Magazin
RAZOTKRIVENA TAJNA HRVATSKA VEZA

Komunistički Zagreb kao sjevernokorejska vrata za Zapad!
Objavljeno 2. prosinca, 2017.
KAKO SU SURAĐIVALI REŽIM IZ PJONGJANGA I TITOVI PARTIJSKI VLASTODRŠCI SEDAMDESETIH...

Vijestima kojima se svjetsku javnost gotovo periodično izvještava o opetovanim potezima Sjeverne Koreje u području razvijanja i testiranja nuklearnog naoružanja, što izaziva bojazan, ali i protureakcije njezinih susjeda i njihovih američkih saveznika, nedavno su dobile nove momente s informacijama o navodnim bitno poboljšanim mogućnostima nuklearnog arsenala tog diktatorskog režima.

Izoliranost Pjongjanga jedna je od glavnih poluga kojima međunarodna zajednica nastoji djelovati na treći izdanak dinastije Kim da prihvati bar neke uzuse ponašanja u spomenutom području. Međutim, ta izolacija ipak nije potpuna, a dva najveća povremena suradnika Sjeverne Koreje njezini su stari saveznici - Kina i Rusija. U vrijeme Hladnoga rata te su dvije zemlje (Rusija u proširenim granicama SSSR-a), baš kao i Sjeverna Koreja, imale komunistički tip vlasti (Kina je promijenila njegovu gospodarsku komponentu, a Partija i dalje posjeduje monopol na vlast). Dočim, u tome razdoblju, Sjeverna Koreja nije posjedovala nuklearno naoružanje, pokraj Sovjeta i Kineza imala je širok krug prijateljski nastrojenih država, s kojima je razvijala određenu suradnju poradi ostvarenja nekih ciljeva. Jedna od tih država bila je i komunistička Jugoslavija.

TITOVA PODRŠKA

Iako Pjongjang svako toliko među uvijek iste ili slične fraze kojima prijeti neprijateljima ubacuje i želju za ujedinjenjem Korejskog poluotoka, njegovi agresivni potezi u prvome su redu usmjereni na učvršćenje vlastitog položaja na međunarodnoj političkoj sceni, ali i prema unutra, kako bi vlast izbjegla pobune naroda i urušavanje. U razdoblju prije propasti najvećeg broja komunističkih režima i raspada SSSR-a ta je sjevernokorejska želja, iako slabih izgleda, ipak imala veću mogućnost da se ostvari, pa je režim mogao konkretnije djelovati u smjeru njezina ispunjenja. Rodonačelnik Kim Il-sung mogao se u neposrednom susjedstvu inspirirati propašću Južnog Vijetnama i ujedinjenjem zemlje pod vodstvom sjevernog komunističkog takmaca.

Sjeverna Koreja bila je članica Pokreta nesvrstanih, skupine zemalja koje su, bar formalno, odabrale treći put, između zapadnog i istočnog bloka, kapitalizma i komunizma. Jugoslavija, jedna od osnivačica Pokreta, bila je jedina europska članica (uz Cipar), a uz to je održavala prilično dobre odnose s nizom zapadnih zemalja u različitim područjima te primala njihovu pomoć (recimo, vojnu) i dobivala povoljne kredite.

Početkom lipnja 1974. vođeni su razgovori između načelnika Odjeljenja za međunarodne veze i kandidata za člana Politbiroa Kim Jong Nama i načelnika Odjeljenja za međunarodne odnose i veze Predsjedništva CK SKJ Vladislava Obradovića. Tada je sjevernokorejska strana iznijela molbu CK Radničke partije Koreje da pet njihovih radnika dođe djelovati u Jugoslaviju. Prijedlog je bio da SKJ dade suglasnost za djelovanje posebne grupe korejskih partijskih radnika, kojima bi glavni cilj bio “radno vaspitanje Južnokorejaca i ostalih simpatizera njihovih zemalja u cilju propagiranja ideje ujedinjenja Koreje”, koji bi dolazili u Jugoslaviju. Putovnica im se pritom ne bi vizirala, dakle, ne bi bilo pisanog traga da su boravili u Jugoslaviji, kako bi mogli održavati stalne kontakte s grupom u Zagrebu. Jedan od zahtjeva bio je i sljedeći: “Traže da SKJ uputi zagrebačku grupu na pojedine jugoslavenske radnike zaposlene u zapadno-evropskim zemljama, koji bi poslužili kao spona za eventualne kontakte za društvo iz Zagreba s južno-korejskim radnicima. Na razgovorima u Predsedništvu CK SKJ istaknuli su da imaju dosta prijatelja i progresivnih ljudi u Južnoj Koreji i van nje, koji se zalažu za ujedinjenje Koreje. Sa ovim licima NDR Koreja održava prevashodno tajne kontakte. Žele da se sa jedinim brojem tih ljudi sastaju u nekim drugim zemljama, pa i Jugoslaviji u cilju još dubljeg propagiranja ideje ujedinjenja Koreje. Osnovni problem za vladu NDR Koreje je kako da stupi u vezu sa ovim Južnokorejcima a obzirom da nemaju diplomatske odnose sa ovim zemljama (misli se na zemlje zapadne Europe, SAD i neke zemlje Latinske Amerike, nap. a.).” Kako bi osigurali što kvalitetniju vezu sa zapadnim zemljama, Sjeverni su Korejci izabrali Zagreb. Jedan od razloga za takav odabir jest i to što bi djelatnost grupe u Beogradu bila vrlo brzo uočena, jer bi članovi bili na diplomatskoj listi, a ne bi se bavili tom djelatnošću.

Prigodom X. Kongresa SKJ 1974. jugoslavenski predsjednik Tito razgovarao je s članom sjevernokorejskog Politbiroa i sekretarom Centralnog komiteta Jang Hjong Sobom. “Tom prilikom predsjednik Tito je rekao da SKJ i Jugoslavija pružaju i da će i ubuduće pružati punu podršku zahtjevima NDR Koreje za miroljubivo ujedinjenje zemlje.” U listopadu iste godine Izvršni komitet Predsjedništva CK SKJ prihvatio je prijedlog dolaska sjevernokorejske grupe u Zagreb te je dogovoreno da se ustroji Generalni konzulat u Zagrebu, “s obzirom na presedan”. Konzulat je osnovan u travnju 1975., a Sjeverni Korejci nisu gubili vrijeme želeći ostvariti svoje ciljeve. Ponovno su postavljali pitanje korištenja nekih jugoslavenskih radnika u zapadnim zemljama kao posrednika u kontaktiranju sjevernokorejskih simpatizera. Sjevernokorejski je konzul tako zamjeniku načelnika Odjeljenja za međunarodne odnose i veze Predsjedništva CK SKJ kazao: “Danas je u SAD zaposlen veliki broj radnika iz Južne Koreje do kojih je posebno stalno NDR Koreji. Ocenjuju da je među njima jedan broj simpatizera NDR Koreje i pristalica ujedinjenja zemlje. Međutim, do tih ljudi nemoguće je doći direkntim putem.” Jugoslavenski je predstavnik govorio o “nepremostivim teškoćama” i “velikim problemima” do kojih bi došlo pri realiziranju takvih operacija.

POKUŠAJ OTMICE

Odbijen je i zahtjev da osoblje Konzulata kontaktira južnokorejske i ostale simpatizere na mjestima ulaska u Jugoslaviju, primjerice aerodromima. Jugoslavenska je strana odbila još jedan zahtjev - da se nekim sjevernokorejskim državljanima dade jugoslavensko državljanstvo kako bi se zaposlili u nekim zapadnim zemljama. Fizionomija i nepoznavanje jezika istaknute su kao glavne prepreke. Konzul je govorio i o želji da preko Predsjedništva CK SKJ stupi u kontakt s predstavnicima drugih komunističkih partij, koji se nalaze u Jugoslaviji, ponovno s ciljem uspostavljanja kontakta s Južnokorejcima na Zapadu. Uza sve te zahtjeve, osoblje Konzulata doseglo je broj od petnaest ljudi, a dozvola je dobivena za samo pet.

O radu Konzulata raspravljalo se na 18. sjednici Saveznog saveta za zaštitu ustavnog poretka u veljači 1977. Miloš Minić kazao je kako su Sjevernokorejci prešli ovlasti koje su dane njihovoj grupi u Zagrebu. Izazvali su pozornost SSSR-a, SAD-a i drugih zemalja, zbog čega bi Jugoslavija mogla imati problema, upozoravao je Minić. Zaključio je da su im “do jedne granice izašli u susret”, ali oni to prekoračuju. Franjo Herljević se nadovezao i kazao: “Oni su bezgranični u svojim zahtevima, maltene kao da mi budemo servis za njihove interese. U stvari, to je njihov centar državne bezbednosti, a ne partijska grupa.” Sjevernokorejci su i dalje kršili dogovor i ponavljali neke od zahtjeva, a jugoslavenska ih je strana uglavnom odbijala, ipak obećavajući stanoviti nivo obavještajne suradnje, tj. prosljeđivanje podataka do kojih njezine obavještajne službe slučajno dođu, a znače interes za Sjevernu Koreju. Sjevernokorejci su tražili i vikendicu u Istri ili Dalmaciji, zbog obavljanja zadataka. U Zagrebu su nastojali stvoriti još najmanje tri obavještajna punkta. S druge strane, davani su im putni listovi i dozvole za strance, kao i dvije izgubljene putovnice - njemačka i francuska. Obećano je i usmeno davanje općih shema rada zapadnih obavještajnih i kontraobavještajnih službi!

Svojom djelatnošću Sjevernokorejci su ubrzo privukli pozornost stranih diplomata te austrijske granične policije, jer su često putovali na Zapad zbog “specijalnih zadataka”. No najviše će prašine podignuti pokušaj otmice južnokorejskih građana u Zagrebu, među kojima je bio poznati pijanist Paik Kun-woo.

O tome su događaju pisali mediji krajem srpnja 1977., a ovako je oslikan u izvještaju savezne Službe bezbednosti: “Najizrazitiji primer takve eskalacije (prekoračenja ovlasti grupe u Zagrebu, nap. a.) jeste pokušaj otmice četvoro južnokorejskih građana 29. i 30. jula ove godine u Zagrebu. Naime, vice-konzul Ho je 28.7.1977. godine saopštio predstavniku SDB, da su dobili obaveštenje da će dana 29.7.1977. godine avionom JAT-a doputovati u Zagreb iz Ciriha sa južnokorejskim pasošem četvoro lica i to: Paik Kun Woo, Son Mi Ja, Yoon Jung Hi i Park In Kyung. Istovremeno je zatražio da se uz maksimalnu opreznost navedenim licima omogući ulazak u SFRJ ističući da se radi o akciji od izuzetnog značaja, odnosno o prebacivanju ovih lica u Severnu Koreju.” Istoga dana vicekonzul je obavijestio predstavnika SDB-a da je specijalnim avionom iz NDR Koreje stigao visoki dužnosnik “centrale” u Koreji s još nekim kolegama, “koji neposredno rukovodi akcijom”.

