Vezani članci
TEMA TJEDNA: HRVATSKA I EGALITARNI SINDROM (I.)
TEMA TJEDNA: HRVATSKA I EGALITARNI SINDROM (II.)
INTERVJU: IVAN BURIĆ
U jednom svom opsežnom tekstu - konkretno, “Prtljaga s kojom smo ušli u kapitalizam”, između ostalog, zapisali ste i da se ljudi s nostalgijom sjećaju vremena prije 1990. stvarajući u svojim sjećanjima sliku stvarnosti koja nije nikada postojala.
Jesmo li onda, u bivšoj državi, doista živjeli u “iluziji bolje stvarnosti” i što smo, da tako kažem, iz te “prtljage” prenijeli (dobroga i lošega) u kapitalističko doba, u koje smo kroz tranziciju zagazili početkom 90-ih i osamostaljenja RH?
- Tužno mi je danas gledati i slušati kako su se ljudi, ogorčeni teškim uvjetima života, nepravdom koja ih često okružuje, primjerima korupcije, kriminala, bogaćenja preko noći, počeli s nostalgijom sjećati vremena prije 90-ih stvarajući u svojim sjećanjima sliku stvarnosti koja nije nikada postojala. I počeli se uvjeravati kako je prije bilo bolje. Zato je nužno da se još jednom podsjetimo, a da mladi to nauče, s kakvom prtljagom smo iz komunizma ušli u procese tranzicije, u kapitalizam.
Skrivali su se podaci da su naša poduzeća već u 80-ima gomilala velike gubitke. Inflacija je u prosincu 1989. bila 2685,4 %, cijene su 1989. prema 1988. skočile 23 puta. Kada smo dobili plaću, mijenjali smo odmah dinare za njemačke marke. Ljudi vole pamtiti da su svi bili zaposleni, što nije točno. Nezaposlenost je bila velika i rješavala se iseljavanjem. Standard je drastično pao, bez presedana u Europi. Tijekom 1989. u SFRJ bilo je 1900 štrajkova, u kojima je sudjelovalo 470.000 radnika. Godine 1980. zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, s tržišta je nestalo mnogo uvozne robe, bile su redukcije struje, redovi za benzin itd. Investicije su prešle sve granice razuma. Živjelo se znatno iznad svojih mogućnosti, sve je to vodilo u golema zaduženja.
Tada je 1990. došao slom komunizma, gubitak ogromnih tržišta, nesvrstane zemlje nisu plaćale robu koju smo im isporučili, nesnalaženje menadžmenta u novim tržišnim uvjetima, poduzeća su masovno odlazila u stečaj, a desetci tisuća ljudi na burzu. Sve je to bilo prije bilo kakve privatizacije.
Iz “onog vremena” smo, osim svih negativnih navika i mučnih uspomena, donijeli veliko stručno znanje, dobro obrazovanje i stručno samopouzdanje da se možemo mjeriti s najboljim svjetskim stručnjacima. Taj “kapital” omogućio je mnogim da uspiju u poduzetništvu. Šteta što smo u stvaranju novog društva pokupili sve loše i iz socijalizma i kapitalizma. Zato još ima mnogo posla pred nama da napravimo bolje društvo.
PROMAŠENO ISTRAŽIVANJE
Kad smo kod prošlih vremena, nerijetko se čuje teza kako je za mnoge naše probleme kriv zapravo socijalistički mentalitet zaostao iz prošlog sustava, a na to se odmah nastavlja i problem egalitarnog sindroma. Kako to komentirate? Drugim riječima - je li egalitarni sindrom (u radikalnijoj varijanti “teorija jednakih trbuha”) glavna prepreka ekonomskom razvoju ili je riječ o pukoj reakciji na razvojne probleme?
- Socijalistički mentalitet još uvijek postoji u našem društvu, samo trebamo definirati gdje i na koji način se iskazuje. Taj mentalitet sigurno ne vlada u poduzetništvu, kao pozitivnom segmentu našeg gospodarstva, gdje se radi na novi način i gdje su uspostavljeni novi odnosi. Socijalistički mentalitet je jak u državnim poduzećima. Tamo se radi neodgovorno i neefikasno, vlada negativna kadrovska selekcija i neznanje, zapošljavaju previše ljudi, koji nemaju što raditi, a partijska podobnost gora je nego u komunizmu. Taj bivši mentalitet u društvu postoji i kao jako izražen osjećaj da se država mora brinuti za nas i ispravljati naše pogreške. “Ako ja uzmem kredit za auto, a poslije ga ne mogu vraćati, tada su krive lihvarske banke i država koja to dopušta. A ne ja.”
Socijalistički mentalitet jak je i u našoj znanosti, koja se ne ocjenjuje na tržištu i ne stvara inovacije, nego ovisi samo o državnim fondovima i o objavljivanju radova.
Naravno, u svemu tome dolazi do izražaja i egalitarni sindrom, ali siguran sam da to nije glavna prepreka ekonomskom razvoju. Nositelji egalitarnog sindroma, a to su obično “široke narodne mase”, nemaju danas moć u društvu koja bi mogla utjecati na snjerove razvoja. Ali to su teme koje zaslužuju ozbiljna i profesionalna istraživanja u cijelom društvu, kakva je nekada provodio akademik Josip Županov.
