova biološka ograničenja, koja, ako ćemo vjerovati kibernetičarima i stvarateljima umjetne inteligencije, zapravo i ne postoje? O tome pišete u knjizi, no za one koji knjige nisu čitali, da eto “ponovimo gradivo”...

- Pitanje mijenja li napredak tehnike bit čovjeka pretpostavlja odgovor na pitanje postoji li ona uopće, odnosno postoji li nešto što je zajedničko svim ljudima, a što bismo mogli nazvati ljudskom prirodom. Na njega, pak, nema jednoznačnog odgovora. Primjerice, ideja o postojanju univerzalne ljudske prirode predmetom je brojnih kritika postmodernih francuskih autora koji smatraju da univerzalne istine ne postoje, a svi oni koji ih pokušavaju nametnuti čine to zbog vlastitih političkih ciljeva. Slično tome, promotori biomedicinskog poboljšanja čovjeka, načelno govoreći, tvrde da ideja ljudske prirode ne može biti normativna te da ona neizbježno vodi u rasizam. Za razliku od njih, tzv. biokonzervativni mislioci poput Fukuyame i Habermasa koriste se konceptom ljudske prirode kako bi doveli u pitanje moguće posljedice biomedicinskih intervencija. Jednostavno rečeno, ako ljudske prirode nema, onda se ona ne može uništiti različitim tehnoznanstvenim dostignućima, stoga je mnogo lakše promovirati njihovu implementaciju.

Može li, na kraju krajeva, suvremena tehnika i tenologija doista kompenzirati sve (ili bar neke) biološke manjkavosti čovjeka? Što će pritom čovjek izgubiti, možda dušu, kako neki tvrde?

- Suvremena tehnoznanost možda može kompenzirati neke biološke manjkavosti čovjeka. No, je li biološko “savršenstvo” nužno dobro za čovjeka? Našu “manjkavost” brojni su filozofi, poput Platona, Tome Akvinskoga, Kanta, Herdera i Gehlena, vidjeli kao pozitivnu karakteristiku, štoviše prednost čovjeka u odnosu prema životinji, jer čovjek baš zato što je “manjkavo”, biološki nesavršeno biće izgrađuje jezik, kulturu i institucije, dakle “humani” svijet. Naime, za razliku od životinje, koja je s okolišem na “ti” jer ima krzno i razvijene instinkte, čovjek je kao krhko i ranjivo biće upućen na to da se izdigne iz prirodnog okoliša svojim umskim i stvaralačkim sposobnostima. Stoga se možemo zapitati bi li kreiranje biološki “savršenog” čovjeka dovelo do njegove destrukcije. Slikovito rečeno, želimo li postati neuništivi, vječno zadovoljni strojevi koji nemaju potrebe ni mogućnosti stvaranja i doživljaja umjetnosti?

SCENARIJI BUDUĆNOSTI

Da se uz netom dotaknuta pitanja vratimo malo i do filozofije. Naime, ako je suditi prema Nikoli Berdjajevu, citirat ću, “čovjek plovi posred bezdušnih visina, u neizmjerni, neznani mu kraj; plima raste i naglo nas odnosi, u neizmjerne tamne krajeve”. Uzimajući u obzir svijet u kome danas živimo, jesmo li doista pred vratima (ili smo već ušli) “novog srednjovjekovlja”, odvija li se već trashumanistički scenarij budućnosti, kako je to prije skoro stotinu godina nagovijestio ruski filozof i kršćanski egzistencijalist? Jesu li takve spekulacije danas utemeljenije nego prije, kada je o tome pisao Berdjajev?

- Berdjajev je predvidio dolazak “novog srednjovjekovlja” koje je definirao kao epohu nove duhovnosti. Transhumanistički scenariji budućnosti zagovaraju drugačiju sutrašnjicu u kojoj naglasak stavljaju na materijalni, tehnički napredak. U našem dobu, koje sam u svojoj knjizi karakterizirala dobom prijeloma epoha, prisutne su tendencije koje vuku i u jednom i u drugom smjeru. Biotehnološki optimisti ubrzano rade na tehničkom napretku, vođeni shvaćanjem znanja kao (nezaustavljive) moći. No, sve su prisutniji i alternativni glasovi koji akumulirano znanje i vještine vide ponajprije kroz odgovornost čovjeka prema ostatku živog svijeta, stoga naglasak stavljaju na brigu za prirodu i neljudska živa bića te zagovaraju oprez prilikom uporabe tehnike. Što će od toga dvoje prevladati nije samo predmet proročke ili metafizičke rasprave. To ćemo odrediti svi mi osvještavanjem sadašnje situacije, dakle vlastitim angažmanom u kreiranju naše sadašnjosti, a time i budućnosti. Ili odustajanjem od njega.

Što s bioetičkim pitanjima današnjeg svijeta, kakve su nam tu perspektive, moralne dvojbe samoga čovjeka?

