Osnovali ste, vodite i financirate IRIM Institut za razvoj, koji je pokrenuo niz vrijednih i zapaženih projekata poput Croatian makers robotičke liga, STEM revolucije s micro:bitovima, naprednog robotičkog natjecanja WER-a i drugo. Kad sve uzmete u obzir, jeste li zadovoljni postignutim, što biste izdvojili kao najveći uspjeh i koji su novi planovi i programi?

- Kad smo pokretali program prije tri godine, nismo očekivali ovakav uspjeh - štoviše, nismo ga mogli ni zamisliti. Stalno smo otkrivali nove mogućnosti i ne gledajući na trošak išli za njima. Nizom projekata došli smo do već više od 45.000 djece u Hrvatskoj, i to kako najdemokratskijim tehnologijama, poput micro:bita ili STEM auta, tako i naprednijima poput robotičkih liga, Internetom stvari i ostalima. Svi ti projekti tvore cjelinu koja sada već funkcionira kao ekosustav s velikim sistemskim utjecajem. Pri tome, nam je osim donacije opreme jednako bitna edukacija nastavnika. U našem najmasovnijem projektu do sada, koji radimo s MZO-om, a u kojemu će svaki učenik 6. razreda dobiti mikroračunalo micro:bit, upravo smo završili dva kruga radionica za oko 2000 učitelja!

U Hrvatskoj često slušamo "mantru" kako je teško, nekad i nemoguće, pokrenuti nove projekte, velike stvari. Sudeći po onome što i kako radite, ipak se može. O čemu zapravo sve to ovisi, možemo li u RH do više efikasnih promjena i u kojim segmentima (sektorima) društva?

- Mi smo u STEM aktivnostima u Hrvatskoj, ovako pasivnoj i negativnoj, razvili globalno uzoran program. Pri tome s troškom koji je velik za pojedinca, ali mali za ikakvu inicijativu u školstvu. Mislim da smo time uvjerljivo demonstrirali da je stvar uspjeha u stavu i pristupu. Istovremeno, na pojedinačnoj razini, mnogoj djeci omogućili smo da razviju svoje kreativne i stvaralačke potencijale, mnogim učiteljima omogućili dosege za koje su znali da su spremni. Ukratko, razvijamo kulturu uspjeha, a za nju je, kako i sami kažete, najvažniji početni stav.

Što nam možete reći o IRIM Institutu za razvoj? Što je STEM i zašto je tako važan?

- U IRIM-u se fokusiramo na STEM aktivnosti - prirodoslovne znanosti, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku, iz više razloga. Prvi je jer smo se baš time počeli baviti, kao što netko odabere za sport nogomet, netko veslanje, a netko pak balet. A onda nam je jako krenulo. Pri tome ne mislimo da je loše razvijati druge aktivnosti - dapače, drago nam je kad se netko bavi i njima. No, neosporno je da je naše školstvo upravo u STEM-u slabo. To vidimo i po jako slabom plasmanu na PISA testovima. S druge strane, upravo je STEM u jezgri suvremenog kurikula, ne samo zato jer se u tim područjima danas, a pogotovo sutra, nalazi najveći broj najatraktivnijih radnih mjesta nego i jer te kompetencije ulaze i u gotovo sva druga područja. Primjerice, nezamislivo je danas biti uspješan u mnogim društvenim predmetima ako se ne zna prikupljati, obrađivati i vizualizirati informacije. No, čak i više od samih STEM kompetencija, zanimaju nas ključne kompetencije koje razvijamo, a to su vještine učenja, rješavanja problema, suradnje i tako dalje, ali i osobine karaktera kao što su upornost, kreativnost, znatiželja, prilagodljivost... u čemu imamo jako puno uspjeha.

Ulaganja u istraživanje i razvoj u Hrvatskoj su niska, no neke se grane ipak razvijaju brzim tempom, poput IT sektora. Kako to objašnjavate?

