Odavno se na istoku Hrvatske žale kako su medijski zapostavljeni i da državnu, nacionalnu televiziju, novine ili portale ne zanima ono što se kod njih događa i svako negodovanje zbog toga je vapajući glas žednog u pustinji daleko od prve oaze kojega nitko ne čuje.

Uvriježeno je mišljenje temeljeno na iskustvu, a ne predrasudama, kako se o Slavoniji piše samo kada njena sela budu poplavljena ili kada seljaci prosvjeduju blokadom prometnica. O Vinkovcima se u nacionalnim medijima piše kada pijani susjed zbog ljubomore ubije susjeda, kada razočarani bivši suprug ubije pištoljem bivšu suprugu pred kućom njenih roditelja, a potom i sebi ispali hitac u glavu, kada se u kući bez grijanja i struje pronađu mrtvi dvije sestre i brat, vremešni ljudi koji nisu ni tražili ni dobijali od ikoga pomoć ili kada branitelj obolio od PTSP-a digne sebe i kuću u zrak. Prije 13-14 godina Vinkovci su došli na naslovnice i u prve minute Dnevnika kada je tip ubio i opljačkao svećenika u župnom stanu i prije pet-šest godina kada je 17-godišnjak u napuštenoj kući u središtu grada silovao djevojčicu mlađu od sebe.

O dobrim stvarima i pozitivnim primjerima, a i takvih ima na istoku Hrvatske, vrlo se rijetko piše. Pada mi na pamet kada je prije šest godina vinkovački poduzetnik uplatio oko dva milijuna kuna poreza na dobit bez da su ga iz Porezne uprave na to podsjećali i to je bio lijep primjer vinkovačkog posustalog, ali još uvijek žilavog poduzetništva, o kome su priloge napravile, osim novina, i televizije s nacionalnom koncesijom. Isto je bilo i kada je regionalni slavonski list otkrio da je mlada Vinkovčanka svoje radno mjesto ustupila prijateljici koja je bila na popisu za otkaz, a ima obitelj i djecu. “Njoj je radno mjesto potrebnije”, bile su njene riječi na naslovnicama tih dana.

Prijatelj koji je isto u novinarskim vodama, na lokalnoj razini, kaže kako smo zbog zbog takvog stanja ponekad i mi sami krivi jer nedovoljno ističemo prema van vrijednosti koje imamo. Moramo biti svjesni, kaže prijatelj, da velike televizije i novine, štede na sve načine, a najviše tako što će smanjiti broj novinara na terenu, tamo gdje nastaje vijest pa urednici jednostavno nemaju od koga primiti što se događa dok to ne pročitaju na lokalnom portalu ili novinama pa onda šalju novinara na mjesto događaja. Trebali bi, drži moj prijatelj, dostavljati pozive i priopćenja “velikim” novinama i televizijama, bombardirati ih informacijama o dobrim i zanimljivim događajima i primjerima iz naših sredina jer, kako će oni znati da su Vinkovci, znanstveno dokazano, najstarije naselje u kojemu se živi u kontinuitetu preko 8200 godina!(M.FLEGO)

U medijskom praćenju teme iz našičkog kraja, odnosno s područja grada Našica te općina Donja Motičina, Đurđenovac, Feričanci i Podgorač, su podzastupljene i gotovo nevidljive. Ovo mišljenje dijele i građani i nositelji javnog društvenog, gospodarskog i političkog života. Istina, izuzetak su crne kronike i posjeti političara. Naravno, sve nacionalne, velike televizijske kuće i novine se sjate i kada je akcija spaljivanja droge u našičkoj cementari, ali i tradicionalne manifestacije kao što je festival Dani slavonske šume u Našicama i Feričanačko vince u Feričancima. Međutim, teško da se može pročitati priča ili vidjeti reportaža o požrtvovanim našičkim glazbenicima, kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim radnicima te uspješnim biznismenima, a da ne govorimo o udrugama, klubovima i organizacijama građana čiji su članovi učinili mnogo ne samo za svoj grad ili općinu, nego i Hrvatsku, a rade to i danas. Glede potonjega, nijedan nacionalni medij iz Zagreba nije se pokazao zainteresiranim da posjeti Osnovnu glazbenu školu Kontesa Dora Našice, čiji bi im učenici i profesori mogli ispričati priču o brojnim državnim priznanjima i nagradama te njegovanju glazbenog hrvatsko-japanskog prijateljstva, ali i o dragocjenom opusu skladateljice Dore Pejačević. Na žalost, nema ni priča o gospodarstvu i sportu, izuzev našičkog rukometnog prvoligaša. A Našice se ponose juniorskom prvakinjom Hrvatske, svjetskim šaranskim ribolovcem te uspješnim Taekwondo klubom čiji je trener upisan u Taekwondo Kuću slave (Hall of Fame), a Đurđenovac je ponosan kuglače. Međutim, mediji, izuzev lokalnih - Radija Našica, Glasa Slavonije i portala Našice.com, posve ih ignoriraju. Slična je priča s arheološkom baštinom, odnosno vrijednim nacionalnim nalazištem Ražište kod Podgorača, koje pripada sopotskoj kulturi. Isto tako, malo je poznato da su arheolozi na Sadici u Vučjaku Feričanačkom iskopali predmete iz 6.000 godine prije Krista.

Do šire hrvatske javnosti jako teško dopiru priče i o malim poljoprivrednicima i velikim investicijama iz komunalnog gospodarstva koje počinju ili su završene. Nije se mogla vidjeti televizijska reportaža ni pročitati priča u tiskovinama iz Zagreba o najmodernijem pročistaču otpadnih voda u Našicama, vodoopskrbnom pothvatu u općini Đurđenovac koja je europskim sredstvima lani izgradila novo vodocrpilište u vrijednosti 21 milijuna kuna, a ne daj bože da je među zanimljivim vijestima ili događajima bilo i sanirano odlagalište otpada u Feričancima. Ali su zato Našice i susjedne općine u medijima itekako vidljive kada dolaze najviši državni političari. Tada se redovito pojavljuju na televiziji.(S.FRIDL)

Što se Baranje tiče, koliko god vladajuće strukture dolaze u regiju između Dunava, Drave i Mađarske, toliko ih prate “nacionalni” mediji. U posljednje dvije-tri godine popratili su sve ono, ili barem veliku većinu, onoga što je zanimljivije i što može zaintrigirati svekoliko hrvatsko pučanstvo. Doduše, pitanja besplatnih obroka za osnovnoškolce, problemi poljoprivrednika, deinstitualizacija socijalnih ustanova za maloljetnike i slična, potekla su iz lokalnih glasila, ali su cijelu priču prihvatili i primjerno proslijedili mediji “vidljivi” u cijeloj Hrvatskoj. Ima i nekih drugih primjera (u manjem broju), kada se neka tema otvara bez “lokalaca”, a ako se to dogodi, stvar je u sjedištima ustanova i institucija, koja su, obično, u Zagrebu, pa tamošnji novinari mnogo lakše dolaze do informacija. Tijekom ove godine nije bilo značajnijih događanja na istočnoj periferiji Hrvatske, barem u Baranji, koja nisu bila masovnije medijski popraćena. Minutaža je, treba priznati, mogla biti veća, ali su događaji ipak bili zastupljeni u središnjim TV emisijama ili novinskim tekstovima. No, za dužinu TV priloga ili veličinu novinskog teksta nisu zaduženi novinari “velikih” medija, koji su obično domaći ljudi, već njihovi urednici. U najnovija vremena, nažalost, pozornost privlače teme vezane uz crne kronike. Na svu sreću, Baranja u njima baš i nije čest slučaj, a ako se neka nemila scena i dogodi, biva objavljena. Regija je najčešće u pričama koje se odnose na turističku (eno-gastronomsku) ponudu, upravo ono što zna i može ponuditi. Lokalni čelnici nemaju velike pritužbe na zastupljenost u medijima. Jedino intrigirajuće što se posljednjih dana može čuti, nacionalna je prezentacija Domovinskog rata u Baranji. Uz dužno poštovanje gradovima stradalnicima, baranjski branitelji stava su kako bi Baranja i te kako više trebala biti spominjana u “ratnim pričama”. Još je jedna istina u cijeloj priči. Slučaj solidne zastupljenosti u nacionalnim medijima, kakav je u ovom trenutku, traje tek kraće vrijeme. Odgovorni u nekim velikim medijima poprilično su osjetili moć novca, pa svjesno “ulaze u tuđi teritorij” nudeći (i financirajući) pokroviteljstvo za određene događaje. No, vremena se mijenjaju, pa je novinarstvo podređeno tržištu i ekonomskim relacijama.(I.GETTO)

Kad je u pitanju medijsko praćenje događanja u Valpovštini i miholjačkom kraju, politički i gospodarski kao i lokalni čelnici nemaju značajnijih prigovora na izostavljanje ovih područja u medijskoj prezentaciji nacionalnih glasila, s obzirom da su ista popratili sva ona događanja na koja su bili pozvani. No, opće je poznato da se izvanredni događaji kao što su vijesti iz crne kronike, ali i podaci vezani za iseljavanje i sve praznija sela i gradove u ovom dijelu Osječko-baranjske županije prate s posebnom pozornošću i izlaze u svim medijima, no ne propuštaju se ni priče kao što su katastrofalno stanje u školi u Donjem Miholjcu koja je postala prava opasnost za održavanje nastave i o čijoj se budućnosti tek odlučuje na najvišoj državnoj razini, ali ni priče malih ljudi, poput četveromjesečne djevojčice Lorene Amidžić iz Črnkovaca rođena sa sraslom čeljusti, koji traže pomoć u liječenju izvan granica hrvatske s obzirom da su se na njihove vapaje za pomoć oglušile instance zadužene za rješenje njihova problema kao što su Hrvatski Zavod za zdravstveno osiguranje. Mediji nisu propustili niti dobre vijesti poput budućih ulagača iz Azerbajdžana koji u Belišću žele graditi nove tvornice, industrijski uzlet grada Belišća i njegove vrsne poduzetnike koji su među ponajboljim izvoznicima u Republici Hrvatskoj, ali ni inovatore koji su pionirskim pothvatima zagolicali hrvatsku javnost poput dr. Marijana Stankovića iz Belišća koji inovativnim strojem želi proizvoditi energiju iz mulja. Ono pak što “ne stane” u udarne termine dnevnih emisija, prati se u regionalnim dnevnicima, mozaičnim i tematskim emisijama te uredno na lokalnim radio-postajama, lokalnim televizijama i tiskanim izdanjima kojima je cilj promocija i onih manje udarnih vijesti i informacija, ali koje su od iznimne važnosti za lokalno stanovništvo.(L.ANIČIĆ)