Prije godinu i nešto mjeseci povela se oštra rasprava oko istraživanja koja su proveli dr. sc. Ivan Burić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i dr. sc. Aleksandar Štulhofer s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kojima su testirali teoriju egalitarnog sindroma Josipa Županova.

O tom istraživanju, kao i općenito temi egalitarizma koja je iznova aktualna, i o kojoj se govori kao “kočnici napretka” RH, razgovarali smo s dr. Burićem.

Što su vaša istraživanja pokazala i dokazala, u teoriji i praksi?

- Četiri su osnovna nalaza provedenih istraživanja. Prvo, podaci upućuju na postojanje vrijednosnog obrasca o kojem se može govoriti kao o egalitarnom sindromu, i to vrlo blisko načinu na koji ga je akademik Županov definirao. Riječ je o koherentnom vrijednosnom sustavu kojeg čine pet od sedam teorijski očekivanih dimenzija. To su perspektiva ograničenog dobra (stav da je količina dobara ograničena te da svako poboljšanje položaja pojedinca ili društvene grupe ide na štetu drugih pojedinaca ili grupa), redistributivna etika (moralna obveza koja nalaže preraspodjelu bogatstva kako bi društvene razlike bile što manje), norma egalitarne raspodjele (rast dohodaka ili prihoda iznad određene granice nije dopustiv), opsesija o privatniku (negativan stav prema privatnom poduzetništvu), te intelektualni egalitarizam (antiprofesionalizam, intelektualna uravnilovka, antiintelektualizam).

Drugi važan nalaz naših istraživanja govori da strukturalna i socioekonomska obilježja imaju najveći doprinos u objašnjenju pristajanja uz navedene vrijednosti - stanovnici seoskih naselja, osobe sa završenom osnovnom školom i osobe nižeg socioprofesionalnog statusa intenzivnije pristaju uz vrijednosti egalitarnog sindroma.

Treći nalaz odnosi se na povezanost egalitarnog sindroma i pojedinih regionalnih razvojnih obilježja. Prihvaćanje egalitarnog sindroma izraženije je u nerazvijenijim županijama, npr. u županijama čiji je indeks regionalnog razvoja niži, koje imaju sporiji rast BDP-a te u županijama s nižom razinom ranih poduzetničkih aktivnosti.

Naposljetku, analize koje smo obavili u suradnji s kolegom Vukovićem pokazuju da se o egalitarnom sindromu može govoriti kao o kulturno inertnom fenomenu. Utvrđena povezanost između sadašnje županijske razine egalitarnog sindroma i brojnosti poljoprivrednog stanovništva iz 1970. na području današnjih županija idu u prilog Županovljevom tumačenju prema kojem je egalitarni sindrom nasljeđe predmoderne agrarne kulture. Kada se sve ovo sumira možemo konstatirati da smo našim istraživanjima empirijski potvrdili nekoliko najznačajnijih propozicija teorije egalitarnog sindroma.

Zašto su spomenuta istraživanja izazvala takve reakcije u hrvatskoj javnosti, napose među ekonomistima, ali i politolozima, sociolozima?

- Znanstvena reaktualizacija ove teorije potaknula je snažnu znanstvenu i javnu refleksiju zato što ona apostrofira odnos društvenih vrijednosti i postoscijalističkih razvojnih neuspjeha. Što se tiče interesa šire javnosti za predmet našeg znanstvenog rada, mišljenja sam da je primarno generiran time što su društvene vrijednosti (a one su u središtu problematike egalitarnog sindroma) fenomen koji je uobičajeno područje ljudske refleksije. Kakvi smo, za što se zalažemo, što u društvu smatramo vrijednim, a što odbacujemo itd., pitanja su koja su svojstvena većini ljudi. Kada se umjesto tehničkih termina, poput makroekeonomskih indikatora, strukturalne neravnoteže ili geopolitičkih okolnosti, u problematiziranje društvenog razvoja uključe fenomeni koji su građanima intuitivno bliski, može se očekivati da će interes za takvu raspravu izići izvan uobičajenih znanstvenih i stručnih krugova.

Ovome treba dodati i činjenicu da se društvene vrijednosti često i pogrešno poistovjećuju s mentalitetom. Stoga je i jedan dio javnog interesa za naša znanstvena istraživanja vjerojatno potaknut i interesom koji proizlazi iz pogrešnog poistovjećivanja egalitarnog sindroma i “hrvatskog mentaliteta”, a što se u krajnjoj konzekvenci manifestira u pitanju: Jesu li hrvatski razvojni propusti posljedica urođenog mentaliteta? Kao izvorišta reakcija na naša istraživanja u slučaju znanstvene javnosti istaknuo bi sljedeće: prvo, riječ je o empirijskom testiranju vjerojatno najznačajnijeg teorijskog koncepta razvijenog u hrvatskoj sociologiji. Drugo, u središte razvojne problematike, umjesto uobičajenih ekonomskih i političkih varijabli, uvodi se sociokulturna perspektiva, tj. perspektiva koja prelazi uobičajene fiksne znanstveno-disciplinarne granice. Treći i najvažniji izvor reakcija u znanstvenim krugovima pitanje je geneze društvenih vrijednosti, tj. dvojba o tome je li egalitarni sindrom uzrok razvojnih devijacija hrvatskog društva, ili je posljedica tranzicijskih troškova i aberacija. Ovome treba dodati i ideološke razloge vezane uz problematiku egalitarnosti kao političkog koncepta.