- Kvalitetom naših kadrova, ali i nižom cijenom rada s obzirom na cijene u razvijenim zemljama. No, to bi trebalo biti uobičajeno bar u nekim drugim područjima u kojima imamo komparativnu prednost, primjerice u poljoprivredi. Nažalost, u Hrvatskoj smo naviknuli da je uspjeh izuzetak, a on je u svijetu normalno stanje stvari.

S obzirom na to da smo u EU-u, koliko je ta činjenica olakšala razvoj poduzetništva u RH, što je nedvojbeno važan segment ekonomije, ili i po tom pitanju još "lutamo", ne izvlačimo dovoljno novca iz EU fondova?

- Mislim da je ulazak u EU bio najvažniji u smislu otvaranja tržišta i lakoće izvoza, tj. jedinstvenog tržišta, što je onima koji su konkurentni omogućilo lakše poslovanje, a zapravo taj segment gospodarstva, koji je 'ožilavio' kroz krizu, vuče nas naprijed. EU fondovi su velik izvor i sigurno ćemo ih izvući dosta - oni su jedan od glavnih razloga zašto možemo očekivati predvidiv rast od oko 3 % ako ne bude velikih vanjskih poremećaja, ali su upravo zato i opasnost. Ako ih jednokratno upotrijebimo tako da ne razvijemo konkurentnost, zapravo će nam taj razvoj postati samo teret, kao i Grčkoj.

Jedan ste od najčitanijih blogera u Hrvatskoj, pomaže li to i koliko, što inače mislite o takvoj vrsti komunikacije?

- Neko vrijeme pisao sam zaista puno, svaki dan, i naravno da je blog bio jedino mjesto koje je moglo podnositi toliku količinu sadržaja - tako da je moj blog bio najposjećeniji u Hrvatskoj. Sada zapravo više komuniciram preko Facebooka, na kojemu imam više od 16.000 pratitelja. Velikim dijelom i zato jer je ta mreža kod nas postala velik i zatvoren sustav. Međutim, mislim da se u društvenim medijima danas krije i velika opasnost za javnu, demokratsku komunikaciju. Gubi se vjerodostojnost izvora, samo se fragmenti poruke pojačavaju do velikih razmjera i mišljenja se ekstremiziraju. Tako da mi je opet sve draže komunicirati kroz klasične medije, kao što su novine.

Zaključno - ukratko i sažeto - je li moguća bolja Hrvatska, i o čemu to sve ovisi gledajući prema godinama koje slijede, napose budućnosti?

- Naša najveća opasnost je velika rentna pozicija od turizma, koja nam omogućava da se ne mijenjamo. Iako država u cjelini ima predvidljiv rast, neki dijelovi propadaju, primjerice Slavonija, a narod je demoraliziran. Ta pozicija je vrlo opasna. Jedan njezin uzrok je tzv. nizozemska bolest, 'prokletstvo prirodnih resursa'. Drugi uzrok su rentne strukture koje su zainteresirane da se stvari ne promijene. Puno je lakše mijenjati se u velikoj krizi, tada lakše nastupi katarza. Stoga su promjene sada puno teže i traže veliku političku odgovornost i viziju. Bolja Hrvatska je moguća, ali moramo tražiti konkretne inicijative, ne samo dobre želje. Najveća odgovornost je na Vladi, ali mislim da i našim, sada već pokretom, u školama, pokazujemo da je promjena moguća i društvenim inicijativama. A mislim da je najveći doprinos ove naše da odraslima kroz djecu pomažemo da se refokusiraju iz prošlosti u budućnost. Kad roditelj vidi svoje dijete s novom tehnologijom u rukama, sretno jer je oslobodilo svoju kreativnost i uspješnost, nužno se mora pitati 'A gdje će moje dijete biti 2031.?' a onda i 'Kakva će ovo zemlja biti 2031., hoće li ono htjeti ostati u njoj?'(D.J.)

Nenad Bakić, poduzetnik i investitor iz Zagreba