Magazin
USPOREDNI INTERVJU

Mislav Ante Omazić: Ne smijemo dopustiti da mediokriteti pobjeđuju
Objavljeno 11. studenog, 2017.

U travnju ove godine održali ste predavanje Menadžment promjena - mit ili stvarnost? O čemu se radilo, što nam sažeto o tome možete reći?

- U organizaciji Sveučilišta u Zagrebu potencijalnim se brucošima svake godine predstavljaju fakulteti pod nazivom “Najbolje od Sveučilišta”. Tako sam i ja održao predavanje s temom upravljanja promjenama koje postaju ključne vještine ljudi u 21. stoljeću. Posebno sam želio istaknuti važnost da se destigmatiziraju pogreške u obrazovnom procesu. Mišljenja sam kako su one iznimno važne, jer oni koji nisu ni u čemu pogriješili vjerojatno se nemaju čime ni pohvaliti. Nema uspjeha bez neuspjeha. Ni kreativnost ni inovativnost nisu moguće bez toga da griješite. Nemojmo zaboraviti da je ta ista kreativnost ključna u današnjem svijetu i iz te perspektive jedine pogreške koje su nedopustive opetovane su pogreške (tri i više puta); pogreške koje su produkt neznanja fundamenata profesije kojoj pripadate i pogreške koje su produkt lijenosti i negativnog stava općenito. Sve ostale pogreške u funkciji su stvaranja znanja i znanje je gotovo nemoguće steći a da ne činimo pogreške. Ako smo otvoreni za učenje, onda su neke od najvećih životnih pogrešaka sjajna platforma za budućnost, jer ih vrlo vjerojatno nećemo ponoviti i iz njih smo puno naučili (prije svega o sebi). Nažalost, u Hrvatskoj mrzimo pogreške do te mjere da ih se sramimo i to nikako nije dobro. I sam sam griješio stotine puta, ali i dalje za sebe mislim da sam iznimno uspješan te da se moja djeca imaju na koga ugledati, a to mi je najvažnije u životu.

U jednom ste intervjuu rekli kako bez zajedništva i entuzijazma ljudi koji vas okružuju ne biste mogli učiniti mnogo... Ima li entuzijazma i zajedništva u Hrvatskoj, ili se sve svodi na pojedinačne primjere?

- Hrvatska je prekrasna zemlja prepuna potencijala, nažalost, bez jasnog sustava vrednota. Odnosno čini mi se da trenutno u našem društvu mediokriteti pobjeđuju i pokušavaju zatrti svaki trag meritokratskom društvu. Svjestan sam da je meritokracija utopija, ali težiti joj trebalo bi biti fundamentalna vrijednost svakog društva. Na nekim od svojih predavanja znam reći studentima da zamisle situaciju u kojoj se voze u automobilu te da se moraju zaustaviti na semaforu jer je crveno svjetlo. Nakon nekog vremena se pokraj njih zaustavlja netko u skupom automobilu i što pomisle - da je ukrao novac za taj auto ili da je zaradio? Oni se uglavnom počnu smijati, a ja im nakon toga pokušam objasniti koliko je opasno to što svi mislimo da su uspješni ljudi lopovi, a kada vidimo siromaha na cesti, onda okrećemo glavu. Nažalost, svjestan sam da mnogi, pa i recentni primjeri, potvrđuju da su mnogi u pravu kada se smiju, ali jednako je činjenica da smo kao društvo zastranili i da nemamo jasan sustav vrednota. Proteklog tjedna imao sam predavanje na Fakultetu kemijskog inženjerstva, na kojem nitko od studenata ne zna tko je Nenad Ban, njih dva-tri znaju za Marina Soljačića, ali svi znaju za Avu Karabatić! Tu mediji mogu odigrati veliku ulogu, da mladi ne znaju samo za Matu Rimca nego i za vlasnike Bellbeata, Gaussa, Surf'n'Friesa, Hangar 18, Farmerona, Serengetija, Agrivija i Teluma. Od tih ljudi treba sustavno kroz medije stvarati uzore mladima te isticati njihove pozitivne primjere. Bilo bi sjajno kada bi 80 % mladih djevojaka u Slavoniji znalo tko je Martina Petrović. I nije uopće bit tko će od njih biti uspješan i preživjeti u idućih 15-20 godina, jer u svijetu su mnogi i veći i bolji propali. Finska država je propast Nokijina mobilnog segmenta iskoristila da postane još bolja, investirajući prije svega u svoj obrazovni sustav te gradeći kroz njega vlastiti identitet. Moramo kao društvo ostaviti prošlost iza sebe i okrenuti se budućnosti. Nažalost, val entuzijazma i zajedništva koji su mnogi platili životom mi smo sasvim krivo usmjerili i sada imamo podijeljeno, apatično društvo, u kojem mnogi misle da se ništa ne može napraviti, da se ništa ne isplati ni pokušavati i da je bolje ništa ne raditi. U tom smislu obrazovanje uz medije može imati ključnu ulogu i zato ja s vama dijelim odgovornost za mlade ljude u Hrvatskoj, koji su naše najveće bogatstvo, koliko god to zvučalo kao floskula.

