O Bocanjevcima se relativno malo toga zna i može naći za pročitati, mnogo toga o našem selu svodi se tek na sjećanja pojedinaca bez konkretnih zapisa i tek istražujući shvatili smo da posjeduju zanimljivu prošlost. Zbog toga smo prije dvije godine došli na ideju da počnemo prikupljati sjećanja, zapise i materijalnu dokumentaciju o svemu onome što je činilo život u Bocanjevcima nekad i tom prigodom uvidjeli da je u prošlosti bilo mnogo toga o čemu se danas vrlo malo priča, a zbog čega ovo selo ima posebnu čar i notu zanimljivosti...

Tako zbori povjerenik Grada Belišća za ovo selo Bojan Vuksanić. On je, naime, jedan od 400-tinjak stanovnika Bocanjevaca, koji su istinski zaljubljeni u mjesto u kojem žive, a koje se posljednjih godina po svojim osobitostima profiliralo u pravo malo turističko mikrosredište grada Belišća. U vremenu sveopće globalizacije Bocanjevci se nisu prepustili zatiranju svog bogatog tradicijskog, kulturnog i folklornog naslijeđa, nego su od svoje gastroostavštine stvorili prepoznatljivi brend.

Ovo selo, u kojem je otuđenost gotovo zaboravljena kategorija, potječe još iz srednjeg vijeka u kojem se smjestilo na zapadnom dijelu Valpovštine, u blizini ušća Struga, u nekada plavnom i šumovitom međuriječju ovoga vodotoka i rijeke Vučice koja predstavlja vitalan resurs ovoga kraja.

- Iako jezikoslovci ne znaju točne podatke o imenu sela, hrvatski jezikoslovac Stjepan Sekereš smatra da je ime moglo nastati u vezi s imenom Bocan, dok akademik M. Marković tvrdi da je ime sela nastalo od riječi “boca” (bodljikava trava koju blago ne pase) - priča nam Vuksanić.

Poput mnogih domaćih sela i ovo je selo imalo svoje teške i blistave trenutke, ratna i poratna razdoblja s nenadoknadivim gubicima, a njegov pravi uzlet datira od početka 20. stoljeća, kada je u 1906. godine zalaganjem mještana sagrađena prva osnovna škola na kojoj je kasnije dograđen i kat. Zahvaljujući tome poduhvatu, dotad nepismeno selo na tečajevima se opismenilo, a 1925. počelo je djelovati Dobrovoljno vatrogasno društvo. Pet godina kasnije u selu je zaslugom učitelja Zvonimira Cvenića sagrađena i trahomska ambulanta s obzirom na to da je 75 posto stanovništva bilo trahomatozno, posebice djeca. Nažalost, tijekom Drugog svjetskog rata ambulanta je bila ugašena, a općenito kraj Drugog svjetskog rata dočekan je s dosta problema, jer je selo bilo izvan glavnih prometnica, pa je njegov napredak tekao vrlo sporo. Selo je bilo bez struje, dobre ceste i mnogo toga, pa je nakon ukidanja pruge uslijedio i demografski pad kad su mnoge obitelji otišle iz sela, a mladi zemljoradnju i stočarstvo zamjenili radom u tvornicama DIK Belišće, Kombinat Đuro Salaj Valpovo, Građevinar, poslije Izgradnja, a neki su otišli i u proizvodne pogone osječkih poduzeća.

Nekoliko godina nakon rata Bocanjevci dobivaju električnu rasvjetu, a 1968. godine sagrađena je i tvrda makadam cesta s kamenom koji je dopremljen iz Doboja, a ubrzo se uspostavljaju i redovne autobusne linije Bocanjevci - Valpovo. Godine 1956. u selu se osniva nogometni klub “Zrinski” koji nakon dvije godine mijenja ime u “Mladost”, i pod tim se nazivom uspješno natječu sve do 1995., od kada nose sadašnji naziv “Hrvatski sokol”.

Prema raspoloživim povijesnim zapisima, u drugoj polovini 20. stoljeća glavnu riječ u selu vodi mjesna zajednica koja kreira i društveno politički razvoj sela, a njihovo djelovanje pomažu i mještani fizičkim radom i samodoprinosom. Grade se modernije kuće, pločnici, sportska igrališta, a konjske zaprege sve više zamjenjuju traktori i ostala mehanizacija. Selo je još 1964. godine imalo svoj vrlo uspješni Odbojkaški klub “Bocanjevci”, a igralo se na posebnom osvijetljenom i ograđenom terenu. Također, ženski odbojkaški klub “Valko” iz Valpova, osnovan 1971., bio je sastavljen većinom od djevojaka iz Bocanjevaca.