- Kako živimo u dobu intenzivnih promjena, svakodnevno se otvaraju nova područja “borbe”. Primjerice, trenutno je aktualan slučaj kloniranja majmuna, koji pak povlači za sobom i mogućnost kloniranja čovjeka, s kojim ćemo se vjerojatno susresti u skorijoj budućnosti. Dileme s kojima se tu suočavamo tiču se pitanja bismo li time izgubili posebnost naše osobe, kakav bi bio status klona, odnosno je li bivanje klonom, kao našim serviserom zamjenskim dijelovima (organima za transplantaciju), degradirajuće, tko će si moći “priuštiti” klona i tome slično. Također, bioetika se danas bavi i razvijanjem ekološke svijesti, brigom za neljudska živa bića, odnosom prema genetičkim modifikacijama, i hrane i čovjeka. U širem smislu, područje na koje treba usmjeriti pozornost odnosi se na proučavanje veze kapitala, tehnike i znanosti, točnije na problem komercijalizacije života - njegova shvaćanja kao vlasništva, a zatim i isplative robe na tržištu. To je praksa koja je na mala vrata već ušla u našu svakodnevnicu, od genetički modificiranog lososa koji je patentiran i kao takav nečije vlasništvo, pa sve do mogućnosti doniranja embrija u znanstvene svrhe. Što je iduće?

STVARNI I VIRTUALNI SVIJET

Povezujući sve čega smo se dotaknuli, ali i ono čega nismo, a vezano je uz temu 4. industrijska revolucija, kakav bi vaš zaključak bio - je li stanje toliko dramatično da bismo se (čovjek) trebali zabrinuti i strahovati za vlastitu budućnost i naš opstanak u njoj?

- Strah je uvijek dobar jer je on pokretač za djelovanje. On je i opravdan jer nas nedavna povijest uči da je izumom sredstava koja imaju mogućnost masovnog uništenja, kao što je nuklearno oružje, destrukcija svijeta postala tek stvar pritiskanja pravog gumba. Budući da je napredak tehnike povezan sa stagnirajućom moralnom svijesti, nije nemoguće, a već se i dogodilo, da on bude pritisnut. Kad promotrimo izumljeni okoliš u kojem se danas krećemo, mogli bismo reći da smo slični petogodišnjem djetetu koje je za upravljačem najnovijeg Mercedesa. Da ne bi došlo do prometne nesreće, koja se ponekad čini neizbježnom, potrebno je razvijati oprez i odgovornost koju nemamo samo prema sebi nego i prema generacijama kojima ovaj svijet ostavljamo u baštinu.

S tim u svezi - hoće li nas cyber kultura, računalna tehnologija i digitalna revolucija, kao jedni od ključnih čimbenika 4. industrijske revolucije, na kraju sve progutati, pa ćemo se zateći u svojevrsnom Matrixu, kao u istoimenom filmu?

- Tehnika je sama po sebi neutralna - nije ni dobra, ni zla. Takvom je čini čovjek koji u nju upisuje sadržaj njezinom upotrebom u prave ili krive svrhe. Dakle, sve navedeno u vašem pitanju neće nas progutati, možemo samo mi sami sebe ugristi za rep. Taj osjećaj matriksizirane stvarnosti koji spominjete i koji je često prisutan posljedica je naše sve izraženije nesposobnosti da razlučimo stvarni od virtualnog svijeta. Ona se, primjerice, manifestira tipkanjem na mobitelu i odvajanjem od društva za stolom, a za posljedicu ima osamljenost koja proizlazi iz nagriženih veza s bližnjima koje su nam kao ljudskim, socijalnim bićima nužne. Ona je i opasna jer suvremeni nomad koji nije ukorijenjen u zajednici, prijateljskim i obiteljskim vezama, mnogo je pogodniji za manipulaciju i iskorištavanje. On može biti na raspolaganju svojim šefovima 24 sata dnevno jer iza njega nitko ne stoji doista, on nikome ne pripada, pa se i nema zašto vraćati kući.

SVJEDOČENJE PROMJENAMA

Zaključno - treba li iznova uzeti u obzir Francisa Fukuyamu i njegov “Kraj povijesti” i početak transpovijesti? Ili se valja prisjetiti i Antuna Branka Šimića, koji je bodrio čovjeka da ostane u svojoj ljudskoj biti i dostojanstvu, šaljući mu plemenitu i humanu poruku: Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Svim revolucijama, industrijskim i svakim drugim, unatoč...

- Napredak kojem danas svjedočimo i kojim se često zanosimo, a koji percipiramo kroz tehnoznanstvene novotarije, nije napredak u pravom smislu riječi jer da bi nešto doista išlo naprijed, to mora biti bolje nego prije. Stoga bi točnije bilo reći da kroz povijest svjedočimo promjeni. Danas su narasle mogućnosti očuvanja života, ali i sredstva njegova uništenja. S druge strane, istinski, moralni napredak nije nemoguć, ali nije pravocrtan, nego postupan, s mogućnošću nazadovanja. On zahtijeva konstantan i mukotrpan društveni rad na poticanju naših najboljih osobina. Na tom tragu, predispozicije za prosperitet ne treba stvoriti tehnoznanost. One su već tu, samo je pitanje na koji ćemo ih način iskoristiti.(D.J.)

Taj osjećaj matriksizirane stvarnosti koji je često prisutan posljedica je naše sve izraženije nesposobnosti da razlučimo stvarni od virtualnog svijeta.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

INTERVJU: SREĆKO HORVAT, HRVATSKI FILOZOF I POLITIČKI AKTIVIST

Za probleme u Slavoniji nije kriv komunizam nego kapitalizam!

2

TEMA TJEDNA: APSURDI HRVATSKOG TRŽIŠTA (NE)RADA (I.)

Svi neradnici na budžetu države

3

REPORTAŽA: URUGVAJ

Montevideo, Slavonac te vidjeo