Sara Kolak je čudo, to što je napravila stvarno je fantastičan rezultat. Nismo očekivali puno, a dobili smo golemu stvar. Ma priča nije samo fantastična, nego urnebesna, luda, prava filmska.

Mi smo mala država, a imamo dva olimpijska zlata u atletici, u kraljici sportova, koja je uvijek jedan od najvažnijih događaja na Olimpijskim igrama. Imamo dva zlata, a možemo uzeti još jednu medalju (Blanka). Na žalost, nisam gledala izravni prijenos iz Rija kada je Sara osvajala zlato. Planirala sam, ali sam se vratila s puta i zaspala sam. No, već u 6 ujutro nazvao me brat i rekao lijepu vijest. Oduševljena sam zbog zlata, zbog nje, zbog naše atletike... Trenerica sam mlađih uzrasta AK-a Slavonija-Žito u bacačkim disciplinama (disk, kugla, koplje) i djeca su me dan uoči Sarina finala pitala koja će dužina biti dovoljna za medalju. Znala sam da će djevojke morati bacati oko 66 metara, sjetila sam Igara u Londonu 2012. kada je žensko koplje bilo užasno jako, ali ove sezone je konkurencija ipak nešto slabija. No, to ne umanjuje Sarin pothvat. Naprotiv, ona je samo iskoristila svoj najbolji dan u životu, ponovno je na velikom natjecanju izvukla iz sebe ono najbolje, bacila rekord i senzacionalno otišla do velike pobjede. Tako mlada, a tako velika. Nikad u životu nije išla preko 66 metara, a onda dođe u najveće finale, olimpijsko finale, i ode koplje do 66.18. To može samo prava lavica. Ona izgledom nije robusna kao većina bacačica, ali je brza, ima sjajan rad nogu, vjerojatno i dobru genetiku, fizički je fantastično pripremljena, psihički nevjerojatno stabilna. Ima “kopljašica” koje na treningu bacaju jako daleko, ali kada dođe natjecanje nema ih nigdje. Kod Sare je obrnuto, ona se zatvori na stadion i radi, dužine nisu spektakularne, ali na natjecanjima je uvijek prava. Ruši svoje i hrvatske rekorde. Ja sam 2007. godine u Splitu bacila 56.50 metara i to je bio dugo hrvatski rekord, a onda ga je Sara srušila 2013. (56.80). I u samo tri godine napredovala je preko devet metara. To je fantastično, posebice u bacanju koplja. Čula sam i prije za Saru, nismo se susretale na natjecanjima, ipak, ona je devet godina mlađa, i kada je krenula u seniorske vode ja sam već prestala s bacanjem. Susrele smo se par puta na stadionu i pozdravile, ali kažem u atletskim krugovima pričalo se o njoj, znam da trenira u Sloveniji i nekako sam znala da bi to mogla biti dobra priča. Kod nas u Hrvatskoj je problem struka, malo se ulaže u struku, tako da je atletičarima za napredovanje najbolje otići negdje van. Sara je očigledno napravila pravi potez kad je otišla u Celje kod trenera Andreja Hajnšeka, tamo trenira i živi, ali nakon ovog nevjerojatnog rezultata trebamo se zapitati koliko dajemo tim sjajnim sportašima. Sara je osvojila zlato za Hrvatsku, ali ta medalja je plod samo nje i njezinih roditelja. Naravno, i trenera, koji joj je u Sloveniji čak pružio i smještaj u svom domu. Žao mi je što se u Hrvatskoj novac “trpa” u nogomet, a jedan sport kao što je atletika dobiva manje od mrvica. Kod nas se ne ulaže u trenere i struku, u edukaciju i obrazovanje ljudi koji bi željeli raditi s djecom, a kad nema prave struke, teško je stvoriti pravog sportaša. Možda je u Hrvatskoj bilo još puno Sara i Sandri, ali nije imao tko oblikovati taj talent i dovesti ga do vrhunskih rezultata. Atletičarima iz ovog podneblja leže tehničke discipline, nismo mi za sprint, pa idemo onda gledati da pružimo što više ljudima koji se bave skokom u vis ili dalj, kuglom, kopljem, diskom...