No i sami ste reagirali na jedno “istraživanje” egalitarnog sindroma, koje su, kažete, na krajnje površan način obradili neki naši (jako razvikani) znanstvenici. Možete li nam objasniti svoju reakciju? Je li egalitarni sindrom samo teorijska fantazija? Zagovornici TES-a pozivaju se na istraživanje Josipa Županova, a dojam je da od njega i njegove teorije stvaraju kult...
- Nažalost, našim se istraživačima ne da baviti jednim tako velikim i složenim sustavom kao što je cijelo društvo. Za to trebaju desetljeća rada i proučavanja. A danas se očekuje da se rezultati brzo ostvare, brzo objavi članak i autoru objavi slika u novinama. Zato se današnja istraživanja rade na površan, a zapravo i nestručan način. Najbolji je primjer nedavno istraživanje egalitarnog sindroma koje se provodilo anketiranjem studenata nekoliko fakulteta. Rezultati tog istraživanja su bezvrijedni jer studenti, većinom s Ekonomskog fakulteta, sigurno ne čine reprezentativni uzorak za proučavanje cijelog društva. Ali naši znanstvenici često su lijeni i ne da im se provoditi ozbiljna istraživanja. A zašto i bi kada su i za takav rad dobili godišnju nagradu. U obrazloženju nagrade istaknuto je da su autori “u svom radu potvrdili teoriju egalitarog sindroma sociologa Josipa Županova, koja smatra da domaće suvremeno društvo baštini specifičan sociokulturni obrazac predmodernih društava. Taj obrazac priječi uspješan gospodarski razvoj te stvara antipoduzetničko raspoloženje i sklonost pokroviteljstvu države”.
Mislim da autori u tom radu nisu ništa dokazali, a najmanje da egalitarni sindrom priječi gospodarski razvoj. Antipoduzetničko raspoloženje jako je prisutno, ali nije rezultat egalitarnog sindroma. Taj je problem puno složeniji.
SLUČAJ KONČAR
Vratimo se u konkretnu stvarnost. Sažeto, što pokazuju Vaša istraživanja naše industrijske povijesti? Pišete o 1991. i 1992. godini, kada je Končar izgubio više od 10.000 radnika... U vezi s tim - Končar nekad, u SFRJ, Končar u tranziciji i Končar danas - kakve se paralele mogu povući i kakvi zaključci donijeti?
- Sada, u mirovini, uz ostalo bavim se industrijskom poviješću. To je jako važno područje naše povijesti, kojim se gotovo nitko ozbiljno ne bavi. Početkom 90-ih naša poduzeća prolazila su kroz turbulentna, burna i okrutna razdoblja, kakva se neće više nikada ponoviti. Dok su o zbivanjima u Rusiji napisane brojne knjige od po 500 stranica, kod nas nema nekog ozbiljnog istraživanja tog razdoblja. Mi koji smo u svemu tome sudjelovali, te drame proživljavali, možemo biti svjedoci povijesti. Ja sam končarevac, “industrijski čovjek”, volim i poštujem ljude s kojima sam radio, bio sam sudionik tih događaja, razumijem industriju i o tome pišem. A slične drame kao i Končar prolazila su i druga velika poduzeća.
Končar je 1990. “preko noći” izgubio ogromna tržišta, morao se mijenjati, provoditi pravnu transformaciju iz socijalističkog SOUR-a u dioničko društvo, provoditi financijsku, organizacijsku i poslovnu konsolidaciju i restrukturiranje, provoditi kadrovske promjene i izgrađivati novu menadžersku strukturu. Tijekom tog razdoblja, kroz mnogobrojne stečajeve i likvidacije, Končar je izgubio 15.000 radnika. Neka poduzeća iz Končara su nakon stečaja uspješno restrukturirana i sada su među najboljima u svijetu, neka se još muče i životare, a neka su ponovno propala. Sve je to ovisilo o sposobnosti menadžera koji su nakon stečaja došli na čelo tih poduzeća.
Mnogi končarevci koji su završili na burzi postali su uspješni poduzetnici i znanje dobiveno u Končaru iskoristili za stvaranje novih proizvoda i borbu na tržištu. Neki su nakon stečaja popunili mnoga ministarstva i državne institucije koje su trebale njihovo znanje.
Dio vrhunskih stručnjaka otišao je u inozemstvo i tamo izgradio nove karijere.
Mnogi končarevci su se “spasili” prijevremenom mirovinom i sada se muče s malim penzijama.
A previše je njih oboljelo zbog stresa i drama koje su tada proživjeli, otišli su zauvijek, prerano kao žrtve okrutnog tranzicijskog razdoblja.
Pišem o tome i zato što 15.000 končarevaca koji su 90-ih izgubili posao zaslužuje znati zašto se to dogodilo, a 4000 onih koji su ostali raditi treba znati čemu to mogu zahvaliti. Sve je to naša industrijska povijest, koju treba zabilježiti. A nadam se da će se iz povijesti možda nekada nešto i naučiti.(D.J.)
Mr. Marijan Ožanić, bivši rukovoditelj u Končaru i Tehnološkom parku Zagreb, autor niza poslovnih knjiga, radova iz područja menadžmenta i poduzetništva, od 2012. u mirovini
DANIJELA DOLENEC
Nismo nezrela djeca koju je potrebno “izvesti na pravi put”
Egalitarni sindrom postao je svojevrsna zakrpa za sve probleme u Hrvatskoj; kriv je za antipoduzetničku klimu, za uhljebe, za to što smo siromašni, nerazvijeni.
Vidim tu nekakvu intelektualnu lijenost; postavljena je dijagnoza koja vrijedi u svim slučajevima. Kao kad doktori ne znaju što vam je zapravo pa kažu da ste pod stresom. I što ćete s tom informacijom? Kako da se riješim stresa, odnosno egalitarnog sindroma? Trebam postati sebičnija, misliti samo na vlastiti probitak, preuzimati svakojake rizike kako bi me netko prozvao poduzetnom?
No, ako ironiju stavimo po strani, mislim da također vrijedi naglasiti kako inzistiranje na egalitarnom sindromu ima svoju političku funkciju. Tvrdnja da kao društvo bolujemo od egalitarnog sindroma u osnovi transformira razumljiv i opravdan zahtjev za više ekonomske sigurnosti u nešto negativno i nepoželjno, u nešto zaostalo iz socijalizma, što nema veze sa suvremenim svijetom. Nakon što se te zahtjeve okarakterizira kao nepoželjne, postaje moguće opravdati nedemokratske modele vladavine. Kako to mislim? Među našim elitama postoji široki konsenzus da su ljudi ovce, ili, u najboljem slučaju, nezrela djeca koju je potrebno “izvesti na pravi put” - što zapravo znači ne uključiti u odlučivanje, nego vladati u njihovo ime. Obični ljudi tobože ne razumiju što je potrebno da bismo kao društvo bili uspješni, a s obzirom na to da smo utvrdili kako boluju od egalitarnog sindroma, njihove zahtjeve možemo zanemariti. Ovo mi se čini posebno bitnim naglasiti jer u našoj javnosti liberalno uvijek ide zajedno s demokracijom, a zapravo u liberalnom programu ima puno nedemokratskog sadržaja. Tek kad to razumijemo, postaje nam jasno kako je moguće spojiti ekonomski liberalizam i socijalni konzervativizam, u obliku Trumpa u SAD-u ili kod nas u obliku organizacija kao što su Vigilare, Centar za obnovu kulture, Hrast itd.
Što se tiče teze o “političkom kapitalizmu”, on ima puno zajedničkog s tezom o egalitarnom sindromu. Kako je profesor Kalanj napisao još u devedesetima, nakon raspada socijalizma, počeli smo se gotovo isključivo baviti oponašanjem i preuzimanjem, uključujući i reprodukciju zapadnjačkog pogleda prema kojem smo mi neuspješna kopija zapadnih razvijenih društava, sa - kako je pisao Županov - devijantnom modernizacijom i divljim kapitalizmom. Nije li očito da tu upadamo u pojednostavljenu dihotomiju gdje Zapad znači civilizaciju, napredak i racionalnost, a mi zaostale balkanske divljake koji pružaju otpor neizbježnoj modernizaciji. Ako je prije dvadeset godina možda bilo moguće vjerovati takvoj simplifikaciji, s Trumpom je, nadam se, odzvonilo i toj zabludi.
Smatram da takva autorasistička perspektiva, u kojoj sami sebe etiketiramo kao devijantne, nije korisna ako nas stvarno zanima analiza problema i potraga za rješenjima. Naravno da je kapitalizam drukčiji u SAD-u, Francuskoj, Rusiji ili Hrvatskoj, ali da bismo opisali i objasnili koje su to razlike i što one znače, moramo posegnuti u nešto složenije analize od tvrdnje da naši ljudi imaju krive vrijednosti i da smo implementirali “krivu” vrstu kapitalizma. Umjesto slike prema kojoj postoji jedan pravi kapitalizam, koji je “dobar” ili “ispravan”, samo što ga mi ne znamo implementirati, trebamo se pitati zašto su političke ekonomije europske periferije slične. Analitičari ekonomija istočne Europe kao njihove zajedničke karakteristike tako, na primjer, ističu deindustrijalizaciju i visoku nezaposlenost, visoku izloženost investicijskim strategijama multinacionalnih kompanija i ulagačkim odlukama stranih banaka, pad ukupne razine javnog ulaganja u socijalnu zaštitu, pad rashoda za mirovine i obrazovanje, rast nejednakosti prihoda te rastući rizik od siromaštva. Dobar dio tih karakteristika vrijedi i za južnu europsku periferiju. Hoćemo li onda tvrditi da svi boluju od egalitarnog sindroma, i što to onda uopće znači? Možda je suvislije opisati te zahtjeve kao ono što oni jesu - zahtjevi za veću socijalnu pravednot i veću ekonomsku sigurnost.
Dr. sc. Danijela Dolenec, docentica na Odsjeku za komparativnu politiku zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti