Krešimir Mišak nije samo voditelj popularne emisije Na rubu znanosti, jedne od najdugovječnijih emisija na Hrvatskoj radioteleviziji, nego je i glazbenik te pisac znanstvenofantastičnih članaka i kratkih priča. Nedavno je sa svojim glazbenim sastavom Hakuna Matata izdao novi album Snovi i oružje. Trenutačno piše scenarij za seriju Fantastične ratne priče, a priprema se i za novu sezonu emisije Na rubu znanosti. U stanci svojega kreativnoga stvaranja u Zagrebu zna otići i u Istru, gdje se, kao i u mnogim drugim dijelovima Hrvatske, voli kupati.

Što je točno na rubu znanosti u emisiji “Na rubu znanosti”?

- Naslov je smislio Domagoj Burić prije 15 godina jer su se u to vrijeme u znanstvenome programu emitirale četiri emisije. Ponedjeljkom od 11 do 12 izmjenjivale su se emisije o etici i bioetici, o prirodnim te o društvenim znanostima. Htio je da jedna od emisija u tome terminu bude – na rubu znanosti. Ispočetka su to bili samo fenomeni poput onih iz knjige Misterije svijeta – Atlantida, NLO itd. Naslov emisije koji je kratak i zvučan ne može biti posve precizan. Rekao bih da je više riječ o graničnim područjima ljudskoga znanja. Znanost nije jedini način na koji prikupljamo znanje. Najveći su problem neponovljivi fenomeni. Potom, što je s predajama, mitovima, vlastitim iskustvom? Znanje koje je društveno, životno i koje se prosljeđuje generacijama skupljamo na razne načine.

Zašto je ljudima danas teško čuti mišljenje koje je potpuno drukčije od njihova?

- Mi ljudi poistovjećujemo se sa svojim stavovima. No u svijetu za svako moguće područje postoji mnogo podataka i informacija. Karl Popper bavio se značajkama pseudoznanosti i pokazalo se da one jako dobro opisuju mnoge suvremene teorije. Znanost danas često više nije empirijska, nego teorijska. Najčešće se složeni modeli prihvaćaju kao neosporivi, a kad se nađe rupa, teško ih je odbaciti. Lakše je osmisliti nove kojima će se pokrpati rupa. I onda na kraju imate sustav u kojemu ljudi ne znaju kako se došlo do nekoga zaključka i koji se prihvaća kao gotova stvar. Postoji mnogo područja koja se međusobno prepleću i postoji mnogo autora koji se bave pojedinim područjima – treba sve to pročitati. Ja sam psihološki profil čuvara dogmi stjecajem okolnosti dobro proučio. Savršen je primjer Richard Dawkins, nevjerojatno prestrašen čovjek. Boji se čuti nečije drukčije mišljenje da ne bi pomrsilo njegovu sliku. To su rijetki ljudi. Većinu ljudi ipak zanima sve pomalo i otvoreni su prema stvarima, pa tako i prema temama iz graničnih područja ljudskoga znanja.

Izjavili ste da je znanost danas više teorijska nego empirijska. Možete li nam objasniti?

- Kad govorimo o temeljnim idejama u svijetu, treba naglasiti da je svako društvo u povijesti imalo svoju temeljnu paradigmu o tome kako je nastao svijet, svemir i čovjek. Prije četiristo godina postojali su određeni stavovi, danas postoje drugi, za četiristo će godina postojati neki treći. Najžešće se bitke vode upravo oko temeljnih pitanja. Evo, za početak – nastanak svemira. Paradigma glasi: dajte nam jedno čudo, a mi ćemo vam sve ostalo objasniti bez čuda. Postavlja se pitanje u kojoj se mjeri mijenjaju cijeli modeli – recimo, minimalnom izmjenom bilo kojega broja u matematičkom silogizmu sustava mijenja se cijela slika. Usto, danas sustav uglavnom funkcionira preko certifikata. Certifikati daju ljudima ovlasti u nekim područjima i potvrđuju njihovu stručnost, a prikraćuju ih za neke nove vizure ili uvid u temeljna pitanja.

Želite reći da smo mi svi programirani?

- Mislite li da nismo? I vi ste pogramirani na svaki način. Prvo vas programiraju roditelji jer oni imaju svoja uvjerenja o tome kako svijet funkcionira. Zatim vas programira škola: kad je koja građevina nastala, kad je počeo koji događaj. Programiranje je utkano u samo društvo. Društvo te tjera da neprekidno radiš i nemaš mnogo vremena ni razmišljati.

Ipak, čovjek često preispituje te naučene modele o kojima govorite. Danas se često bavimo sami sobom…

- Cijeli život zapravo pričamo sami sa sobom. Nitko nas zapravo ne muči. Imamo li koga tko nas užasno iritira, moramo biti svjesni da je taj osjećaj u nama, ne u toj osobi. Na kraju krajeva, možda taj čovjek u nekome izaziva osjećaj simpatije. Postoji neka perspektiva u kojoj on nije onakav kakav nam se čini. To je očigledni primjer kako se čovjek svađa sam sa sobom.

Primjećujem da vas sad prilično zaokuplja ljudsko društvo. Zbog čega?

- Ljudsko društvo ima osobine slične onima koje ima priroda. Ako mačka koja je dvije tisuće kilometara udaljena od svojih mačića vrišti kad ih ubijaju, ona to nekako zna. Činjenica je to. Što ćemo s njom s obzirom na to da je ne možemo ugraditi u paradigmu svijeta, ne znam. Takve stvari utječu na nas i mi ih svi doživljavamo. U mojim je knjigama osim o unutrašnjemu dijalogu riječ i o njegovoj sprezi s vanjskim, odnosno s modelom stvarnosti koji se nameće a koji je svijet zamijenjenih teza. Svijet u kojemu živimo jest svijet zamijenjenih teza.

Možete li nam objasniti to mišljenje?

- Mislimo da živimo u najnaprednijem i najdemokratskijem svijetu, nakon svih tih tisuća godina diktatura i svih kraljeva i vezira. U isto vrijeme nama vlada birokratska nakupina koja se zove Europska unija, koja prodaje ljudima priču o demokraciji. Većina ljudi danas će reći da živimo u demokraciji makar je od nje ostalo samo to što se nekakvi lokalni šerifi prepiru tko je i što napravio. To je, recimo, jedan primjer zamijenjenih teza. Ili, kad se razboliš, kažu ti: “Nemoj se pitati zašto baš ti jer ćeš poludjeti. Izvukao si loš broj. Sada ćemo te mi liječiti specifičnim lijekovima za specifičnu bolest.” A ta bolest zapravo ne postoji. Sve su bolesti ista bolest pod drugim nazivom. Proizlaze iz neusklađenosti sa samim sobom i načinom na koji tijelo pokušava objasniti da nešto ne valja u tvojemu djelovanju ili razmišljanju, ali ti ga ne slušaš. To je kao da ti poštar donese račun ili obavijest da si nešto dužan, a ti podereš račun misleći da si se time riješio duga. Pravo pitanje bilo bi zašto se to baš tebi dogodilo. O svijetu zamijenjenih teza možemo razgovarati u svakome području života. Recimo, danas se jako zdravim smatra jesti žitarice makar su one u ljudsku prehranu ušle iznenada prije pet i pol tisuća godina i nakon njih su nam se smanjile čeljusti i mozak. Mi nemamo želudac stvoren da probavlja jednogodišnje trave. No danas se smatra da su one zdrave premda i nisu baš neko jelo za čovjeka…