Uskoro će Drago Adam proslaviti 79. rođendan, prisjećanje na desetogodišnje bavljenje atletikom u svakom razgovoru budi u njemu posebne emocije i uspomene na brojne pobjede, drage klupske prijatelj(ic)e, a već više od četiri desetljeća, sa suprugom Nadom, bavi se proizvodnjom meda danas u OPG-u koji nosi njegovo ime i prezime.

Sumnjam da među stalnim, a dugotrajnim, posjetiteljima nogometnih utakmica u Gradskom vrtu ima mnogo onih koji nikad nisu primijetili da prekoputa glasovite “Stojedinice” u prozoru skromne obiteljske kuće Sjenjak 107 (sada Kneza Trpimira 107) pozornost prolaznika privlači jednostavna ponuda - nabave meda.

A iza prozora, u kojem je već godinama natpis OPG Drago Adam, osim što možete nabaviti izvrstan pčelinji proizvod, skrivena je od javnosti lijepa priča o jednom od najistaknutijih osječkih trkača na duge pruge, članu Metalca i potom Slavonije iz vremena kad su predstavnici osječke “kraljice sportova” nizali velike uspjehe ne samo na domaćoj nego i na inozemnoj atletskoj sceni.

Nakon što su nas s ulaznih vrata u ognjište Adamovih dopratili psi Dante i Bundica, razgovor s Dragom Adamom uz kavicu i sok često je bivao isprekidan - gorkim suzama. Jedan od najboljih osječkih trkača na duge staze, prisjećajući se mladosti i uspješnih godina provedenih u nizanju kilometara na natjecanjima na stazi i(li) u prirodi (kros), nije mogao suspregnuti snažne emocije. Povremeno sam morao pričekati da se smiri i nastavi razgovor.

- Nakon jednog lokalnog školskog natjecanja, ljeta 1956., bio sam pobjednik sa zapaženim rezultatom na 2000 metara, pa sam se zahvaljujući Dragutinu Peteru našao u atletici, u skupini s dugoprugašima Kokićem, Bendekovićem, Margaretićem... - priča nam Drago te nastavlja:

- Iako ne odmah, jer sam zbog mojih školskih poteškoća s francuskim jezikom pričekao kraće vrijeme, a onda postao član Metalca, koji od 1962. nosi današnje ime Slavonija, kluba čije boje sam branio tijekom cijele karijere, iako sam studentske godine boravio u Zagrebu. Tamo me preuzeo glasoviti Leo Lang (poslije trener i slavne Vere Nikolić, nap.a.) po čijim sam naputcima vježbao i nakon povratka u rodni Osijek, gdje sam završio karijeru 1967. Istina, kao državni reprezentativac i hrvatski prvak tih godina imao sam pozive zagrebačkih klubova, ali sam zauvijek ostao vjeran matičnom jatu.

Suznih očiju, inače oniski Drago, visok 166 cm, spominje imena nekadašnjih klupskih koleg(ic)a, a kao “dopunski sport”, u zimskom razdoblju, ističe skijaško trčanje, popularni “lauf” sa sugrađanima, dr. Zlatkom Zorićem, prof. Antunom Fijalom, Pajom Kovačem...

- Jedan od najznačajnijih međunarodnih nastupa imao sam na planetarno poznatoj utrci 'Pet vodenica' u Milanu, a kao kuriozitet, možda, vrijedi zabilježiti pobjedu nad tada sjajnim Zagrepčaninom Muratom, na prvenstvu Hrvatske u krosu. U finišu sam ga pretekao, novine su tom pothvatu 'jednog Esekera' poklonile veliku pozornost, pa je, navodno, taj Purger zbog svega - završio karijeru!

Osim redovitih natjecanja, za klub i reprezentaciju, Drago je sudjelovao i na prigodnim uličnim i utrkama u poluvremenima nogometnih utakmica u Gradskom vrtu. Podsjećaju ga na to i fotografije na kojima su klupski kolege Kokić, Hanak i drugi.

- Ne samo da ne znam zašto toga više nema, kao ni zašto su dugoprugaši u našoj sredini jednostavno nestali. A u odnosu prema mojoj generaciji, sada imaju sve uvjete za vrhunske rezultate; možda nema ni zainteresiranih mladića i(li) djevojaka. Bilo kako bilo, znam da meni nije bilo lako, posebice na početku karijere, prvih godina studiranja u Zagrebu, kad sam kuburio i sa svakodnevnim obrocima! Tek kad mi je ASH, najviše zauzimanjem našeg fantastičnog atletskog neimara Dragutina Petera, dodijelio hranarinu, sve je bilo lakše.