Godine 1984. mještani Bocanjevaca putem samodoprinosa, zajedno s Mjesnom zajednicom, napokon uspijevaju zamijeniti prašnjavi makadam s asfaltiranom prometnicom, a dvije godine kasnije kulturna djelovanja mještana i službeno se registriraju osnivanjem Kulturno-umjetničkog društva “Šokadija”.

Zanimljivo, s Bocanjevcima je povezan film “Sokol ga nije volio”. Prvijenac redatelja Branka Schmidta iz 1988. godine za Bocanjevčane je posebno značajan zbog činjenice što je filmskoj ekipi za snimanje filma svog konja Gavrana ustupio Bocanjevčan Šimo Grgić. Njegov Gavran pokazao se kao izvanredan glumac u ulozi Sokola, zbog čega je glumačka ekipa u to vrijeme često boravila kod Grgićevih u Bocanjevcima, što nam je svojedobno potvrdio i sam Grgić, inače veliki uzgajivač i zaljubljenik u konje. Uz pomoć svoje supruge, koja je umrla prije dvanaestak godina, u svom vijeku othranili su više od dvadeset pastuha za pripust.

- Za njihovu se kvalitetu nadaleko čulo, pa je za nešto više od 30 godina kroz naše dvorište prošlo više od 1000 kobila iz svih dijelova bivše Jugoslavije, koje su uglavnom odlazile zadovoljne - i ponovno dolazile. Uz poljoprivredu, od pripusta pastuha lijepo se zarađivalo i nadopunjavalo kućni budžet, jer je u ono vrijeme cijena jednog pripusta bila približno kao sada 300-tinjak kuna - pojašnjavao nam je ovaj vrsni poznavatelj konjskog svijeta.

Nažalost, jedna nesnimljena scena u kojoj je Gavran (Sokol) trebao ući u hladnu rijeku Dravu, koštale su ovu prelijepu životinju zdravlja od koje se nikada nije oporavila.

U godinama nakon Domovinskog rata, u Bocanjevcima je svečano otvoren novi Hrvatski dom, selo je dobilo priključak na vodovodnu mrežu, a u to vrijeme počinje i održavanje tradicionalne Smotre folklora “Bocanjevci, alaj ste milina”, koja ubrzo postaje trodnevni praznik za mještane i brojne goste. Nakon više pokušaja, prije tri godine pri KUD-u “Šokadija”, zaljubljenici u tradicijsko pučko pjevanje osnivaju novu udrugu u selu pod nazivom Muška pjevačka družina “Bocanjevački pajdaši”, koja vrlo brzo postaje nezaobilazan gost na gradskim događajima, ali i šire. Djeca od najmanjih nogu sudjeluju u svim manifestacijama, a ne daju se ni djevojke i žene koje su također osnovale vlastitu pjevačku skupinu koja je sve više tražena.

Zahvaljujući upravi grada Belišća i Turističkoj zajednici grada Belišća, Bocanjevci 2015. godine postaju prvo etnoselo na području Valpovštine. Ubrzo su “Apin dvor” Igora Mihaljevića i “Stepina kuća” Agice Tomac postale etnokuće, a svakako veseli činjenica da se stalno planiraju novi sadržaji vezani uz etnoselo. Tako se ovdje održavaju različiti gastrofestivali, kao i tradicionalna natjecanja u kuhanju fiš-paprikaša, a selo je poznato i prema spravljanju starinskih jela i kolača, u čemu posebno mjesto zauzima Lenka Vidošić, entuzijastična bakica, koju mnogi nazivaju živućom legendom. Uživa ona i u pečenju domaćeg kruha u krušnoj peći, a i dalje aktivno sudjeluje u Pekmezijadama, Ljetu Valpovačkom, Belišćanskoj zlatnoj jeseni i drugim manifestacijama.

- Uvijek nastojim govoriti koliko je važno da se ne zatre i ne izgubi ono naše stare i izvorno što se uvijek poštivalo i do čega se posebno držalo, a to se trudim i danas uz jela, ali i ručne radove, zbirku starinskih predmeta, ili pak naše šokačke pjesme i bećarce bez kojih su vesela događanja ovdje nezamisliva - poručuje legendarna Lenka.