Kamo dalje po Iranu? - pitali smo se zabijeni po gradovima. Ideja je bila da se odvezemo autobusom “daleko” do Kaspijskog mora na kupanje, pa gore u zelene planine prema pokrajini Istočni Azerbajdžan. Na kolodvoru u Isfahanu nakupovali smo slatkiša gaz (stariji brat rahatluka) i gledali kako majke u suzama ispraćaju svoje mlade uvježbane sinove vojnike na tvrdu granicu u Beludžistan prema Afganistanu i Pakistanu, jednoj od nekoliko granica na kojima se metaforički i stvarno “brani” Europa.

Nakon cjelonoćne vožnje u iznimno udobnom autobusu, našli smo se u gradu Rashtu. Uopće nismo znali da je Rasht tako velik industrijski grad, pa smo se onako umorni i izgužvani raspitali gdje je tu u kraju najljepše. Uputili su nas u Bandar en Anzali udaljen 30 kilometara od glavnog puta. Za njega nikad prije nismo čuli. Zapravo, ja jesam nešto tu lokaciju povezao s opisima iz legendarne knjige Toma Reissa, Orientalist. Cjenkanje s taksistom i eto nas u ovom gradu po broju stanovnika sličnom Osijeku.

Smjestili smo se u socrealističkom hotelu Iran. Pogled na luku - kranovi, brodovi, utovar, pretovar, čista šljaka. Osam i pol milijuna industrijskih radnika je u Iranu.

Malo smo odrijemali pa nakon toga krenuli na kupanje. Kaspijsko more, uz koje se pružaju predugačke pješčane plaže, puno je minijaturnih račića koji vam se kače po stopalima, valovito je i u dužinu plitko, bljutavo. Regule za kupanje jednake su kao i bilo gdje drugdje u Iranu - muškarci moraju imati kupaće gaćice do koljena, a žene moraju biti potpuno odjevene i pokrivene glave.

Nisam imao primjerene kupaće, pa sam se kupao u standardnim zapadnjačkim, na što me je upozorio dobronamjerni mladić. Poslušao sam ga i odjenuo trenirku u kojoj sam došao. Nakon desetak minuta došli su službenici za ćudoređe na plaži kako bi provjerili situaciju s nama. Dovezli su se najpopularnijim motociklom u Iranu Hondom CG 125 crvene boje. Njih troje. Dva muškarca i jedna žena. Pozdravili smo se i razmijenili osmijehe. Oni iskrene, a mi tupaste. Maja se, kao jedina gospođa u našemu društvu, kupala potpuno odjevena. Sve je bilo super. Sunčanje, kupanje, srkanje čaja, pogled u daljinu, valovi koji zapljuskuju obalu, ptice koje krešte i brod koji na kraju obzora tone u sunce. Thresh! Patila nas kao čežnja. Mislim da je ipak u pitanju bio pad šećera u krvi i dehidracija.

Navečer i sutradan razgledanje grada i života, obilazak armenske crkve i groblja poljskih vojnika iz “Andresove” vojske i civila koji su ovdje zaglavili nakon Drugog svjetskog rata kao otpadnici od SSSR-a. I prije je ova luka služila za zbjegove raznih nepoćudnih iz kaspijskog bazena, za sve, od naftnih magnata Azerbajdžana do ruske kraljevske svite, kozaka, esera, menjševika, boljševika.

Ovdje je kao na Mediteranu, opušteno, puno priče i s malo reda. Nema ovdje ni bogzna kakve vjerske stege. Prije su ovdje Rusi svih vrsta igrali veliku ulogu. I sada cvate nostalgična ljubav iranskih Kaspijaca prema kominterni. Vrlo jaka Komunistička partija koja je poslije prerasla u stranku Tudeh osnovana je baš ovdje u Anzaliju 1920. i sve do prije sedamdesetdevete bila je najznačajnija partija u sjevernom Iranu i dalje. To se naprosto osjeti u zraku. Vjetrovi ovdje pušu s Kavkaza.

No dosta politike, samo geografija.

Tu smo upoznali sjajnog mladog gospodina, još jednog po imenu Reza. Reza je moderan čovjek, modni dizajner, vlasnik butika, izvrsni svirač hang-pana. Maja se odmah zaljubila. Maštala je o tome kako će dovesti ovoga perzijskog princa kući i predstaviti ga najbližima. Otišli smo zajedno na kavu i prave iranske baklave. Razmijenili smo instagram-profile jer tamo, hvala Bogu, nema “fejsače”. Nitko nikom ništa ne lajka. Nešto kao roditeljska briga.

Nakon “postkomunističkog” Anzalija vratili smo se u Teheran preko Karadža i tog metropodručja na kojem ima 15 milijuna stanovnika. Sam je grad Teheran velik, brz, omeđen planinama. Nadmorska mu je visina od 1000 do 1800 metara.

Iskrcali smo se predvečer na zapadnom kolodvoru koji je u blizini Azadi tornja - Tornja slobode. Toranj visok 50 metara sagrađen je 1971. godine u spomen na 2500 godina Perzijskog Carstva. Do revolucije zvao se Kraljevski memorijalni centar. Od revolucije pa nadalje Iranci više nisu mogli trpjeti gomilanje neuspjeha Pahlavi dinastije i njihovo navlačenje osobnog bogatstva. Pahlavi i njegova ekipa pobjegli su i nestali s političke scene Irana. S njima je otišao i alkohol, droga i sve ono što je opisao Broj Jedan u ponajboljoj epizodi Alan Forda, Udar munje: “Droga utječe na mozak! Daje ti utisak da si u raju kada si zapravo u paklu.” Tada su muslimani povadili svu lozu, pretežno shiraz, i zasadili sorte za grožđice.

Nije baš lako prijeći cestu, zapravo kružni tok s bezbroj krugova, koja dijeli kolodvor od tornja. Manevrirali smo prema azijskom pravilu - uvijek ideš sa stražnje strane vozila predviđajući sljedećih pet poteza vozača koji ti idu u susret. Tamo su neki klinci pržili selfije. Fotkaju se i s nama. Inače, u Iranu su se svi željeli slikati s nama.

Malo smo predahnuli uz špice i pravu Coca-Colu kojom nas je ponudio neki iranski prijatelj. Ponovno smo u podzemnoj željeznici u kojoj nam prilazi Ali, kojeg prvi put vidimo i koji nas poziva na noćenje kod njega u stanu negdje u zapadnom Teheranu. Vozimo se do tamo više od sata. Teheranski metro jedan je od najprometnijih na svijetu i dnevna fluktuacija mu je šest milijuna putnika. Sve je u metrou tip-top.

Kada smo konačno pristigli do Alijeva stana, s našim domaćinom idemo u nabavu namirnica za večeru. Cijelu večer ćaskamo o svemu i svačemu i grickamo. Zanimljiva je priča o njihovu zatvorenom znanstvenom sustavu u kojemu nema razmjene radova i citiranja stranih autora. Imaju više od pet milijuna studenata, od kojih su 60 % žene. Najvažniji kadar poslijediplomske studije završava u Americi. Sve je to započelo devedesetih, za doba tzv. iranske političke glasnosti, perestrojke kroz program Dijalog među civilizacijama. Bilo je to vrijeme kada je IR Iran vodio Akbar Hashemi Rafsanjani, gorostas iranske politike, koji je umro u siječnju ove godine.

Ujutro nas domaćin vodi u razgledanje obližnje armenske crkve, jedne od 42 takve uz stotinjak kršćanskih. Šećući gradom naletjeli smo na izgubljen novac, nekoliko milijuna riala. Kada smo Alija upitali zašto novac nitko ne pokupi, on nam je odgovorio da bi to bila izuzetna sramota za onoga tko bi to učinio i da taj novac treba tu stajati dok se vlasnik ne vrati po njega. Tek ako bi postojala opasnost da ga raznese vjetar ili nešto slično, pokupio bi ga najbliži trgovac koji bi ga sačuvao do dolaska vlasnika. Ako se to ne bi dogodilo, onda bi novac bio predan u jednu od islamskih zaklada.

Na aerodromu u Teheranu mijenjamo ostatak riala u eure ili dolare, ovisno o tome što ima u mjenjačnici. Punimo bočice vodom koja je inače u cijelom Iranu dostupna preko javnih slavina. Ponekad je i rashlađena. Spavali smo na stolicama do pet ujutro pa se ranim letom preko Istanbula vratili kući, u Slavoniju, u Osijek.

Još je puno dojmova o zemlji u kojoj nema uličnih levata i onih koji te vuku za rukav. Zemlji u kojoj možeš spavati i odmarati u džamiji ili na ulici koliko te volja a da te nitko ne pogleda ili ti zasmeta, zemlji u kojoj te nitko neće izvaljati i gdje su mnogi za tebe, a nitko protiv tebe. Dojam je da cijelo društvo vrlo dobro shvaća svoju etičku, društvenu i političku odgovornost. Iranom danju gospodari teokracija, a noću demokracija. Politički je to sustav nad kojim bdije Vijeće čuvara - tijelo koje je zaduženo održavati stalnu revoluciju. I za kraj najbolje je doslovno citirati Saida Amira Arjomanda, američkog stručnjaka za moderni Iran: “Suprotstavljena dijalektika tradicije i modernosti u stvaranju iranske islamske ideje i reforme islama do postislamizma najveća je političko-teorijska rasprava u Iranu, stalno u opasnosti od gubitka legitimnosti, ali i legitimiteta; kako objasniti izbor parlamenta u zemlji gdje narod nema supstancijalnu suverenost jer je ona Božja? Stalno vraćanje na revoluciju pokušava otkloniti to pitanje; kako je rekao ajatolah Homeini: Naša revolucija je kao bicikl. Ako stane - pada!” I naša je revolucija takva, složili bi se mnogi u Hrvatskoj.