Opisujući vrijeme svojih najvećih ostvarenja, moj imenjak ni jednog trenutka neće spominjati napore, iako bi ritam treninga kakav je onda imao i danas bio impresivan:

- Trenirao sam '61. i '62. svakodnevno, po dvaput na Dinamovu stadionu i u šumi Maksimir, a kad sam se 1965. vratio kući, uglavnom sam trčao u Gradskom vrtu, povremeno i po cestama izvan grada. No, tada sam već bio na zalasku karijere.

Zašto baš atletika, na koji način je pobjeđivao i tko su mu bili najljući suparnici?

- Ukratko, obožavao sam atletiku, iako sam uvijek bio tu blizu stadiona, nije me privlačio nogomet, a kad sam jednom počeo trčati - nije se moglo dogoditi da propustim i jedan dan bez treninga. Možda i zato što mi je atletika omogućila brojna putovanja izvan zemlje, što me oduvijek privlačilo. Naravno, pamtim iz tog vremena i legendarnog Mihalića, našeg Stojanovića, nekolicinu Slovenaca kao što su Važić i Hafner. Inače, tijekom utrke volio sam taktički biti negdje 'u zavjetrini', pa u završnici finiširati i 'slomiti' konkurente.

Pitam ga dalje jesu li u njegovu okruženju primjećivali da je bilo tko posegnuo za dopingom.

- Ma, kakvi, pa u moje doba doping su bile šumeće tablete vitamina C! Od jela, pak, uzimao sam sve 'što je stiglo' u zagrebačkim godinama u studentskoj menzi, sve dok mi Savez nije dodijelio hranarinu. Tada se znalo dogoditi da pojedem i po tri-četiri večere. Osobito ako se nudio moj omiljeni 'krumpir čušpajz', naravno bez mesa - po esekerski će Adam opisati krumpir-varivo.

Odluku o prestanku karijere Adam stariji donio je shvativši da stvaranje obitelji i obiteljski život neće moći uskladiti s ozbiljnim atletskim obvezama. Zaposlio se u OLT-u, gdje je ostao sve do njegova kraha, oženio se 1971. Nadom (djevojački Remžgar), s kojom je i dandanas u skladnom braku i pronašao novu zanimaciju, preuzevši hobi svog punca, koji je nedugo zatim preminuo. Naime, Drago je u pčelarstvu brzo prepoznao i mogućnost dodatne zarade, što je, eto, danas osnovna djelatnost njegova OPG-a.

- Već 44 godine bavim se uzgojem pčela i proizvodnjom meda. Danas imamo 220 košnica, tri prikolice i traktor, s tim što nam je baza u Sarvašu - priča s primjetnim žarom Drago te dodaje:

- O pčelama se, znate, mora sustavno skrbiti, kad god dođem, prvo pogledam koliko su obavile posla i koliko ću im moći 'ukrasti' meda. Od drugih sam uvijek slušao gdje su najbolje paše, pa smo znali seliti najčešće kod Orahovice, pa na Savu.

Jesu li mu pčele, tzv. radilice, nekako simpatije, jer je i sam kao trkač na stazi djelovao baš tako, pitam ga u nastavku razgovora.

- Ne znam pravi odgovor, ali mislim da pčele mene prepoznaju i ostanu, a trutove, zato, i unište! Uboda je bilo, ali odavno se ne plašim, nemam tih poteškoća. Štoviše, pčelinji mi ubodi pomažu, na neki način me liječe, jer što više uboda - to manje mijalgija.

Osim Draginih suza, razgovor su prekidali i kupci meda, čija je izvrsnost odavno cijenjena među Osječanima, koji tako na neizravan način prepoznaju ljubav i upornost koje u svakodnevnu skrb o pčelama unose Drago i Nada. Junak naše priče, naravno, na taj način u dugogodišnji biznis unosi iste one odlike koje su ga u mladosti krasile u bogatoj atletskoj karijeri. Nije, zato, ni čudo što strahuje tko će ga naslijediti jer je za pčelarstvo sve manje zainteresiranih.

Da, jednako kao i za atletiku, posebice za dugoprugaše, kojima je Drago Adam u Osijeku bio i ostao uzor.

Piše: Dragutin KERŽE