Koliko je zapravo egalitarni sindrom, ako je suditi prema Josipu Županovu, bio i ostao kočnica koja negativno djeluje na razvoj društva, koji sustavno priječi pokušaje modernizacije?

- Na ovo pitanje ne mogu dati egzaktan odgovor. Znamo da postoji korelacija između intenziteta pristajanja uz egalitarni sindrom i vrijednosti analiziranih županijskih razvojnih indikatora. No to nam ne omogućuje da sa sigurnošću možemo govoriti o kauzalnom odnosu. Ne posjedujemo dovoljno empirijske evidencije koja bi nam omogućila da točno znamo u kojoj mjeri, s kojom snagom, egalitarni sindrom trenutačno negativno utječe na razvojne procese. Stoga o ovoj povezanosti možemo govoriti samo u terminima radne hipoteze. U njen prilog idu podaci o kulturnoj inertnosti egalitarnog sindroma, tj. podaci koji ukazuju na to da na područjima koji su i prije pedeset godina bili na nižem stupnju modernizacije pristajanje uz egalitarni sindrom je i danas izraženije. Također, u prilog ovoj hipotezi govore i pojedini teorijski koncepti koji naglašavaju problem kompatibilnosti neformalnih i formalnih normi u procesima tranzicijske učinkovitosti bivših socijalističkih država. Prema tim konceptima neformalne društvene norme (kultura, vjerovanja, tradicija i sl.), problematiziraju se kao jedan od čimbenika koji utječe na smjer društvenih promjena, tj. kao faktor koji može biti konvergentan ili divergentan u odnosu na tranzicijom uspostavljeni formalni institucionalni okvir i kao takav poticaj ili prepreka društvenim promjenama. Kako je egalitarni sindrom tipičan primjer neformalne društvene norme te ako prihvaćamo da je željeni smjer našeg društvenog razvoja onaj prema modelu društava s obilježjima tržišne ekonomije, slobodne poduzetničke inicijative, ekonomskog rasta, slobodnog protoka roba, kapitala i osoba, promicanja inovativnosti, konkurentnosti i tehnološkog razvoja, tada smo skloniji ustvrditi da su vrijednosti koje promiče egalitarni sindrom nekompatibilne s formalnim institucionalnim okvirom koje pretpostavlja ovakav društveni model. Jednostavnije rečeno, vjerojatno je “manje egalitarnog sindroma” korisnije za uspješniji pomak prema opisanom društvenom modelu.

Kritičari s lijevog spektra zamjeraju vam da preko Županova dajete za pravo teoretičarima ekonomskog liberalizma. Kako to komentirate?

- Ako se izuzmu smiješne objede da bavljenjem teorijom egalitarnog sindroma kolega Štulhofer i ja promičemo rast društvene nejednakosti, tj. da naš rad ima mračnu ideološku pozadinu, teorijski artikulirane kritike, ili polemični osvrti, proizlaze iz prijepora upravo o tome kakav je poželjan model prema kojemu treba ići hrvatski razvojni put. Ovi osvrti naglašavaju postojanje alternativnih modernizacijskih puteva, u većoj mjeri utemeljenih na različitim egalitarističkim politikama, a u manjoj mjeri na nekim od maloprije spomenutih principa društvenog ustroja.

Neosporno je da Županov nije razmatrao takve alternativne modernizacijske smjerove, nego je na umu imao razvojni put prema društvima čiji je zajednički nazivnik slobodno tržišno natjecanje i demokratski politički ustroj. Sporno je pitanje, a što je ujedno i suština kritika s lijeve strane, je li ovaj “klasični” modernizacijski smjer u konačnici za većinu građana rezultira lošim ili povoljnim ishodom. Županov je, s čim se i ja slažem, smatrao da rezultira povoljnim ishodom. Držim da ovakva razvojna putanja nužno ne rađa neoliberalnog monstruma s kojim se u zadnje vrijeme intenzivno plaše hrvatski građani. Ona nužno ne stvara “ne-društvo” bezosjećajnih, sebičnih i isključivo profitno usmjerenih pojedinaca, nužno ne rezultira devastiranim javnim dobrom i neizdrživim društvenim razlikama.

Dakle, cilj razvoja kojem dajem za pravo nije fiktivni “baba-roga neoliberalni kapitalizam”, ili stvarni južnoamerički model, već društvo u kojem će građani biti manje ovisni o državi, hrabriji u poduzimanju poduzetničkih aktivnosti, inovativniji, obrazovaniji, društvo sa znatno većim brojem “kapitalista” koji svoj uspjeh temelje na iskorištavanju talenata i poslovnih prilika, a ne političkih veza ili koruptivnih aktivnosti. Posljedično tome, riječ je i o društvu koje će raspolagati izdašnijim sredstvima za financiranje učinkovitih institucija javnog sektora - društvene poluge koja može stvoriti uvjete za provođenje one vrste egalitarne politike za koju se zalagao i Županov - za politiku jednakosti šansi, a ne ishoda.