U Hrvatskoj često slušamo “mantru” kako je teško, nekad i nemoguće, pokrenuti nove projekte, velike stvari. Kako to komentirate?

- Nije nemoguće, ali je činjenica da je izuzetno teško. U posljednje vrijeme dosta pomažem svojoj sestri, koja je krenula u poduzetničke vode. Moram priznati da je moje divljenje poduzetnicima u Republici Hrvatskoj samo naraslo jer poduzetnici u Hrvatskoj uspijevaju unatoč tome što su iz Hrvatske, a ne zbog toga što su iz Hrvatske. Činjenica je da država nije servis građana, nego obrnuto. Opet, nedavno sam se u dva navrata uvjerio kako i u državnim službama rade ljudi koji bi na najbolji mogući način mogli biti promotori onoga što bi javni službenici trebali raditi. Ipak, u ovom trenutku zasigurno je teže nego drugdje uspjeti, ali nikako nije nemoguće i ono što bi bilo ključno jest da zajedno kao društvo izgradimo kulturu izvrsnosti i da pokušamo zajedno poticati motore društvenog razvoja i inovacija. Oni se nalaze u svim porama društva i kada bi kriteriji za uspjeh u društvu bili jasniji, zasigurno bi bilo i više svijetlih primjera koji bi poticali mlade da ostanu i bore se, a ne da idu linijom manjeg otpora i kupuju autobusne karte. Nažalost, s obzirom na to da su mnogi to učinili, mi bismo kao društvo to trebali prepoznati i pokušati stvoriti uvjete u idućih četiri-pet godina da se ti mladi ljudi vrate sa znanjima i vještinama koje su u međuvremenu dobili, ali i sa socijalnim i financijskim kapitalom koji su stekli. Mislim da je za svaku državu dobitak kada se mlada osoba u njoj aktualizira, ali, nažalost, mnogi mladi ljudi misle kako je to trenutno nemoguće i ne treba im to uzeti za zlo, nego treba stvoriti kontekst koji će ih u tome razuvjeriti. Imate niz primjera ljudi (i sam se osvjedočio) koji su se aktualizirali i razmišljaju o Hrvatskoj kao o idealnoj zemlji u kojoj žele provesti ostatak života sa svojim obiteljima.

Zaključno, na tragu prethodnih pitanja - bolja Hrvatska, je li moguća, i kakva?

- Jedna od mojih omiljenih izreka jest ona Henryja Forda: Ako misliš da možeš ili misliš da ne možeš, uvijek si u pravu. Oni koji s figom u džepu misle da mogu, a zapravo ne žele ništa napraviti, oni će brzo u našem društvu pronaći alibi i dobit će potvrdu da se uistinu ništa ne može i ne isplati raditi. S druge strane, oni koji misle da se može nešto napraviti, neizbježno će naići na velik broj prepreka, ali će na kraju uspjeti. Mislim da bi i mediji, umjesto da sustavno promoviraju kako se ništa ne može napraviti u ovoj zemlji, trebali istaknuti primjere poput mladih informatičara u Osijeku. Mono, Spin i Inchoo, ali i Delata-color, pa i Farma muznih krava Mala Banovina ili dvoje Terranova koje je otvorilo prvi hotel u Pakracu. Volio bih živjeti u društvu u kojem će lokalna samouprava napraviti sve što može da takvi projekti uspiju a da poduzetnici to ne zlorabe i da posluju društveno i okolišno odgovorno. Mislim da je platforma Osijek Software City (OSC) u Osijeku najbolji dokaz da se može kada se hoće i zna.(D.J.)

Dr. sc. Mislav Ante Omazić, izv. prof. na Ekonomskom fakultetu Zagreb, Katedra za organizaciju i menadžment

Možda ste propustili...

KADA PRIMITIVIZAM KREIRA DRŽAVNU POLITIKU POSLJEDICE MOGU BITI POGUBNE

Crnogorska hrabrost je samo kriva kletva

ISTRAŽILI SMO - GDJE JE BOLJA HRVATSKA I ŠTO RADI (I.)

Može se kad se hoće: Strategija rada i razvoja umjesto nerada i beznađa!

TJEDNI OSVRT

Cirkus od Sabora

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana