U Venecueli više nije poželjno izvaditi violinu i svirati na ulici. Govori o tome i slučaj mladog demokratskog aktivista Wuillyja Arteage (23) koji je posljednjih mjeseci od kada se razbuktao žestoki ulični sukob između autoritarne vlasti i građana, kao reakcije na puzajući državni udar, postao simbolom obrane ugrožene krhke demokracije u toj zemlji.

Mladac naoružan samo violinom zamjerio se režimu zbog sviranja državne himne popularno nazivane Marsellesa Venezolana tijekom prosvjeda. Prije neki dan specijalci odani socijalistički raspoloženom predsjedniku Nicolásu Maduru, glavnom krivcu što je ta zemlja bogata naftom i zemnim plinom dovedena na prosjački štap, uhitili su mladog violonista na ulici i premlatili kao vola u kupusu, kosu su mu palili upaljačem te mu oštetili sluh. Prema riječima jednog aktivista za ljudska prava, nakon premlaćivanja Arteaga više ne čuje na desno uho. Violinist koji je svojim guslanjem dekoncentrirao Madurovu policiju dok je pucala gumenim metcima u vlastite građane ispaljujući na njih i granate sa suzavcem, završio je u zatvoru zajedno s još 5000 sunarodnjaka, koliko ih je uhitio režim od izbijanja prosvjeda. Nije ni čudo što je tamošnjim žandarima zasmetala Arteagina svirka. U Venecueli nema nikoga tko ne zna napamet riječi himne čiji službeni naziv glasi “Gloria al Bravo Pueblo” (Slava hrabrom narodu). Stihovi koji govore o skidanju jarma (Gloria al bravo pueblo/ que el yugo lanzó), odbacivanju lanaca (Abajo cadenas!) i pravu na prosvjed protiv nasilja (Gritemos con brío/ Muera la opresión!) i despotizma (y si el despotismo/ levanta la voz), najveća su moguća uvreda režimskim batinašima i njihovom nalogodavcu Maduru koji je prije dolaska na vlast bio vozač autobusa.

Pošteno ugruvan, sa slomljenom violinom i u zatvoru, Arteaga je dobro i prošao. Naime, glazbenici znaju biti i ubijeni. Dovoljno je sjetiti se ljevičarskog čileanskog kantautora Victora Jarua, smaknutog 1973., nakon vojnog puča koji je izvršio generalissimus Pinochet. Islamisti su 1994. ubili alžirsku zvijezdu raija Cheba Hasnija, a godinu dana ranije američki policajac upucao je saksofonista Donalda Myricka. Potonjem je Phil Collins posvetio svoju pjesmu "For A Friend". Ništa bolje nije prošao ni austrijski skladatelj Antona Webern, kojega je u rujnu 1945. ustrijelio američki okupacijski vojnik. Tijekom holokausta ubijen je velik broj opernih solista. Zvijezda tanga između dva rata Pjotr Leščenko umro je 1953. u zatvoru u Rumunjskoj, a supruga mu je poslana u sovjetski gulag.

Wuilly Arteage nije slučajan čovjek. Kao daroviti mladi glazbenik proistekao iz osebujnog sustava masovne glazbene naobrazbe koji je namijenjen siromašnima poznatog pod nazivom El Sistema, sa 17 godina postao je članom orkestra El Núcleo Valencia de El Sistema te potom nastavio karijeru u Orquesta Infantil Mozart i Orquesta Sinfónica Juvenil de Carabobo, da bi na kraju završio u uglednom Orquesta Sinfónica Juvenil de Caracas s kojim je obišao svijet. Da ne bude zabune, El Sistema je osnovan prije četiri desetljeća, zaslugom velikog Venecuelca Joséa Antonija Abreua, dakle mnogo prije trenutačnog socijalističkog eksperimenta. Zemlja u kojoj policija premlaćuje ulične violoniste nije na dobrom putu.