REDUCIRANJE NOVIH AKCIJA

Stanoviti se Din Jong Con predstavio i rekao da je akcija išla dobro, ali se onda potkralo i nekoliko pogrešaka. “On je, naime, objasnio da su navedena lica po dolasku u Zagreb otišla sa aerodroma taksiem do ispred kuće u Lašćinskoj ulici broj 135, gde su bili smešteni njihovi ljudi, koji su s njim došli iz Koreje avionom i koji su imali zadatak da prihvate navedena lica. Međutim, pošto su putnici iz Ciriha, na prozoru kuće primetili nepoznatnog Koreanca, a ne onog kog su oni očekivali da ih prihvati, odmah su ušli u isti taksi i pobegli. Din je istakao da je njegov zadatak da se ovim licima onemogući po svaku cenu da napuste SFRJ i da sa njima dođe u kontakt. On je naglasio da grupa koja je sa njim u Zagrebu ima i odgovarajuće medikamente kojima bi neutralisala njihov eventualni otpor. Otvoreno je rekao, da je Park In Kyung njihov suradnik i da će ona sigurno umirujuće delovati na ostale. Plan je bio da se ova akcija realizuje u Zagrebu, odnosno da se ova lica nagovore da idu u Severnu Koreju pošto im preti opasnost ukoliko ostanu u Evropi ili pak odu u Južnu Koreju. On je zamolio da SDB utvrdi gde se navedena lica nalaze. Istoga dana, u 21,00 časova utvrđeno je, da su navedena lica odsela u hotelu Palace u Zagrebu o čemu je Din obavešten. Pošto su Din i ostali severnokorejski predstavnici izložili plan o nasilnom prodiranju u hotelsku sobu i savladavanju ovih lica uz upotrebu medikamenata, predstavnik SDB je energično zahtevao da odustanu od preduzimanja bilo kakvih fizičkih i drugih nasilnih mera u hotelu ili na drugom prostoru na području naše zemlje, ukazujući na moguće vrlo ozbiljne posledice, pogotovo po njihovu buduću aktivnost u našoj zemlji. Severnokorejski predstavnici odustali su od nasilnih mera i preko službenice Konzulata pokušali su 30.7. ove godine da uspostave kontakt sa ovom grupom južnokorejskih građana u čemu nisu uspeli. Dana 30.7.1977. godine u toku jutarnjih sati ova lica napustila su hotel Palace i u 09,25 avionom JAT-a otputovala u Cirih.”

Istoga dana održan je sastanak s Dinom i vicekonzulom iz Zagreba. Din je rekao da su odlučili poštovati sugestiju SDB-a. “Odlučili su da dozvole da navedena lica mirno napuste SFRJ, te da daljnje akcije prema njima preduzimaju u Parizu, gdje oni inače privremeno žive. Din je rekao da je njegov dolazak avionom imao za cilj da se navedena lica prebace u Severnu Koreju.” Odmah je na konzultacije pozvan veleposlanik NDR Koreje, koji je upozoren na posljedice takvih akcija. U razgovoru mu je savezni sekretar za unutrašnje poslove Herljević rekao da neće “tolerisati nikakav teror i kidnapovanje na našoj teritoriji i istakao da grupa u Zagrebu ne može ubuduće preduzimati bilo kakve akcije bez znanja naše Službe bezbednosti i izvan dogovorenih okvira”. Istaknuto je kako je ovim događajem Jugoslavija pretrpjela štetu glede svog međunarodnog ugleda, jer su neki mediji aludirali kako su njezine službe pomagale u akciji.

Iako bi se moglo pomisliti kako će Jugoslavija striktno ograničiti rad Konuzulata u Zagrebu, donekle stavljajući na stranu ideološko bratstvo, analiza savezne Službe bezbednosti iz sredine rujna 1977., dakle nakon otmice, sugerira nešto drukčiji stav i plan za buduće postavljanje prema takvim sjevernokorejskim akcijama: “Mišljenja smo da nema potrebe da ih se i dalje upozorava na potrebu reduciranja novih akcija (u citatu vjerojatno nedostaju riječi 'u inozemstvu', nap. a.) ili u Jugoslaviji već da treba insistirati da ni jednu akciju ne izvode bez predhodnog dogovora sa nama, odnosno bez naše saglasnosti. Polazeći od dosadašnjeg iskustva, propusta i grešaka koje su napravili /Paik i dr./ kao i zapaženog otvorenijeg odnosa /posle slučaja Paik/ prema nama - pružanje detaljnijih informacija i podataka o njihovim saznanjima i namerama - kao i naše potrebe da ih onemogućimo da svojim postupcima /očito je da nedovoljno poznaju evropske prilike za obaveštajno delovanje/ kompromituju Jugoslaviju, a da svoje poslove uspješno izvršavaju, mislimo da treba izučiti mogućnost i celishodnost da im, pored ove 'tehničke' usluge, pružimo i izvesnu stručnu pomoć. Mislimo da bi takav 'odnos' pružio više mogućnosti za kanalisanje pa i onemogućavanje određenih akcija preko ili u SFRJ.” Dakle, jugoslavenske bi službe procijenile koje akcije Sjevernokorejci smiju izvesti na području Jugoslavije te im pomogle da se usavrše u djelovanju na europskome tlu!

BAKARIĆEVA ZADNJA

Da se u te akcije ubraja i fizički obračun s političkim protivnicima, potvrđuje rasprava sa sjednice Saveznog saveta za zaštitu ustavnog poretka od 19. rujna 1977. Herljević je ovako predstavio situaciju: “Severnokorenaci su uglavnom dogovor koji je prisutan na političkom nivou prevazišli i iskoristili. Vidi se da su oni pokušali da kidnapuju četiri građana Južne Koreje. Jasno da mi to nismo mogli dozvoliti. Naknadno su nas oni obavestili da je to zaista zloupotreba i nekako su se izvlačili iz te situacije.” Zaključio je kako treba poštovati već postiguti dogovor. No onda se uključio Vladimir Bakarić i rekao: “Ja imam iz Sekretarijata za unutrašnje poslove SR Hrvatske, prije tog kidnapovanja, popis njihovih zahteva. Jedan od tih zahteva kaže da im se u okolini Zagreba pronađe pogodna baza za sastanke sa pojedinim ljudima, koji bi, kako kažu, želeli kontaktirati pod specifičnim okolnostima. To 'pod specifičnim okolnostima' je to kidnapiranje. Oni će reći da su pogrešili sa kidnapiranjem, ali ovaj zahtjev nisu povukli. To znači, ako i uspije, nikom ništa. Ja nisam za to da oni ne mogu kidnapovati, ali ne uz pomoć naše državne bezbednosti i da im dođe poseban avion da im vozi kidnapovane ljude.” Lazar Koliševski također je bio za držanje političkog dogovora: “Da održavaju ilegalne kontakte s južnokorejskim državljanima koji su na proputovanju kroz Jugoslaviju, ali koji su borci za ujedinjenje Koreje.” Još su neki govorili u istome smjeru, a Koliševski je istaknuo kako se on protivi tome da Sjevernokorejci otimaju ljude. Međutim, Bakarić se nije dao, pa je rekao: “Mi možemo negde gledati kroz prste, ali ne svugde.”

Iako u dokumentaciji jugoslavenskih službi sigurnosti o radu Konzulata nema podataka o sličnim sjevernokorejskim akcijama, u medijima se mogu pronaći informacije kako je ta sjevernokorejska institucija i poslije bila umiješana u neke slične incidente u Europi.

Piše: Wollfy KRAŠIĆ

Sjevernokorejska strana iznijela je molbu CK Radničke partije Koreje da pet njihovih radnika dođe djelovati u Jugoslaviju...

Miloš Minić kazao je kako su Sjevernokorejci prešli ovlasti i izazvali pozornost SSSR-a, SAD-a i drugih zemalja, zbog čega bi Jugoslavija mogla imati problema...

O AUTORU

Dr. sc. hist. Wollfy Krašić rođen je 12.7.1988. u Rijeci. Osnovnu školu pohađao je u Mrkoplju, a potom završio Prvu riječku hrvatsku gimnaziju u Rijeci. Godine 2007. upisao je preddiplomski dvopredmetni studij arheologije i povijesti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a 2010. diplomski studij moderne i suvremene povijesti, na kojem je diplomirao s temom “Djelovanje dr. Ante Cilige u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1936. do 1944.”, pod mentorstvom prof. dr. sc. Ive Banca. Poslijediplomski studij moderne i suvremene povijesti započeo je 2012. na istome fakultetu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Wollfy Krašić je 2016. doktorirao pod mentorstvom dr. Ive Banca o temi “Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija”.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

HRABRA I POMALO LUDA PUSTOLOVINA DRUŠTVA IZ KLUBA “ŽUTI ŠEŠIR”

Slavonci u Iranu: Revolucija je kao bicikl, ako stane odmah pada!

2

TEMA TJEDNA ZAŠTO HAAG NIJE MOGAO BITI NÜRNBERG (II.):

Vesna Crnić-Grotić: Od 90 osuđenih nema ni jednog Hrvata iz Hrvatske

3

KOSTURI IZ ORMARA

Hrabri autori otkrivaju zaboravljeno zlo iz 1945.